Prije godinu dana, prvi put sam otišao na Grintovec s Robijem i Stjepanom. To nije bio moj prvi izlet u Alpe, a uspon na Triglav, najviši vrh Julijskih alpi i Slovenije uopće, uspješno je ispenjan 2017. Kako nam je onda Grintovec pao na pamet? Pa prilično jednostavan odabir, reklo bi se na prvu. Dakle najviši vrh Kamniško-savinjskih alpi (KSA) ne zahtjeva poznavanje nikakve posebne tehnike ili vještine, niti kakvu posebnu opremu poput uspona na Triglav. Jedina stvar koju morate uzeti sa sobom osim okrepe su snažne noge i dobra pluća. Robi je na Grintovcu bio pa je ponudio povesti od izvora Kamniške Bistrice, a dan kakav smo imali prošle godine kad su zatvarali Cojzovu koču, bio je istinski za poželjeti: prohladan i vedar! Pogledi s vrha su pucali na sve strane i stvarno nas je planina počastila. Čak bih rekao da smo se i preznojili jer smo se sva trojica okupali u kristalno čistoj vodi izvora Kamniške Bistrice, koji je mjerio kakvih 6 stupnjeva Celzijusa. Osjetio sam i stupanj hladniju vodu, no ovo je bila prava krioterapija nakon gotovo 8 sati planinarenja. Uživali smo u prirodi, čistom zraku, suncu, žutokljunim galicama i odličnom društvu. Unatoč prilično zahtjevnom spustu u kojem kvadricepse tjerate u crveno, zaključak je bio da se moramo vratiti.
Za sve one koji još nisu bili, a planiraju, uspon je dugačak koji 8 km, ovisno gdje ste parkirali (na parkiralištu pored izvora, nešto više gore prema izvoru ili podno kretanja u uspon). No ono što većina ljudi iz Hrvatske zaboravlja (kažem većina, jer mi nemamo toga u RH) da Alpe nisu nalik ničemu u RH. Možda koji uspon na Biokovu ili Dinari, no na tih cca 8km uspona, imat ćete 2000 m elevacije! Nema nikakvih posebnih tehnički zahtjevnih dijelova. Nema ferate, nema prijevoja, nema ničega opasnog poput ponora (pod pretpostavkom da se držite staze), ali imate “štenge” od kamenja i korijenja u šumi, iz koje izbijate na sipar do Cojzove koče, nakon čega slijedi mrvu guštanja po izmjeni zemljano-travnate singlice sve do sipar-stijena finalnog uspona do vrha Grintovec koji se nalazi na 2558mnv. Jurcanje je ideja koju malo tko može sprovesti u stvarnosti, a ako i imate tu snagu, izdržljivost, tehniku, vještinu, opremu,… možda vas vrijeme ne posluži pa će skliske stijene i korijenje diktirati vašu brzinu. Robi kaže da je uspio za cca 4.5 sata gore, dolje, a Slovenci su markirali stazu vremenski na 5 sati 30 minuta za uspon. Dakle samo uspon bi trajao toliko. Ukoliko niste skloni jurcanju, promišljajte da vam treba lampa jer bi vas mogao uhvatiti mrak ili da prespavate u Cojzovoj koči na sedlu.
Robi, Stjepan i ja smo razgovarali o ponovnom odlasku na Grintovec, a Stjepan je morao otkazati zbog obiteljskih obaveza pa smo se Robi i ja uputili sami s Vitom. Mala napomena, Grintovec ima oštrih stijena pa to imajte na umu kad idete s psom. Ja ionako uvijek imam prilično veliku prvu pomoć sa sobom u ruksaku tako da sam računao da bi se i takvo što moglo dogoditi. Događa se, no ovaj puta samo manje ozljede Vitinih šapa. Po samom dolasku, odvezli smo se mrvu više od izvora, na jedno proširenje makadamske šumske ceste i tamo parkirali. Taman uz markaciju na kojoj piše koliko do vrha – 5,30 h. Kako smo krenuli relativno kasno (oko 10s sati), ja sam sam sebi nekako nabio tempo. Robi je dan ranije istrčao svoj najbrži maraton ispod 3 sata pa sam nekako računao na taj njegov hendikep s obzirom da je brži i snažniji kad je riječ o trail trčanju. Zapravo nisam nekako planirao trčati, ali smo zapeli uzbrdo i već za 1:48 bili kod Cojzove koče, što me ugodno iznenadilo, no slijedećih cca 800m elevacije do vrha nije bilo tako brzo kako sam mislio. Tempo je gotovo nemoguće držati jer stalno pratiš gdje staješ po kamenjaru, a staza vijuga kroz kamenje i po siparu pa moraš pratiti i markacije. Nije da ćete se izgubiti do vrha jer ga se može vidjeti gotovo cijelo vrijeme, no valja ipak ići tom nekom optimalnom rutom staze. Elevacija ide sporo, a unatoč činjenici da smo se i hidrirali i jeli, uz izuzetno kratko zadržavanje tek koju minutu na sedlu, počinju se osjećati kvadricepsi. Ali to je tako kad idete u Alpe. Čak i na Veliku planinu koja je prilično pitoma ćete osjetiti ćete kako vam se mišići pune krvlju!
Priroda nas je nagradila i galicama i divokozama, koje je Vita naravno željela naganjati, a upravo je nevjerojatno bilo uz sve oblake i maglu koja nas je cijelo vrijeme pratila, da nas je planina i ovaj puta nagradila prekrasnim pogledima s vrha. Uglavnom prema Skuti na istoku i samom vrhu Triglava prema zapadu te ponešto planina prema sjeveru. Sve ostalo je bilo u bjelini oblaka koji su nas držali u sendviču jer je i iznad nas sve bilo bijelo. Sjeli smo nakratko obući se, pojesti nešto brzinski i popiti pivicu koju je Robi donio (ja sam nosio prvu pomoć i vodu za Vitu… a on je mlađi, nek nosi ahahahaha) i znali smo da nemamo puno vremena jer je na vrhu puhalo, a stvarni osjećaj temperature je 0 stupnjeva. I usred tog kratkog predaha u kojem se Vita sklupčala u mom krilu, a pivu smo gotovo eksali, Robiju na Garmin dolazi obavijest o dolasku oluje (ja to imam isključeno i bome ću to ponovno uključiti), na što smo obojica ostali malo iznenađeni, no kroz dvije, tri minute postalo nam je prilično jasno da je alarm bio legitiman. Hvala Garmin! Oblak je zatvorio Grintovec i počela je sitna kiša uz jači vjetar. Od toga baš ne vidite puno, a kako nam je obojici jasno da na planinama najviše ljudi stradava od udara groma, silazak smo shvatili prilično ozbiljno, ali nam je sklizak teren diktirao brzinu. Ideja je bila što prije doći do sedla, do Cojzove koče i za to nam je trebalo cca 1 sat uz izmjenu trčanja i power hike-a. Cijelo vrijeme smo zapravo bili u tom modu. Čim se pružila prilika, potrčali bismo jer smo znali da nakon Cojzove koče ima vrlo malo prilike za trčanje. Sipar to prilično onemogućava, a sklisko korijenje i kamenje ponovnim ulaskom u šumu čini trčanje gotovo nemogućim, posebno uz činjenicu da su moje noge bile već kao raskuhani špageti. Svaki korak pri silasku je kao jednonožni čučanj, a moje su noge vrištale upomoć. Trčanje bi bilo gušt zapravo, što smo imali posljednja dva kilometra do auta jer nisam razmišljao o labavim nogama, a testiranje novih Salomon SLAB Pulsar 3 bilo je uspješno pa se veselim blatnjavim, zemljanim i mekanim terenima na kojima će doći do izražaja puno više. Grintovec nas je ponovno nagradio, dozvolio da se popnemo na vrh i opalimo poneku lijepu fotografiju za sjećanje, a vratit ću se sigurno, nadam se jači i spremniji. Ukupno vrijeme u kretanju oko 5:50h što je prilično dobro s obzirom da tabla kaže 5:30 samo do vrha. Ja svoj Fenix7x (imamo iste!!) nisam gasio i meni kaže 6:06. Hvala Robi i Vita na odličnom društvu! Svaka čast Robi na dva dana, fizički prilično izazovna koje si odradio rutinerski, dok ja hodam kao šestar od muskulfibera u kvadricepsima i listovima kakvog se ne sjećam skoro. Ako vam je domet Bikća na Sljemenu, vjerujte mi Grintovec nije za vas, ali naravno pokušajte no prije toga uplatite putno osiguranje jer bi helikopter mogao biti skup kad vas bude skupljao s brda.
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora. Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!