Ovo je zapravo za Mateja i Neneka. Jedan tek treba naučiti, a od jednog sam davno naučio. Najbolji prijatelj je zapravo mit. Po meni, naravno. Imati jednog najboljeg prijatelja je vjerojatno najbedastija stvar koju bi si mogli napraviti jer puno polažete na samo jednu osobu. Istovremeno, pitanje je vjerujete li vi da vam je ta neka osoba najbolji prijatelj ili ta ista osoba želi biti najbolji prijatelj vama?
Uglavnom, Neno, moj prijatelj od prvog osnovne me jednom, negdje u srednjoj školi pitao onako malo iznenađen što stavljam jednog drugog prijatelja na pijedestal zvan “najbolji prijatelj” da zašto je on manje dobar prijatelj. Čovjek u čijem domu sam odrastao, koji mi je toliko puta izašao u susret, koji je u mojoj kući bio kako u svojoj,… odjednom nije dovoljno dobar da bude taj “najbolji”? Tog trenutka sam odlučio da više nikad neću imati “najboljeg prijatelja”. Da stvar bude blesavija, taj isti “najbolji” prijatelj je netko s kim se danas ni ne razumijem više. Nekako smo se razišli, a česti si mislim kako je Neno bio daleko bolji prijatelj i prihvaćao me više onakvim kakav jesam ne čudeći se mojoj želji da pobjegnem u brda, da vozim bicikl, trčim, skačem, penjem na stijenu,… daleko mu je sve to skupa bilo normalnije i danas mogu reći da se družim više s ekipom iz njegovog razreda srednje škole nego sa ekipom iz svoje škole. Danas. 30 godina kasnije. On je mene prihvatio. Eto, Neno, oduvijek si mi bio prijatelj i apsolutno je nebitno jesi li bio “najbolji” jer vjerojatno smo obojica zajebali dovoljno puta da je to stvarno nebitno. Znam da smo tu jedno za drugo.
Ne znam koja bi definicija prijateljstva trebala biti ispravna, no kroz sport, posebno trkačku zajednicu sam ponovno otkrio poznanike, ono što ja nazivam frendovima. To je jedna nedovoljno valorizirana skupina. Sjećam se odrastanja u Šalati, pogotovo nakon Univerzijade 1987. kad smo apsolutno svi bili gore. Uopće nitko nikoga nije gledao kao nešto posebno niti to zvao nekim posebnim imenom. Svakako da su se ljudi okupljali u neke manje grupice i dolazili na Šalatu kao stada gnuova i zebri na pojilište. Na svoj 17. (ili možda 18. rođendan) došlo mi je oko 80 ljudi. Tko to radi danas? Nitko. Jesu li mi to bili prijatelji? Svi? Nisu. Jesmo li se dobro zabavili? Najbolje. Svi su bili pozvani jer smo se svi poznavali i interakcija je bila zagarantirana. Ljudi se zbuksaju u neku lažnu sigurnost prijateljstva, svedenog na tri osobe i onda kad dođe do pucanja prijateljstva (jer eto i to se događa) ostaju usamljeni. Nemojte biti usamljeni… osim naravno ako niste baš taj usamljeni tip osobe koja ne voli komunicirati s ljudima. Ja obožavam komunicirati s ljudima i fakat sam društvena životinja. Nikad nisam imao problem upoznavanja drugih ljudi pa čak ni roditelja i obitelji svoje partnerice. Pa što se može dogoditi? I uostalom, ako se nekom ne sviđamo pa što onda? To se ne može isforsirati. Idemo dalje. Nigdje ne piše da se svima moramo svidjeti.
No kako bismo stvorili prijatelje kada ne bismo poznanicima dali šansu? Tolike ljude danas (poput mnogih na fotografijama iznad) ne bih nazivao prijateljima, a sretan sam što im jesam prijatelj i što uživam u njihovom prijateljstvu!
Da sam se vezao samo na dva-tri “najbolja” prijatelja vjerojatno bih bio najusamljeniji ekstrovert na svijetu. COVID pandemija me naučila da mogu biti i sam i da je to lijepo i ok. Naučio sam prepoznati i introverta u sebi. Evoluirao sam. Ali i dalje volim ljude. Ponekad su naporni, ali i ja sam no većinu vremena istinski volim čuti što tuđe priče. Za to nam ne trebaju teški nazivi poput “najboljih prijatelja”. Vrlo često smo okruženi poznanicima, istinski divnim ljudima s kojima najčešće ne stignemo produbiti svoj odnos, a koji nas mogu obogatiti svojim iskustvima, promišljanjima i idejama. Idejama!!! To je ono najbolje! Dati nam ideje, praviti nam društvo u avanturi baziranoj na zajedničkim afinitetima kakvi god oni bili. Sami birate koliko ćete biti otvoreni i koliko ćete svoje intime podijeliti, no često jako zabrijemo da je nešto “ozbiljna tajna” koju nitko ne treba znati. Svi imamo kosture u ormaru i stvari kojima se ne ponosimo. Svi. Što bi značilo da je prilično izvjesno da ono čega se sramimo također u “ormaru” osobe s kojom razgovaramo. Put u Crnu Goru bio je prepun poznanika, frendova, s kojima sam istinski uživao se družiti i nije bilo figa u džepu. Ja ih nisam držao niti vjerujem da je bilo tko od njih činio išta slično. Hvala vam! Ne trebaju svi biti prijatelji, ali druženjem s krasnim ljudima oko sebe dajemo i sebi i drugima priliku da evoluiramo, da rastemo, da se razvijamo, da stjećemo nove spoznaje, znanja i punimo se novim iskustvima. Da stvaramo nova sjećanja. Ok, je imati prijatelje za koje vjerujete (jer ništa nije sigurno) da će vam krvi dati ako vam treba, ali sam se toliko puta uvjerio da su i ti naši poznanici spremni dati puno, daleko iznad naših očekivanja kad dođe trenutak jer to nas čini ljudima u onom najboljem smislu. Uostalom, sa svima sam uvijek razgovarao otvoreno ne srameći si svojih iskustava, jer nema lošeg iskustva. Samo ona koja ostavljaju neku lošu emociju, no i dalje su iskustva dobra jer iz njih učimo. I zašto to ne podijeliti s drugima. Možda nam pomogne. Meni koji govorim o tome da se bolje nosim s tim iskustvom, a nekom da se možda bolje snađe kad bude u sličnoj prilici. Stoga ljudi dragi, družimo se, budimo dragi jedni prema drugima i ne opterećumo se nomenklaturom naših odnosa.
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!