Ja sam osoba koja u većini slučajeva nastupa s povjerenjem, jer u većini vremena dobro pročitam situaciju i ljude. U većini… ne uvijek! Nitko to ne uspije uvijek, a trenuci kad krivo procijenim, uglavnom me nisu koštali skupo. Uglavnom. Pa ipak događaju se i trenuci kad zbog emotivne uključenosti ili nekog drugog sličnog faktora, odlučimo progledati kroz prste. Ne mogu se sjetiti u poslovnom smislu da sam tako fulao, ali u privatnom nedvojbeno jesam. Imam osjećaj da sad prolazim kroz jednu takvu situaciju koju nisam nikako očekivao, ali eto te stvari se događaju.
Moja najčešća reakcija na ono što primam od ljudi je da multipliciram dobiveno. Ja nedvojbeno nisam Isus, a uz sav trud da se ugledam i budem mu nalik kao vjernik, nikad, ali baš nikad neću biti tako dobar! Ovo nije ironično čak, to je realnost. Svom sinu sam davno rekao da kako god se on bude odnosio prema meni, ja ću vratiti istom mjerom s 50% dodatka pa nek on slobodno bira. To se još više odnosi na druge ljude, posebno one koji moje prijateljstvo i ljubaznost shvaćaju površno ili “zdravo za gotovo” (ne podnosim ovaj izraz). Nisam konfliktna osoba, ali ne bojim se suprotstavljanja ili obacivanja ljudi kad shvatim da njihov integritet ne odgovara mojem. Posebno sam alergičan na tajne.
Ja razumijem da svi mi imamo neke stvari kojih se možda čak i sramimo ili nam je u najmanju ruku neugodno ih priznati, no nitko od nas nije otok i sve što mi činimo, utjeće na nekoga drugoga. Koji puta prešućivanje može značiti dovođenje nekog drugog u neugodnu situaciju. Jasno mi je da smo pod pritiskom svojih problema skloni potpuno zanemariti opciju u kojoj drugi ljudi mogu zbog nas imati problema, no onda je najbolje maknuti se od ljudi. Za sve one moje prijatelje koji to žele (p)ostati, ja vam ne volim tajne pogotovo ako se to može odraziti na mene u bilo kojem smislu. A istovremeno, tajiti nešto jako koketira s neiskrenošću, a takvi me ljudi još manje interesiraju. Neiskrenost i tajne je nešto s čime se borim gotovo 30 godina svog profesionalnog života, kroz cijelu karijeru, no ta me neiskrenost ne pogađa jer posao ne treba doživljavati osobno većinu vremena. Ja svojim prijateljima pristupam tako da im otvoreno govorim o svom životu, o svojim veseljima i problemima. Nekad preskočim reći čisto da ne budem dosadan, pogotovo ako se ponavljam sa sadržajem, no većinu vremena sam gotovo pretjerano iskren, da ulazim u TMI zonu (eng. Too Much Information). Dakle pravila igre su vani… no foul play in my presence. Dobro se dobrim višestruko vraća, a na negativu odgovaram nefiltriranom količinom brutalne nezainteresiranost za ono što biste mi eventualno imali za reći. Možda i oprostim, ali zaboravit sigurno neću kao što nisam nikad zaboravio dobrotu.
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora, osim nekih fotografija koje nose oznaku organizatora utrke i autorski ne polažem nikakva prava na njih već su preuzete sa njihovih društvenih mreža. Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što čitate!