Prokrastinacija je odlaganje ili odgađanje zadatka za kojeg znate da treba biti obavljen. To je najjednostavnije objašnjenje tog pojma koji iskreno mislim da nema pravi hrvatski prijevod pa je ovo zapravo svojevrsna tuđica. Ali ako ste nešto nalik meni, onda vam je jasno da odgađanje zadatka nije ono što želim u životu. Ne kažem da nužno treba biti rob obvezama i vjerojatno neke stvari se ponekad daju odgoditi, no kad želio bih skrenuti pozornost na ono stanje u kojem je ovo uobičajeni obrazac ponašanja. Ja nisam stvoren funkcionirati s takvim osobama dobro, kako privatno, tako ni poslovno. Ne odgovara mi, ali naravno bitno je uzeti u obzir kako prioriteti kod dvije jedinke ne moraju biti sinkronizirani pa je potrebno racionalno sagledati stvari i ne očekivati čuda od ljudi, dozvoljavaći kako nije sve nužno učiniti samo zato što se nama to tako čini.
Evo i ovaj članak recimo. Danas je subota, a uobičajeno je da napišem članak do utorka, srijede, jer mi je želja svaki tjedan napisati jedan članak. No što bi se zapravo dogodilo da nisam napisao ni slova? Apsolutno ništa jer ovo nije nužnost pa ipak, stvar je principa, a vremena se uvijek nađe jer kad treba napisati misao koju sam već u glavi prethodno stavio u formu nacrta, onda to i nije neki kunst. Dakle, odgađanje nije moj način funkcioniranja pa sam se eto primio posla. No to je jedan apsolutno benigni primjer pokušaja odgađanja. Prokrastinacija se zapravo odnosi (bar u mojoj glavi) na ono daleko esencijalnije, ono što je potrebno učiniti jer će utjecati na kvalitet našeg života, a vrlo često je temelj te iste prokrastinacije strah od neuspjeha, strah od nepoznatog ili jednosavno ljenost. Ovo posljednje mi je zapravo zastrašujuće i teško se nosim s ljudima koji imaju takav stav. Ne da sam u konfliktu s njima, već jednostavno ih ne želim blizu jer… nisu moj tip ljudi i bok. Zašto bih se okružio ljudima koji me ne inspiriraju, već iritiraju. Dakle, strah mi je donekle razumljiv. Ljudi se boje otići na zdravstveni pregled u strahu da ne bi otkrili nešto maligno, nešto s čim će se tek onda morati stvari suočiti iako se može dogoditi da upravo takav jedan pregled otkloni svaku sumnju u postojanje nećeg malignog. No strah je takav kakav je, uglavnom nerealan i temeljen na premalom broju stvarnih i realnih informacija.
Ljudi vole lijepo, snažno, melodično, tečno, jednostavno, ljubavno, dobro, ali često dobijaju uzeti u obzir da se do toga dolazi određenim žrtvama, trudom, ozbiljnim radom, a tek ponekad s nešto sreće… jer sreća prati hrabre! Ono što ne volim kod prokrastinacije je činjenica da nagomilava ogromnu količinu stresa, jer postoji jasno shvaćanje problema no odbijanje bacanja u koštac s tim problemom i pokušaj pronalaženja rješenja, čini nas dodatno ranjivim, dodatno “oštećenim” i svakim danom se naš problem čini težim, većim i kompleksnijim. Sjećam se primjera svog posljednjeg ispita na fakultetu gdje sam iz straha da će me profesor rušiti izgubio cijelu godinu. Postojali su neki određeni čimbenici koji bi upućivali da će od mene tražiti dodatnog znanja, no baš ništa u stvarnosti nije upućivalo da bi me čovjek rušio na ispitu samo zato što mu se ne sviđam ili bilo što slično. I tako sam ja izgubio cijelu godinu čekajući da se ohrabrim za ispit. U jednom trenutku više nije imalo smisla odgađati i shvatio sam da to što radim šteti samo meni. Profesoru ni iz džepa ni u džep, a ja samo gubim dane (da dane!!) i mogućnost promaknuća na poslu. I tako sam sjeo, zagrijao stolicu, svaki dan učio 4 sata i položio bez imalo problema. Sve što sam se poslije pitao jest što sam toliko čekao? Ja koji je uvijek na ispite išao među prvima, “samo da to riješim”, ne čekajući neki savršeni trenutak jer takav ne postoji dok se ne dogodi, odnosno dok nam ne uspije pa pripisujemo tome neke nadnaravne okolnosti. Nema tu ništa spektakularno. Samo se neće dogoditi, a ako ne pokušamo teško da ćemo otkriti da postoji taj “savršeni trenutak”.
Moram priznati da mi se prije kojih tjedan dana dogodio sličan trenutak u kojem sam iz neke svoje nesigurnosti pogonjene krivim procjenama temeljenim na površnim informacijama, odgađao probati wake board, iako je sve u meni vrištalo da želim probati. Trebalo mi je sat vremena da se odlučim jer je bilo ili idemo doma ili probavam. U konačnici sam rekao sam sebi “idi probaj pa što bude”, a rezultat je bio i više nego fantastičan! Otključan novi nivo, nova vještina unlocked! Naši strahovi su naše kočnice življenja. Naravno, strahovi postoje kako bi nas sačuvali od stradavanja, no naša procjena rizika je vrlo često kriva i temeljena na premalo stvarnih podataka. Nekome je free solo penjanje zastrašujuće, a nekome je sasvim normalno. Razlika je u vještini i vjeri u sebe temeljno na iskustvu i znanju, prije svega, a potom i o mnogim drugim faktorima. Ne moramo ići penjati po stijeni bez osiguranja (free solo) samo da bismo sebi dokazali da “mi to možemo”, no odgađati život zbog straha, zbog toga “što će reći selo”, zbog nerealnih očekivanja ili uspoređivanja s drugima, zbog toliko faktora koji se nalaze u onoj “ako/možda” zoni gdje ne postoje jasni razlozi za brigu osim onih koje si sami namećemo. Nemojte odgađati život! Nemojte dozvoliti da vam strah od nepoznatog uskrati mogućnost uživanja u životu. Živimo umjesto da strahujemo!
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora. Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!