Ja sam vjernik, to mora svakom tko čita ove redove biti jasno i uzeti u obzir pri čitanju. Ne zato da bih se ja hvalio nego zato da biste mogli razumijeti kontekst, što pišem i kako mislim. Dakle “dok nas smrt ne rastavi” odnosi se primarno na bračni zavjet pri vjerskom obredu vjenčanja. Iskreno, malo se pobija s idejom “što Bog sastavi, neka ni jedan čovjek rastavi” u smislu da čak i kad nas fizički smrt rastavi, tehnički i dalje smo u braku. Dakle, ako ste u vjerski inicirianom braku, iz njega tehnički ne biste mogli nikad izaći. OK, razna su tumačenja pa je zapravo više pitanje bi li vam drag Bog oprostio taj bjeg, o čemu smo u podcastu Bez pauze razgovarali pater Stjepan i ja. Vrlo interesantno viđenje i apsolutno preporučam pogledati.
No kad se jednom rastanete, bez obzira jeste li vjernik i jeste li ušli kroz vjerski obred u brak, tehnički gledano, u svakoj svojoj slijedećoj vezi vas više ne može obvezivati obećanje “dok nas smrt ne rastavi”. Naime, za nekog tko je u toksičnoj vezi, a “ona prva” mu/joj je (ona u kojoj vrijedi DNSNR), još se nekako i osjećate obveznim spasiti to sve skupa jer je jedino smrt ta koja bi vas trebala rastaviti, uz pretpostavku da svog partnera ili svoju partnericu niste pokušali ubit, iako ste pomišljali, u vašoj slijedećoj vezi ste zapravo bez tog tereta! Nije li to zapravo fantastično?
Dakle ako ste se našli u novoj vezi i promišljate si trebate li biti doživotno u tome, odmah ću vam reći, ne morate! Ništa vi više ne morate. Činjenicom da ste izišli iz braka, prilično je vjerojatno da ste se “namorali” dovoljno. To ne znači nikako da nemate dužnosti (kao i prava) roditeljevanja, ako je to proizašlo iz braka, no u vašoj slijedećoj vezi trebali biste ŽELJETI biti DVSNR (dok vas smrt ne rastavi), a ne morali. Znači, lijepo je željeti to, maštati, živjeti to, ali ne morati to. Prilično jednostavno. Naravno, mentalni okovi vjerskih brakova pa čak i emotivni koji put, ostat će uvijek prisutni na neki način no to je na svakom vjerniku da na svoj način procesira, uz pomoć vjere ili sam sa sobom.
Toksične veze stvaraju toksične ljude, toksični ljudi stvaraju toksično okruženje… čekaj, čekaj…. možda toksični ljudi stvaraju toksične veze, koje stvaraju dodatne toksične ljude koji stvaraju toksično okruženje u kojem svi bježe od vas. Kako to rješiti? Zapravo prilično jednostavno. Odmaknete se, promislite što biste sugerirali nekom drugom i dobili ste odgovor. Jednostavno? Čini se, no emotivni dio odnosa, osjećaj odgovornosti, ali i osjećaj krivnje koji si namećemo sami ili nam ga se nameće (ili oboje!) pomrsit će nam planove. Preispitivanje je odlično, ali “overthinking” je ekstremno loš. Učinite onako da se vi dobro osjećate. Jer koje koristi da ste vi loše, samo da biste nekom udovoljili. Možda jednostavno niste jedno za drugo. Jednom od vas dvoje to ne mora biti po volji, ali koja korist da ste u nećemu što vas ubija? Nikakva.
Ovo nikako nije poziv da okrenete leđa svojim partnerima! Aposlutno ne! Nije sve za prekid i nije fora ako bježite na prvu naznaku problema. Ne postoji život bez problema ili bar bez nekih prepreka. Prepreke bi vas trebale osnažiti pa čak i učiniti život vrijednijim jer na taj način zavolite one dobre trenutke. Balans je iluzija, ali svatko iole optimističan ima želju težiti balansu. Ja prvi. Stoga, pokušajte razlučiti što je toksično, a što je jednostavno samo teško pa vidite što možete, a što ne možete, jer ideja je da NE MORATE!!! Život je jedan. Bar ovaj zemaljski. Živjeti je prilično kompleksno, a mi ljudi taj život često činimo kompliciranim. Pokušajte živjeti što jednostavnije moguće, a kad ne ide, idite svojim putem. Do tada, dajte sebi i onima do kojih vam je stalo, koje volite ili bar poštujete, šansu! Bokić!
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora. Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!