Site icon Thomas' Life Without Pause

#427: Balkanac…

Prema poznatoj izjavi književnika Miroslava Krleže, ideja o Balkanu počinje u zagrebačkom Centru, točnije na poznatoj terasi još poznatijeg zagrebačkog hotela Esplanade. Da ste pitali moju pokojnu majku, Zagrebački gabariti omeđeni su Tomislavcom na jugu, Gupčevom zvjezdom na sjeveru, Frankopanskom na zapadu i Kvatrićem na istoku. Šire margine bi možda bile Britanac i Pimpekplac, no iskreno i to je već bilo upitno, a ostalo je… nije Zagreb.

Europa završava, a Balkan počinje na Oleander terasi Esplanade

Iako sam najradije u prirodi, ja sam dijete centra grada i na to sam ponosan.

I sad kako uopće iz perspektive takvog odgoja promišljati da sam imalo Balkanac. Geografski pojam je vrlo upitan jer je po nekim nedjeljiv od onog socijalnog, povijesnog i političkog, no u jednom članku čak stavljaju dobru usporedbu s Grcima koji bi nedvojbeno bili na Balkanskom poluotoku, no ponajmanje bi se svrstali u Balkance. I zašto sad pišem o Balkanu. Ja sebe apsolutno i nikako ne doživljavam Balkancem. Odgajan sam poput Europejca i ideja da spadam u nekakav čudan balkanski čobanac, gulaš, čušpajz,.. mi je izuzetno strana, ako ne i odbojna jer ne nudi baš nikakvu primamljivost prema kakvima sam otvoren.

Ne kažem da je netko tko živi “južno od Save” nekom pojednostavljenom (ne)logikom lošiji, gluplji, manje vrijedan ili nešto slično. Samo argumentiram zašto se ja ne osjećam Balkancem. Ni Balkancem ni “Balkancem”. Mislim da je taj izraz “Balkanac” jedan pogrdni izraz koji upućuje na neku verziju pećinskog čovjeka koji je pogonjen jednostavnim impulsima i nagonima, koji su uglavnom manifestiraju tradicionalnim proždiranjem prasića i jagnjića, ispijanjem hektolitara alkoholnih pića i slušanjem “lake glazbe”, vrlo često “cajki” ili “moderne turske glazbe” iz produkcije obitelji Huljić (jer samo je kod nas turska glazba hrvatska glazba). Kako god, ovaj moj grad, moj Zagreb, unatoč jasnim pokušajima balkanizacije od strane mnogih doseljenika posljednjih desestljeća (što je sasvim normalno za globalizaciju koja je neumoljiva i nezaustavljiva), još uvijek odoljeva toj istoj balkanizaciji i nadam se da će tako ostati. To ne znači da su Zagrepčani bolji od drugih, već da geopolitičkopovijesno ne pripadaju “balkanskoj priči”. Nikad ni nisu. Teško bi mi bilo povjerovati ni da se prosjećan Splićanin ili Splićanka osjećaju kao balkanci dok su odrastali u gradu podno Marjana, u gradu čija je jezgra omeđena Dioklecijanovom palačom – građevinom jedne od povijesno najvećih civilizacija i kultura ljudske vrste. Stoga, iako smo kao klinci na zagrebačkim trgovima uz kakvu bocu jeftinog vina uz gitaru pjevušili Balkane moj, neka on ostane silan kao u pjesmi, a opet “s južne strane Save”, a ja ću uvijek radije reći da bi moj glazbeni izbor bio “Rođen u Zagrebu” ITD benda…

I hvala Vam što pratite!

Exit mobile version