Drugi dio, a možda i treći će biti. 2025. bila je puna izazova, ali i mnogih prekrasnih trenutaka. Moja osobnost je prilično nemirne i nestrpljive prirode. Takav se rodiš pa pokušavaš promijeniti obrasce ponašanja. Prilično teško kad te odjednom krene u emotivnom svemiru pa bi nakon emotivne suše ili još bolje izgladnjivanja, želio uživati u obilju. No niti to tako treba niti svi tako žele. Ali ovo neće biti priča kao u “ljubiću”. To bi bilo ipak malo previše. Pa prebacimo se onda na neke druge teme poput podcasta Bez pauze recimo. Moja je ideja da godišnje snimim cca 25 epizoda, a prošle sam godine snimio samo 18, gdje su gošće/gosti bili Krume Ivanovski, Zoran Zoričić, Juraj Šebalj, Andrej Hladnik, Tanja Jurin, Nataša Šustić (snimano 2x!), Talk To Me Goose sa Zvonkom (2x), Đurđica Orepić, Marko Cindrić, Bruno Fantulin, Dario Mišković, Ljudi penjačkog svemira Hive (njih 12!!), Niko Spevec, Šimun Cimerman, Marko Kos, Tvrtko Barun i jedan koji je vodila Maja Matanić sa Ines Čavar i Tomislavom Smoljanovićem. Hvala svima! Posebno Zvonku i Rudhyu koji su me i gurali i podržavali, a i dalje to čine. Najiskrenije i najjednostavnije, no iz srca – hvala. Pa ipak, dobro da sam i to snimio, ako ćemo iskreno. Ako ste pročitali prethodni članak, onda vam je vjerojatno jasno kako mi je ulazak u 2025. (što se provlačilo kao izazov na izazov kroz cijelu 2024.) bio prilično težak, a i nakon što sam se odmaknuo od toksičnosti, trebalo mi je vremena da moje tijelo i moja glava počnu normalno funkcionirati. Iskreno, sad kad sam zbrojao tih 18, shvaćam kako to uopće nije ni toliko malo jer je pravo čudo kako sam uspio snimiti i to u stanju u kojem sam bio. A iskreno, najsikrenije, kasnije mi je trebalo vremena da se ne ponašam sjebano, kakav sam bio jer sam imao za koga biti normalan i najbolja verzija sebe. Za sebe, ali i za sina pa tako i za Nju. Njih dvoje ne moraju biti žrtve mojih unutarnjih borbi. Bio sam podkapacitiran i morao sam birati samo ono što mi je izvedivo. Postaviti prioritete, a posao, obitelj, partnerica i pas (da živim u Srbiji, vjerojatno bih sad mogao prodavati 5P ili 6P – Prioriteti: Porodica, Partnerica, Posao, Pas i Prijatelji… eto, ako netko želi unovčiti). Ono što je sreća za mene je da se u većini slučajeva ponašam kao ekstrovert pa kad tom ekstrovertu dodate disciplinu i osjećaj odgovornosti, čega mi ne nedostaje, onda nastane miks u kojem izlazim uglavnom sretan i ispunjen nakon snimanja, bez obzira koliko bilo izazovno. I tako sam sebe vraćam u život.
Nije lagano razgovarati s ljudima kad ti danima misli budu okupirane pretjeranim analiziranjem što ne valja ili zašto nije valjalo, a pokušavaš ne misliti o stvarima koji na koje ne možeš više utjecati. I više ne mislim o tome. Eto iskreno. No ovo je retrospektiva moje 2025! Godine u kojoj sam pola bio u zoni “star si pola stoljeća”, a drugu polovicu krenuo u “drugu polovicu stoljeća”. Ja nemam neka čudesna očekivanja od života, ali sve više razmišljam o onim jednostavnim stvarima koje me vesele, a interesantno je kako se uvijek ljudi vrate kao ono najinteresantnije pa zapravo ne čudi kako su me možda upravo te epizode podcasta možda malo i držale “iznad površine”, bar u jednom segmentu. Jer “rad oslobađa”, zar ne? Izuzetno mi je slušati te ljude koji dijele svoja iskustva, znanja i priče o vještini koju posjeduju. Brutalno!
2025. godina je godina u kojoj sam trčao prvo izdanje Cmrok Traila i Ultra Trail Učke, upisao prvu pobjedu u ukupnom poretku neke utrke (Tour de Marča), izborio se za prvo mjesto u kategoriji M50 na Medvednica Trail ligi i imao jedno od najlošijih vremena na Zagrebačkom noćnom ceneru. Nevjerojatno je koliko mi rezultatski to sve skupa baš ništa ne znači. Ali mi znači da su Matija i Pele organizirali svoju prvu utrku (Cmrok), da sam se podružio sa Ivicom Kostelićem u Marči kako sam mu obećao u njegovom gostovanju u podcastu, s ekipom s Kvarnera na UTU i ponovno podržao i uživao družeći se s Nedom i ekipom Zagreb Runa. U konačnici istrčao sam i jubilarni 10. Zagreb Advent Run mog dragog prijatelja Svena. I opet su ljudi u pitanju. I opet su ljudi u pitanju kad je riječ o Garminu i Salomonu s kojima se već družim nekoliko godina. Hvala Tomek i hvala Žan! Ali hvala i svima onima koji su nas povezali jer su i dalje dio mojeg velikog kruga ljudi. Vrlo je malo ljudi “otpalo” iz tog kruga kroz posljednjih nekoliko godina, a sve ih je više i više u krugu. Tko je otpao, otpao je zbog grubosti, ega, “vid’ mene” sindroma.
2025. je godina u kojoj sam svaki tjedan objavio članak na blogu, držeći se obećanja danog samom sebi da ću to raditi. Nije to uvijek jednostavno, ali sva sreća pa se meni stalno nešto događa ili mi se bar nešto događa u glavi pa eto pišem, odnosno tipkam. To je moj razgovor “sa psihologom”, moja ispovjed, moj unutarnji monolog kako bi Gibonni rekao u pjesmi “Ne odustajem” rekao: “Radim na tome da se ludilo moje ne istrci van“. Promijenio sam naziv dijela bloga u “Dnevnik aktivnog razuma” jer mi se tako činilo prihvatljivije. Moj dnevnik, moje aktivnosti, moj razum. Moja filozofija na koju utjeću mnogi jer treba poslušati druge, ali kritički analizirati i donijeti neki svoj sud. Kad prestanemo promišljati i biti sigurni da smo u pravu, gotovi smo. Treba čuti druge, pogotovo one kojima vjerujete, a najiniteresantniji su oni koji ne misle kao vi, a argumentirano i smisleno govore o svojim uvjerenjima. Poslušajte onda i mene, kad ste već ovdje. Budite otvoreni, no ne postoji univerzalna istina ni za što! Bitno je da pronađete svoj smisao… i da, bit će treći dio jer 2025. je lupala ispod pojasa, ali sam ovaj puta imao nekog tko mi čuva leđa i daje mir.
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora, osim nekih fotografija koje nose oznaku organizatora utrke i autorski ne polažem nikakva prava na njih već su preuzete sa njihovih društvenih mreža.Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što čitate!