Jedva čekam pogledati film Heart of the Beast. Jednostavno volim takve filmove, a čini da su kritike unisone iako sama radnja i nije neko čudo. I ne treba biti. Jedna lijepa priča o odnosu čovjeka i psa. Vrlo vjerojatno, malo vjerojatna, ali za one koji su odrasli na Grizzly Adamsu, Fliperu i sličnim filmovima, odnosno serijama, mislim da u kino ulaze prilično opušteno, bez posebnih očekivanja. I to je ok. No ovo nije osvrt o filmu (koji još nisam ni pogledao!).
Ovo je uputa svim onima koji nakon gledanja filma (ili čak samo foršpana) “polude” i požele postati vlasnici njemačkog ovčara, da istinski preispitaju jesu li dorasli imati takvog psa. Jeste li vi ono što je James Belmont Odinu? Čitam prošli tjedan po portalima kako ima jako puno napuštenih belgijskih ovčara koje treba udomiti. Ljudi vide na društvenim mrežama kako ti psi “sve slušaju” pa odluče kako bi bilo super imati takvog psa doma. Oni žongliraju s tri loptice u ustima, čuvaju vam dom od provalnika, auto od tek punoljetnog sina, kćer od punoljetnog dečka, suprugu od… vjerojatno istog tog punoljetnog dečka ili njenog tate, mačku od vrane,… i sve to na način da u vama vide Boga. Uhhh… to se čini opako privlačno! Pogotovo za nas srednjovječne muškarce koje nitko u obitelji ništa ne sluša (zato i imamo pse ahahahahaha). Ja, za sve koji me poznaju, sam taj jedan koji sa psom idem gotovo svukuda. Moji su me psi pratili na planinarenjima, plivanjima, skijanjima, trčanjima, kavama u gradu, večerama u hotelima i restoranima, podcastima pa čak i na Moreški! Ja sam taj jedan kojem je to prirodno i kojeg je zanimalo uložiti trud. Pa danas, nakon puno puno godina posjedovanja pasa, i posjedovanja mnogih pasa, mogu reći da bez problema hendlam Vitu, unatoč činjenici da je ponekad prilično zahtjevna. Ali i ja sam!
I to maštanje je sasvim ok, jer od kad postoji filmovi, serije i videospotovi, svi si mi zamišljamo (bar malo, u sebi) da smo možda upravo mi ti originali o kojima se snimaju ti videouratci. Onako najiskrenije, većina nije. Stvarno nije! Ne da nije za imati ozbiljnog psa poput njemačkog ili belgijskog ovčara, već nije za imati psa uopće. Pitaju me ljudi kako to da Vita tako sluša pa im odgovorim da imam jedan jako jednostavan recept: kad dovedeš psa doma, probudiš se svaki dan jaaako rano, otrčiš sa psom nekih 30-ak minuta pa onda još isto toliko radiš sa psom. I onda to ponoviš popodne (ok, možda bez trčanja). Pa to ponoviš svaki dan dok je pas živ ili dok mu je potrebno. A tim psima je to potrebno. Potrebno je i vama, ali to ne razumijete, no to je jedna druga tema. Dakle, pas da bi bio socijaliziran i ostvario dobar kontakt s vlasnikom, odnosno da bi vlasnik bio gazda, treba konstantno održavanje kontakta i komunikacije. Svakodnevno. Kako vrijeme prolazi, manje napora ulažete i jedno i drugo, ali odnos treba održavati, kao bilo koji drugi do kojeg vam je stalo. Kao i Brad u ovom filmu koji toliko veselo iščekujem pogledati.
Ali ako pomišljate biti kao Brad, nemojte. Jer ni Brad nije stvaran vlasnik ovog psa Odina/Ubera. Morate se pitati kakav je to čovjek koji je gazda Odinu (onom kojeg Uber glumi). To je radni badass pas kojem je gazda isto jedan radni badass. Pa ako čvrstom i temeljitom introspekcijom niste ništa nalik tome, nemojte kupiti takvog psa. Mogao bi vam zagorčati život, a vi tom psu zakomplicirati ga jer će mijenjati vlasnike do svoje smrti i na kraju čuvati dvorište na petmetarskom lancu. Ima i drugih pasa. Imajte na umu da sve ovo što pišem je primjenjivo na sve u životu. Pas je glavna tema, ali i svojevrsna personifikacija ili paralela svega onoga što u životu mislite da biste trebali imati, ali niste dovoljno… jednostavno niste dovoljno to što biste trebali biti za biti – pa valja Brad. Jer on može biti što želi, on je glumac. Pa ako niste glumac, nemojte glumiti. Budite svoji jer sigurno imate puno za ponuditi, ali možda ne baš nešto što vam se čini toliko jednostavno na velikom (ili malom) ekranu. Jer (i) za to treba jaaaako puno truda, energije, znanja i vještine koje ne posjedujete niti ste voljni imati.
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora, osim nekih fotografija koje nose oznaku organizatora utrke i autorski ne polažem nikakva prava na njih već su preuzete sa njihovih društvenih mreža. Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što čitate!