
Precijenio sam se. To bi vjerojatno bio najkraći komentar mojeg trčanja u prošlu subotu na Murteru na utrci na kojoj sam posljednji puta nastupio 2018., kada sam trčao nešto ispod 64 minute tih 12 kilometara od Hramine do uvale Lovišća i nazad. Ali (!!!) bilo bi prejednostavno da moj članak bude samo tri reda, a uostalom, vjerujem kako ova utrka svakako zavređuje “koje slovo” više. Dakle ja na Murteru ljetujem (on and off) posljednjih 20 godina i mogu reći kako me puno lijepih sjećanja i trenutaka veže za taj prekrasan otok koji sam cestom ili stazom prešao uzduž i poprijeko nanoge ili na dva kotača, a dio sam i okružio kajakom. No cestovno trčanje je nešto čemu premalo vremena posvećujem iako trčim gotovo svaki dan.
Kako god bilo, silazim ja na Čigrađu (plaža/uvala) u petak, sjedam na pizzu u Lantanu sa sinom i nećakom, a kad ono nasuprot prijateljica Gabi (Gabrijela Divković) s kćeri pa me pita trčim li ja utrku? Pitam koju, iako pretpostavljam da je samo jedna jedina, na što ona potvrđuje moje “sumnje” da je utrka Murter-Lovišća-Murter. Na moj upit kada i stignem li se prijaviti, ona kaže da je u subotu sa startom u 18:45 i proslijeđuje email od organizatora Atletskog kluba Šibenik kojem sam odmah poslao poruku. A što imam čekati, zar ne? Pa treniram cijele godine, nemam ništa u subotu navečer pa što ne bih došao malo otrčati. Morate znati da u to doba na Murteru nema “malo trčati” jer tih 12 km nije ravno, a usijani zrak na Murteru stoji i nema namjeru spustiti temperaturu. Osjet “prekrasan”. Sjediš i znojiš se. Na prvu sam mislio trčati s Vitom što mi je organizator i odobrio, no zbog priličnog teškog, vručeg dana odlučio sam kako ću se samo ja izmučiti, da psa ne izlažem nepotrebnom stresu. Mogla bi ona to istrčati, ali psi se drugačije hlade, ne znoje se pa im trčanje po vručini može biti i ono “finalno”, što nisam želio riskirati. No valja napomenuti kako sam ja inicijalno trail trkač i cestovno trčanje koliko se god činilo daleko ujednačenije i jednostavnije, to svakako nije!












I tako ja sav odlučan da ću trčati ispod sata tih 12 km, jer ako mogu 10km oko 45 minuta, onda stignem stisnuti jos dva km pa da bude kako sam zamislio. No nisam računao da mi nizbrdice zapravo neće dati onu energiju koju mi daju na trail trčanjima. Krenuo sam iz prvih redova, ali sam sam sebi rekao kako ću svojim tempom. Pucanj označava start, a ja nakon nekih 300 m pogledam na sat jer imam osjećaj da letim i da se još susprežem, a na mom Fenixu piše tempo 4:20 min/km! Pa nema šanse da to izdržim koliko god mi se čini superlagano, a ispred mene samo “odlikašice i odlikaši” poput Ante Živkovića, Marije Vrajić, Tea Faber,… znači top cestovnjaci. I tako ja odlučim da treba malo usporiti pa gotovo svakim trenutkom usporavam pomalo pokušavajući trčati bliže 4:50. A kad mi se negdje oko trećeg kilometra prišulja sada već trkačka legenda, Natalija Gulin i onako usput kaže “hoćemo zajedno” na što lagano vadim mobitel da usnimim ovu ženu od 58 godina koja mi je slijedećih nekoliko kilometara nabijala tempo, sve do Plitke vale, kada sam na petom kilometru lagano kapitulirao u smislu ganjanja rezultata i odlučio da ću sve dati samo da ne stajem. Ta uzbrdica od Plitke vale do Lovišća me mentalno i fizički satrla, a znao sam da se kroz 10 minuta vraćam tom brdašcu. Ne znam što je falilo, ali nije bilo jednostavno. Voda koju je organizator na dovoljno mjesta postavio za okrepu bila je topla. Ne znam bi li itko to uspio održati hladnim u ovim uvjetima, ali si mislim, kako je meni, tako jer i svima drugima no nada da bih možda mogao stati na postolje u kategoriji još uvijek je postojala iako mi se činilo kako svi koji trče spadaju u tu moju kategoriju M50. Konačno sam ušao u tu čudesno 50+ kategoriju i sad imam osjećaj kao da su svi koji trče upravo moja generacija. Nije to nešto velika utrka, ali ima dosta “vremešnih”. Do te mjere da sam čuo od jednog natjecatelja kako bih mu mogao biti i unuk! Predobro!









Zaljevam se ja tom vodurinom da sam mokar potpuno, do te mjere da nakon utrke na meni nije bilo soli pa kao da se nisam trebao ni tuširati, no tijelo ne osjeća olakšanje niti osjećam svježinu, a negdje oko 8. kilometra sustiže me čovjek koji mi iza leđa, dobacujući nekome kako mu je drago da ga vidi, navodi kako je baš on 50 godina. I onda krene trčati uz mene. Ja si mislim pa jel moguće da je to netko tko će mi “oduzeti” moju medalju u kategoriji? Ma neeee… ionako ih ima bar 10 ispred nas koji izgledaju jednako staro. Čemu ginuti. No moje sumnje su se pokazale istinite jer je dotični gospodin Miljenko Hmeljina upravo stao na treće mjesto, stigavši na cilj kojih 50-ak sekundi prije mene. U posljednja dva kilometra odlučio sam trčeći prema Betini i kasnije Hramini, stisnuti zube i dati sve od sebe kako bih sustigao tog čovjeka kojem sam kasnije nakon proglašenja čestitao na odličnoj utrci, no nije bilo dovoljno. Nisam ja sad nešto nesretan, ali vjerojatno će me još neko vrijeme kopkati zašto nisam stisnuo ranije. Odgovor bih si odmah mogao dati – jer nije bilo te energije u meni koju bih mogao dati. Dao sam što sam imao i stigao sam oko dvije minute brže nego prije šest godina, što bi zapravo značilo da prkosim gravitaciji. Starim, a brži sam. I ne tepam si. Bolji sam.
Ulazim tako u cilj anko nešto ispod 62 minute trčanja po vručini za koju sam shvatio da fakat nije samo vrlo osobna interpretacija vremenskih uvjeta već činjenica koju su svi osjetili. Sjedim i za stolom i jedem odrezak od tune i pijuckam mrzlu pivu za koje se organizator pobrinuo te slušam utiske s utrke ostalih sudionika poput Damira Matana, Gabi, Natalije, Marije Vrajić, Jože Dikona (triatlonske legende koji me šlepao prije 7-8 godina na mom prvom i jedinom olimpijskom triatlonu na Jarunu), Ante Glavana koji je trčao za (ne sa) sinom (jer mali je brži!!). Dakle, satrla nas vručina, tu dvojbi nije bilo, ali svaka pohvala organizatorima za ovu utrku koja je imala svoje trideseto, jubilarno izdanje. Ove godine nije bilo boca koje su ljudi bacali posvuda kao 2018. već je nakon okrepne stanice stajala ili vreća za bacanje ili je mladić sakupljao boce na jednom mjestu kako ne bi bilo boca po žbunju uz trasu utrke. Dobro raspoloženje, mnoštvo kategorija na utrci u kojoj svi dobijaju skoro, mnoštvo pehara i medaljica, gradele i pivo, a proglašenje mnogobrojnih pobjednika, ukupno ili u kategoriji nedvojbeno je podiglo raspoloženje na ionako punom trgu na Hramini. Moj rezultat je 32/76 ukupno, 4/6 u kategoriji i prkošnje gravitaciji. Pokušat ću zaboraviti da sam možda mogao i ja uzeti brončanu, a ne drvenu medalju. Kako god, jedan odličan završetak godišnjeg odmora uz odličan sportski događaj i još bolje društvu. Hvala Gabi na podsjećanju na utrku, kao i svim trkačkim frendovima na odličnom društvu!
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!

Bravo…mogu Ti ja pokloniti svoju broncu…:)
Ma neeee… što nije zasluženo, ne vrijedi! I ova “drvena” je zakon! 🙂
Samo sam se malo našalila, pogotovo obzirom sam stigla pola sata iza Tebe…:)))
Sve čestitke…:)
Sljedece godine idemo po srebro…:)