Treba li ikome brak ili možemo i bez toga? Odnosno, treba li se odnos zvati bračni ili je dovoljno partnerstvo? Moj je stav vrlo jednostavan i zapravo čini neku razliku u mojoj glavi, što ne znači kako je moja ideja braka bolja spram neke druge. Meni je značajnija, a reći ću i zašto. Vjerujem kako se ljudi mogu voljeti i poštovati i živjeti sve do svoje smrti, no istovremeno sam stava da odnos koji nije “potpisan pred zakonon”, ostavlja mogućnost odlaska bez odgovornosti. To je nešto što sam dosta puta čuo od nekih ljudi – “što ćemo se ženit pa da imamo komplikacije kad se budemo željeli razvesti?”. Kad nekog želiš zauvijek spreman si to i potpisati. To govori o ozbiljnosti nakane. Ne samo emotivne, već i one racionalne koja vašem partneru daje do znanja da mislite ozbiljno, da ste spremni odgovarati i pred zakonom ako se odlučite predomisliti. Zamislite da od nekog odlučite posuditi novce, ali ne biste potpisali da ste se kod njega zadužili (imam jednog takvog bivšeg “prijatelja” kojem sam posudio novce koje nikad nisam vidio… vjerojatno i neću). Pa samo bedak bi vam posudio novce… (bez komentara na ovo, molim).
Često u posljednje vrijeme čujem ili pročitam kako svaki brak završava ili smrću ili rastavom. Prema statistički podacim koje prezentira James Sexton, zbog vjerojatnosti rastave, ulazak u brak spada u rizično ponašanje pa prema tome apsolutno sugerira predbračni ugovor. Naravno, on je trenutno najeksponiraniji američki odvjetnik za bračna pitanja, odnosno razvode i prilično je informiran. U razgovoru s jednim moji dragim prijateljem, nakon što sam mu poslao link na jedan takav kratki video uradak iz podcasta u kojem je Sexton gostovao, rekao je da moramo o tome pomnije razgovarati, tvrdeći kako predbračni ugovor predmijeva opciju rastave ili razlaza što je u suprotnosti s idejom ulaska u brak. Sexton tvrdi kako prebračni ugovor zapravo postoji i bez da ste toga svjesni, a to je onaj koji ste stupanjem u brak pred državom zapravo potpišete kod matičara ili u crkvi. U slučaju rastave, država kroz sudstvo odlučuje kome što pripada. Sexton nas pokušava uvjeriti kako bi bilo logičnije prije ulaska u brak, veću vjeru staviti u ruke svojeg partnera i dogovoriti se unaprijed, nego kasnije vjerovati državi. Hmmm… interesantna logika, iako iskreno nemam nikakvih želja za predbračnim ugovorom.
Dakle, iako sam netko tko iza sebe ima rastavu u kojoj smo se vrlo civilizirano rastali te svoju imovinu podijelili fifti-fifti kako smo i ušli u brak, rekao bih da za razliku od mnogih koji su se rastali, imam neka dobra iskustva s rastavom iako sad govorimo o negativnim aspektima braka, tj. njegovoj propasti. Rastava braka je sastavni dio modernog društva. Nitko tko ulazi u brak ne bi trebao pomišljati kako će se jednog dana rastati, no to je očigledno sasvim moguć iskod braka pa nije čak tako neobično da ljudi razmišljaju kako je i takav scenarij sasvim moguć, posebno kad smo time tako jasno okruženi. Ljudi se prilično rijetko stvarno upitaju zašto se povezuju, a još k tome žene. Ja na brak ne gledam kako nešto u što se olako treba upustiti. Naravno da treba postojati emocija i želja, no bez racionalnog pristupa i razumijevanja odnosa, teško da će se brak održati bez opakog niza kompromisa koje zapravo nitko ne voli… ali su nužni za bilo koji odnos. Pitanje je samo koliko ste spremni na kompromise.
Ja osobno priželjkujem još jedan brak s željom da mi taj bude konačan i posljednji. Onako, dok nas smrt ne razdvoji. Naravno, ništa mi to ne garantira niti mislim da će se dogoditi samo od sebe. To je odluka dvoje ljudi koji istu donose na obostrano zadovoljstvo. Tako bi trebalo biti. Tako se nadam da će se dogoditi i meni. Život je vrlo nepredvidiv iako nam se često čini kako da smo punu stvari u našoj prošlosti mogli
spriječiti. Možda smo i mogli kada bi sve oko nas plesalo onako kako mi zasviramo, no život je niz paralelnih događanja koji se međusobno isprepliću što često odvraća fokus s naših zamisli na baratanje paralelnim univerzumima koje zovemo distrakcije, a koje direktno ili indirektono utjeću na naše živote te smo prečesto primorani baviti se potpuno neplaniranim problemima. Želimo jedno, a dogodi se drugo. No uvijek ću istinski vjerovati kako osobi koju volite i želite s njom provesti svoj život, treba dati sve što možete. Ne zato što ta osoba to treba već zato što je davanje dar, a na nama je da darujemo. Tako treba naučiti i primati. Pa da još jednom rezimiram – istinski vjerujem kako je brak neka “ozbiljnija manifestacija” odgovorne ljubavi jer ljubav bez odgovornosti je na razini osnovnoškolske zaljubljenosti, a u svijetu odraslih to se brzo raspline pod prvim iskušenjem. U brak ne treba srljati, ako niste sigurni da ste s pravom osobom ne eksperimentirajte s brakom. Ali vjerujete li da imate osobu koja vas razumije (većinu vremena LOL), koja vas voli (… većinu vremena isto), koja vas podržava i za koju biste učinili sve (i ne, ne mislim kazneno djelo jer onda bolje nađite psihijatra), onda je brak onaj najispravniji način. Ništa ljude ne plaši kao staviti potpis na nešto jer time odgovaraju za svoje postuke i riječi. I tako treba biti. Ako vas nije strah, ako biste potpisali, a niste isključili razum, onda ste na pravom putu. No to je samo moj stav, a vi se ne morate složiti. Života se ne treba bojati… pa ni braka. Ako se bojite, tražite dalje jer vam vaše biće govori da idete u krivom smjeru. Uglavnom, sretno vam bilo! 😀
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora, osim nekih fotografija koje nose oznaku organizatora utrke i autorski ne polažem nikakva prava na njih već su preuzete sa njihovih društvenih mreža. Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što čitate!