Ovo je moj blog, moj dnevnik, moj život. Ovo pišem za sebe, ali ako išta iz ovog “uzmete za sebe”, povućete kakvu paralelu, rješite kakvu dvojbu i lakše krenete dalje, onda je ovo i za vas, no primarno je za mene. Pišem ja to sebi pa tek onda vama. Ulazak u 2025. bio je prilično usamljen. Vita i ja doma. Išli smo spavati rano, ali uvijeti nisu dozvoljavali. Pucnjava vani kao da je prokleti rat, a ne slavlje. Uostalom, mislim da je to sve skupa precijenjeno, cijeli koncept Nove godine. Nije da sad treba potpuno ignorirati, ali iskreno sam se uvijek najbolje zabavljao na Staru godinu, u popodnevnim satim u nekim spontanušama. No buđenje je donijelo odlazak na #mojebrdo s Vitom. Za napomenuti je kako sam u tom razdoblju bio u jednoj prilično kompliciranoj vezi koja je za mene postala pretoksična, do te mjere da sam emocionalno, psihički pogodio samo dno. Ili bar došao prilično blizu pa sam morao ozbiljno promisliti što mi je bitno. Točnije, koliko sam sam sebi bitan i koliko sam sretan. Iako se odgovori uvijek nameću prilično jednostavno, prečesto se sami stavljamo u situaciju gdje se uvjeravamo da trebamo izdržati “još malo pa će stvari biti bolje”. Stvari jednostavno ne postanu bolje, ako u startu nisu dobro postavljene. To prokleto natezanje u kojem sam trebao biti čvršći i riješiti to puno puno puuuuuno prije, prestalo je jednom za svagda u travnju kad više apsolutno nije bilo niti jednog razloga za ostati, a ostao sam u toj nekoj poluvezi, na nekoj poludistanci samo kako bi neke stvari mogle dobiti svoj završetak. Bar je u mojoj glavi to tako izgledalo. Kraj je bio ono što nas je oboje zakucalo u pod, no mene je oslobodilo. Bilo mi je dosta biti u vezi, a biti sam. Sam trčati, sam šetati, sam ići na druženja, sam ići na skijanje, sam ići na more,sam zaspati, sam se buditi,…
I reći će mi ljudi sad kako ja ne znam biti sam. Ja živim sam već skoro 10 godina (nakon braka) i bez dvojbe vam mogu reći kako ja znam živjeti sam. To nije nikakav problem, ali je li to ono što želim? Apsolutno ne. Ima li što ljepše od probuditi se pored voljene osobe ujutro, pomaziti, popiti kavu i krenuti u novi dan…. pa makar na posao? Sve ostalo su nadogradnje. Dakle, živjeti s partnericom, ženom, obiteljski,… daleko je ljepše nego biti sam i to je zapravo sve što bih ja rekao na komentar o tome mogu li ja živjeti sam. Probao sam živjeti i sam i s nekim. Ljepše je s nekim. Nekim koga voliš i tko te voli. Ako to nije tako, bolje živjeti sam. I tako sam odlučio. Zapravo je u glavi donesena izuzetno jednostavna odluka, samo ju je trebalo sprovesti u stvarnost. “Samo”!
No ono najnevjerojatnije je što se u nestvarno kratkom roku u mom životu pojavila jedna čudesna osoba koja me i dalje “izuva iz cipela” na svim mogućim nivoima, ali ono što me osvojilo je taj njen najpozitivniji, najiskreniji, najiskonskiji optimizam, koji nije lišen realnosti koja nas okružuje. Ona windsurfa i vozi motor, a osmjeh ne silazi s lica. Mogao bih o njoj sad pisati satima, ali nije poanta u tome. Tko me dovoljno dobro poznaje, zna koliko sam sada sretan, a koliko to prije nje nisam bio. U svom tom ludilu iz kojeg sam pokušao izaći, ideja da uđem u novu vezu činila mi se kao potpuno kriva pa opet… taman sam negdje bio pročitao kako se treba otvoriti svijetu ako želimo primiti nešto dobro. Dobro neće doći, odnosno nećemo ga moći vidjeti, osjetiti, ako se ne stavimo u mod u kojem smo sposobni dati i primiti. Otvoriti i srce i um. Nekad nam ide samima od sebe, a nekad nam je potreban netko drugi, s osmjehom koji kaže “chillax, dude”, bit će sve u redu! Ne znači da se sve stavi na svoje mjesto. Ne znači da nema nepovjerenja. Ne znači da se ne trudiš. Ne znači da je sve lako. No ako se zatvoriš, oduzmeš si priliku. Carpe Diem! Živjeti kao da nema sutra nije uvijek lako. I nije izvedivo stalno. Nikome pa čak ni meni koji sam tako sazdan. Ali kad ne bi bio takav, vjerojatno bih još uvijek bio sam, što možda samo po sebi nije loše, ali kad pomislim da bih se lišio svih ovih prekrasnih trenutaka, uvjeren sam da je dobro što si dajem priliku i što sam dao priliku.
Svatko je tvorac svoje sreće. Naravno da ljudi utječu na nas i na naše osjećaje, postupke i stvaraju tako naše neke obrasce ponašanja temeljene na iskustvu. Jeste li u stanju ponoviti pogrešku? Naravno da jeste, naravno da jesmo, ali ipak postoji vjerojatnost da bismo to mogli nekako manje vjerojatno učiniti. Stoga, ako se u vezi osjećate usamljeno, pokušajte to promijeniti kroz otvoreni razgovor. Ako ne ide, idite dalje svojim putem. Budite sami, ali istovremeno spremni otvoriti se i dati priliku i sebi i drugima. Ne mora to nužno biti riječ o romantičnoj vezi, to se odnosni na gotovo sve oblike međuljudske interakcije. Obiteljske, poslovne, sportske,… kakve god. Svaki kraj je potencijalni početak nećeg novog, ljepšeg i tome se treba veseliti.
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora, osim nekih fotografija koje nose oznaku organizatora utrke i autorski ne polažem nikakva prava na njih već su preuzete sa njihovih društvenih mreža.Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što čitate!