Ovo je svojevrsni nastavak prethodnog članka o “ali” u kojem prenosim svoje misli temeljene na preko pola stoljeća postojanja na ovom planetu. I da, kad kažem da “six pack”, odnosno pojam koji govori o vidljivim trbušnjacima nije za svakog, to i mislim. Samo je pitanje jeste li vi upravo ti koji će imati ili nećete imati vidljive trbušnjake. To ovisi o dosta stvari, ali najbitnije su genetika i koliko vremena/volje možete uložiti u to. Trbušnjaci su navodno mišići koji prilično malo mogu narasti, negdje sam pročitao cca 20% maksimum (nije sve što pročitate istina naravno), vi istovremeno možete imati super snažni core, trup, a opet da se trbušnjaci ni ne naziru. Meni se naziru, ali neću biti nikad model Calvin Klein gaća poput Marka Wahlberga. Iskreno, nemam tih aspiracija pa mi je daleko lakše posvetiti se drugim stvarima koje smatram jednako važnim ili važnijim.
No “six pack” je zapravo samo jedan blesavi pojam kad je riječ o ovom članku zapravo. Jedan površni, ali vrlo vividan primjer kako ideja o savršenstvu može postati opsesija. Jedan instagramer kojeg pratim govori kako su vidljivi trbušnjaci manifestacija upornosti, posvećenosti, ozbiljnom radu. Jesu. Ali ne moraju svi imati “six pack”. Nečiji “six pack” je uspješnost na poslu. Nečija heklanje, humanitarni rad, imanje petero djece,… svatko ima tu neku svoju nišu u kojoj se razvija do imaginarnog savršenstva koje, ako ćemo iskreno, ne postoji. Iluzija je da je to potrebno, a zapravo samo izuzetno malen broj ljudi može se stvarno isticati u svojim “trbušnjacima” koji god put izabrali i koju god nišu. Nema dva Nikole Tesle, zar ne? Ideja da imate trbušnjake, vrlo vjerojatno govori u prilog da nemate puno drugih obaveza pa se možete posvetiti trbušnjacima. I to je ok. Ovo nije kritika. To je samo činjenično stanje. Dan je dugačak 24 sata i kad nagomilate obaveze, malo je vjerojatno da ćete moći biti “čovjeke od trbušnjaka”, roditelj, vlasnik psa, poslovno uspješni i viđati se s prijateljima, da ne kažem biti i dobar partner, jer će vam trbušnjaci oteti puno previše vremena. Kad me netko pita kako skijam, odgovaram “za ocjenu 3+” pa me onda vide kako skijam i kažu da je bolje. To je stvar percepcije onog koji gleda. Da me Ivica Kostelić ocjenjuje, vjerojatno bi jedva bilo za ocjenu 2. Dakle, stvar percepcije. No da me netko pita kako se osjećam dok skijam, što smatram da je daleko bitnije, rekao bih mu “za 10”! Zašto? Zato što imam dovoljno znanja, vještine, iskustva da mogu uživati u skijanju na većini staza. I što bi meni zapravo trebalo više od toga? Ja ne podcjenjujem sebe, realan sam u ocjenjivanju svoje vještine, no kad bih mogao mjeriti sreću i povlačiti paralelu s vještinom, upućivalo bi da sam bolji od Ivice Kostelića (teško, samo je jedan “Profesor”). Dakle, stvar je u veselju konzumacije dostupne vještine i znanja.
U društvu koje nam danas nameće više nego ikad koliko izvrsni trebamo biti, gdje na društvenim mrežama svi ispadaju sretni i uspješni (to su vam ti idealni trbušnjaci) to je stvarno frustrirajuće. Nekad bi u školi jedva dobili “peticu”, a danas se roditelji bune od prvog razreda “kako to da njihovo dijete nema pet iz matematike”. Pa jednostavno, ne zna računati kao ostala djeca. I ne mora znati jer možda slika ili pjeva kao nitko drugi u razredu. Normalno je da imamo svoj forté i svatko ga ima, samo je pitanje je li ga našao, no naše usporedbe s “autoritetima” koji imaju možda manje obveza od nas kako bi mogli istesati svoj talente, nije usporedivo. To ne znači da ne biste trebali probati ići u smjeru savršenstva. Možda ste upravo vi ti koji će pomaknuti ljestvicu. Apsolutno! Pokušajte. Samo imajte na umu kako ste okruženi ljudima s kojima ste svjesno ušli u odnose i koji računaju na vas. Ali ne s vašim trbušnjacima, već s vašim vremenom za njih. “Njihova očekivanja su njihov problem”… netko bi mogao reći. Pa to je sve ok, ako ste to artikulirali na početku. Čak je i Alex Honnold odlučio biti otac unatoč svojoj nestvarnoj izvrsnosti free soloinga.
Moj je stav da specijalista u životu u stvarnosti ima vrlo malo. I bilo bi ludo kad bi ih bilo više. Govorim o onoj najužoj specijalnosti u kojoj se identificirate u samo jednoj stvari poput: ja sam vrhunski biznismen. To je sasvim ok, ako je to jedina stvar u vašem životu. Tada imate pravo biti potpuno posvećeni svojim “trbušnjacima” zvanim biznis. Onog trenutka kad postanete roditelj, vrlo je izvjesno da nećete moći biti izvrsni jer ako morate birati između bolesnog djeteta i neodgodivog posla, moja intuicija kaže da će “neodgodivo” postati vrlo odgodivo. A ako ste odlučili ipak ići na posao, onda ste roditelj za drek. I nemojte mi sad reći “a što ako imam dadilju”, “gdje je tu drugi roditelj”,… ovo je jednostavan primjer, samo za ilustraciju, a ne za debatu koja se hvata za detalje. Ovo nije kritika nekome, iako smo svi skloni tome. To je realnost u kojoj biste morali shvatiti da vaša potreba za “six packom”, što god oni karakterizirali, ima za posljedicu da ste loši u nećem drugom što bi moglo biti daleko bitnije pa treba promisliti koliko su nam te “neke” stvari stvarno bitne i koji su benefiti i negativne posljedice pa osmisliti neki pametniji, balansiraniji put. Radite što želite, jer ja nisam nikakv referentna vrijednost no iskustvo me naučilo da onog trenutka kad pomislim da sam u pravu, prestanem čuti druge što govore (makar da su i u krivu), ja prestajem učiti, ja propadam. Biti izvrstan u samo jednoj stvari (jer nije moguće biti u dvije, jedne se moraš odreći za izvrsnost prve), je samo za neke. Uživajte u “polovičnosti” većine stvari pa će se više ljudi željeti “igrati” s vama u tom pješčaniku koji zovemo život. To je daleko zabavnije i veselije. Učinit ćete i sebe i druge daleko sretnijima.
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora. Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!
