Profesionalni sport nije zdrav. Ta premisa stoji već dugo, dugo, dugo, a potvrdit će ju vjerojatno svaki fizioterapeut, fizijatar, ortoped i sportaš, posebno oni koji su svoju karijeru završili. A zamislite idealne uvijete u kojima profesionalni sportaš ima sve na raspolaganju kako bi spriječio i/ili sanirao svoje ozljede, poput prije svega vremena, ciljanog i planski organiziranog specifičnog treninga ovisno o sportu, nutricionista, fizioterapeuta, psihologa, asistenta… pa opet, ozljede su u većini (čitaj s razumijevanjem!!) slučajeva prilično izvjesne i imaju dalekosežne posljedice, što ovisi o prirodi sporta. Ali to je sve prihvatljivo jer profesionalni sport je takav da ide po sistemu više, brže, jače, sve s ciljem boljeg rezultata. I to su onda idealni uvjeti. Rekreativni sport je nešto drugo i rekao bih sušta suprotnost profesionalnom, gdje je sport sastavni dio životne rutine, ali nema (nužno) natjecateljsku komponentu ili ona nije naglašena. To je jednostavno dio života, onaj fizički aktivni dio koji je nužan za normalno funkcioniranje tijela. Ono što bi većina doktora opisala kao nužna “umjerena tjelesna aktivnost”. To je onaj u kojem se isprepliču kortizol i dopamin, to je onaj u kojem punite svoju dušu srećom. I ne, ne znači da kao rekreativac ne trebate ili ne smijete “obarati rekorde” i tražiti limite svoje izdržljivosti, tražiti najbolji mogući rezultat. Dapače, testirajte svoje mogućnosti, no ostanite funkcionalni, budite efikasni.
No amaterski sport je hibrid u kojem ljudi koji nemaju svo vrijeme na raspolaganju, jer imaju dnevni posao prije svega, pokušavaju postići rezultate nalik onim koje postižu profesionalni sportaši, uspoređujući se izuzetno malim brojem ljudi koji mogu funcionirati na tom zahtjevnom nivou. To je iracionalno osim kad je riječ u nekom suludo malom broju izuzetnih ljudi koji imaju nevjerojatni fizik, genetske predispozicije pomiješane s čudesnom voljom. I onda imamo danas toliko količinu disciplina da je čak i prilično izvjesno da imamo amatere s odličnim rezultatima. Bravo za njih, no oni su iznimke. Neću govoriti imena, jer stvarno nisu bitna za opće poimanje razlike u ovoj sportskoj podjeli.
I opet disklejmer, iskreno me boli briga tko što radi sa svojim životom, ali to ne znači da se tome moram diviti, složiti ili propustiti reći što mislim o tome. Amaterski sport ima plemenitu i hvale vrijednu ideju (ponovno to pročitajte kad me krenete hejtati), ali nema tu vrijednost za čovjeka, osim zadovoljenja pojedinačnih ega. Upravo tako. Vrlo često amaterski sportaši misle da čine nešto izuzetno, ali to nije ni blizu nekog ozbiljnog rezultata. U tome ima vrijednosti koliko i u mojoj pobjedi na stazi Marče na 7km. Ukratko, na traci bitnosti ljudskog roda je nepostojeće. Kako često ste uspjeli dobiti amaterskog trkača da govori o nečem drugom osim o svojem sportu? Teško. Kako često ih vidite? Jeste li prestali biti interesantni amaterskom sportašu ako slučajno nemate slične sklonosti ili afinitete, a imali ste ih prije? Je li amaterski sportaš to postao u ranim 30-tima kako se često to događa? Moram vam priznati, zajeb’o sam sam sebe s tom idejom kako bih mogao postati nešto bitno u crossfitu tamo negdje oko 38. godine ne imajući u vidu da postoji toliko stepenica koje sam ja odlučio preskočiti, a bile su potrebne kako bih imao iole neko legitimno pravo potpisano od Majke Prirode da promišljam o kakvoj “sportskoj karijeri”.
Uglavnom, bullshit! Znam za mnoge priče u kojima su obitelji bile na čekanju, dok su mame ili tate jurcali raznoraznim sportskim natjecanjima. Nisam protiv, čak štoviše jako sam za, da ljudi imaju nešto svoje! Ma apsolutno, ali prioriteti se znaju. Tko nije odgodio “život” zbog temperature djeteta nema pojma o čemu pričam pa neka tako i ostane. Znam isto tako situacije gdje takvi koji bi sad tu propovijedali o savršenim rasporedima i korištenju vremena nemaju vremena baviti se ni svojim kučnim ljubimcima koji su “na čuvanju” bez kraja. Ja ekstremno rijetko prebacim šetnju psa na nekog od članova obitelji, a to je gotovo isključivo zbog brige za nekog drugo člana obitelji ili poslovnih obveza. I onda na kraju, uzdizanje u nebesa zbog “čudesnih” rezultata koji u tom sportu ne znače baš ništa, jer su lokalni i konkurentni na vrlo malenom prostoru, globalno mizerni (osim poneke iznimke). Moje je pitanje – zašto sve to? Moj je odgovor nedvojben: lažni elitizam i hranjenje ega.
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora, osim nekih fotografija koje nose oznaku organizatora utrke i autorski ne polažem nikakva prava na njih već su preuzete sa njihovih društvenih mreža.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što čitate!