Ljudi mogu puniti i prazniti druge ljude. Kad se okružite dragim i dobrim ljudima, oni će vas puniti. Kad se okružite toksičnim ljudima, toksičnim odnosima, vrlo je vjerojatno da će vas prazniti. To nema veze s introvertima i ekstrovertima. Ja jako volim ljude i volim se družiti. Vjerujem da je čovjek čoporativno biće koje je tek od kraja 20. stoljeća zapravo počelo ozbiljno tu neku “izolacijsku” politiku. Druženje na Cmrok Trailu ove je godine pogodilo onaj prošlogodišnji osjećaj. Osjećaj da su ljudi bitni, da je druženje uživo još uvijek bitno, da je sport bitan bez obzira na rezultat, a da je alkohol kao socijalni lubrikant jedna jako dobra stvar.
Društvene mreže su odličan alat, ali tko god pomišlja da su nešto više od toga, živi u zabludi, jer nisu ništa više od alata. Bilo za promicanje nećega, stvaranja vizualnih sjećanja u virtualnom svemiru, svojevrsni dnevnici misli i događaja, poveznica i sredstvo komunikacije na daljinu, ali baš ništa više od alata. Potpuno je pogrešna ideja o druženju putem društvenih mreža kao svojevrsnoj zamjeni. Ljude treba vidjeti uživo, a ako vas ljudi samo tako žele vidjeti, vrlo je vjerojatno da vas ne žele vidjeti. “Nemaju vremena”… moguće je da je i to neki faktor, ali ne svaki put.
Pa onda kad te prijatelji pozovu, kao što su me pozvali Matija i Pele na sportsko druženje u zelenom srcu Centra našega grada, takav se poziv ne odbija pa čak i po cijenu bolova u koljenu. Sreća je vidjeti ljude koje poznajem preko 30 godina. Izgrliti se s njima i članovima njihovih obitelji koji vas osvoje i prihvate. Kao djeca u srednjoj i onda u dvadesetima nismo ni slutili kako bismo mogli provoditi vrijeme u pedesetima i koliko bismo mogli biti sretni samo što zajedno popijemo jednu pivu… ok, mozda i dvije. Nismo mi bolji zato što ne popijemo “gajbu pive” u odnosu na ta neka davna vremena, već samo pivu-dvije, već zato što se još uvijek družimo i imamo rada. Što opstajemo, što i dalje dijelimo iste ili slične svjetonazore, što se još uvijek nasmijemo jedni drugima i rado čujemo jedni druge. Što smo prisutni i zainteresirani. Što smo jedni drugima bitni. Cmrok trail bi trebao rasti i opstati ako ništa drugo zbog toga, a vjerujem da svojom jednostavnom i vrlo opuštenom formom mora ići dalje.
Ova je utrka, kao mnoge male utrke krenula iz uskog kruga ljudi, poznanika i sportskih entuzijasta. Ali ima svoju autentičnost, ljupkost i druželjubivost na koju smo prilično zaboravili. To je utrka u kojoj nitko ne gleda rekorde, nije pretenciozna i ne pravi se da je nešto što nije. To je utrka koja to nije. To je sportski događaj u kojem ljudi traže životnu ravnotežu u kojoj je život dobar. A život može i treba biti dobar. Nekom je teži, nekom je manje težak, ali svima je nešto u životu teško. Kad sam odlazio bio sam baš emotivno dobro. Prošetao sam psa, podružio sam se s ljudima, ispričao sam im nešto, čuo sam nešto, upoznao sam neke ljude o kojima sam samo slušao, vidio sam neke ljude koje nisam očekivao, vidio sam puno ljudi koje sam jako želio vidjeti, otrčao sam 5km (ne 10!) što mi jako fali, popio sam kraft pivicu (Plavuša, odlična IPA), dobra mjuza je svirala, dan je bio sunčan i prekrasan, a srce puno od sreće jer sve je bilo dobro. Mi smo bili dobri, ja sam bio dobar… prema sebi, prema drugima. Premalo smo dobri jedni prema drugima. Nije da smo loši jedni prema drugima već smo prerijetko jedni s drugima pa fali te dobrote koja želi van. Eto, želim nam svima da budemo dobri jedni prema drugima.
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora, osim nekih fotografija koje nose oznaku organizatora utrke i autorski ne polažem nikakva prava na njih već su preuzete sa njihovih društvenih mreža. Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što čitate!