#116: Sljemenska transverzala u trku i zašto svatko treba imati svog Robija

Jednom davno me moj dragi prijatelj Neno pitao jednu super stvar: Kako znaš koji ti je od nas najbolji prijatelj i zašto mora postojati ta razlika? Parafraziram ga, ali postavio mi je odlično pitanje nakon što sam jednog drugog prijatelja nazvao najboljim prijateljem. Od tog trenutka ne dijelim prijatelje na najboljeg i ostatak. Ili si mi prijatelj ili nisi i tu je priči kraj. Neno je bio u pravu, a danas skoro 40 godina kasnije i dalje smo prijatelji.

Ima puno meni dragih ljudi koje sam upoznao kroz sport, a posebno mjesto u srcu imaju Freud’s Runnersi, no ako me pitati ima li netko s kim bih se usudio učiniti neke teže stvari, fizički zahtjevnije i netko tko me može natjerati da pomaknem svoje granice onda tu nema baš nikakve dvojbe. Njegovo ime je Robert Babić. Ovo nije priča o nekom bromance-u, ali ako netko to zaslužuje, onda je to svakako Robi. Robi kao čovjek zadovoljava svaki zahtjev prijateljstva jer je prava ljudina, no kao sportaš – malo mu je ravnih na tom amaterskom, rekreativnom nivou. A kad se odlučite istrčati Sljemensku transverzalu, onda je dobro imati nekoga na koga se možete pouzdati, nekoga tko vas razumije i tko vas motivira jer je bolji od vas, a to mu ništa ne znači jer je normalan i skroman. Da, samo to vam treba. Robi i zaslužuje posvetu pa ako ovo bude tako shvaćeno, neka. Puno smo toga prošli zajedno, a plan je i nastaviti tako.

Neslužbena himna Freud’s Runnersa

Robi i ja smo u posljednjih 7 godina koliko prašimo po brdima i ravnicama, biciklima, gojzericama i tenisicama i znamo kako funkcioniramo te da se možemo osloniti jedan na drugog. On zna da sam sporiji, ali da idem do kraja bez frke da ću na pola puta reći: ok sad mi je dosta. Uglavnom, kad sam rekao da želim transverzalu odraditi, trebalo je samo podesiti rasporede. Obojica smo obiteljski ljudi pa se razumijemo i u tom smislu te znamo da je obitelj na prvom mjestu.

Uglavnom, uspjeli smo se dogovoriti da ovu nedjelju, 2. kolovoza 2020. krenemo oko 0500 ujutro iz Podsuseda, od Sutinskih vrela, stazom Blaterse kojom je on već prošao 1. prosinca 2019. Dan ranije mi je poslao gpx rute koju sam brzinski pregledao, samo kako bih znao otprilike gdje idemo i koji su neki bitniji parametri poput dužine i visinske razlike, ali i da znam kamo treba ići u slučaju da otkaže oprema jednom od nas dvojice. Better safe than sorry. Sljeme nije planina na kojem bi se netko trebao izgubiti, no kad odlučiš trčati 50 kilometara, efikasnost je prilično bitna. Inicijalni gpx zapis je govorio nešto preko 4 sata, a Robijeva Blatersa je trajala vrlo respektabilnih 6:45. Nemam pojma koji je Superman odradio to za 4 sata, ali i ovih 6:45 se činilo superbrzo znajući čiji je rezultat. Nisam se opterećivao niti jednim rezultatom, ali opet je cilj bio napraviti to za oko 7 sati. Čisto da ne mučim Robija na brdu cijeli dan. Ono, nije fora. Još jedna stvar koja me malo ipak mučila je činjenica da sam do sada najduže trčao po brdu sveukupno 32 km. To mi je najdulja distanca, s tim da je 24 km bilo uzbrdo, a ostalih 8 nizbrdo. To je rezultat od prije godinu dana, a s obzirom na moje nedavne rezultate i trenutno fizičku spremnost, zaključio sam da će tih 50 kilometara po sljemenskom hrptu biti izuzetno zahtjevno no ako sam ikad bio spreman to je onda danas. Dakle, znam da će biti teško, ali neizvedivo nije opcija.

24 stupnja C u 0500 – Bizek pa put Grafičara

Kupim Robija oko 0500 ujutro i dofuravamo se pred dvoranu Sutinska vrela u Podsusedu i krećemo cestom uzbrdo. Krećemo negdje oko 0515. Zapravo lagano zagrijavanje za ono što nam predstoji. Kad ideš na kakvu dugu rutu, izuzetno je bitno pametno krenuti jer ako izgoriš odmah na početku, neće ti biti naročito dobro pred kraj. A kraj nije nigdje blizu još. Svježi smo bili i na prvom ozbiljnijem bregu na Bizeku skrećemo uz nečije vrtove i vraćamo se ponovno na cestu gdje nas počinje slijediti neki lokalni pas. Veselo pseto s nekim kožnim kaišom oko vrata trčkara oko nas i ne pada mu na pamet otići iako ga se pokušavamo rješiti. Ne zato što ne volimo pese (baš suprotno) već zato što se čini kako bi s nama mogao završiti na potpuno suprotnoj strani brda od kud se neće moći vratiti nazad sam. Ulazimo u šumu i sad već se već ozbiljnije trudimo otjerati ga. Nakon bacanja komada kore i štapova u njegovom smjeru (ne, nismo ga pogodili niti ozlijedili) te vikanja na njega, pas ipak odustaje, a mi krećemo prema Risnjaku i Grafičaru.

Evo kuda smo išli… ali imate li link

Došavši do Zelene magistrale za manje od sata, Robi bira put prema Grafičaru i tu mi se čini da smo nabrali prvih parsto metara razlike od inicijalnih 48+ zacrtanih na gpx-u koji je služio kao podloga. Staza mu je poznata pa nema potrebe stalno buljiti u Garmin kako bi se orijentirao. Istom me je stazom provozao na biciklu nedavno pa mi je bilo jasno kakav me profil staze čeka. Uglavnom, brdovito. Sva sreća pa je staza suha pa nemamo problema s gripom i nastavljamo u dobrom tempu. Nakon 1:15 smo u ravnini slapa Sopot i nastavljmo dalje prema Grafičaru gdje stižemo koju minutu iza 2 sata i osvježavamo se na pipi ispred ulaza u dom. Iako smo vode imali dovoljno, kroz dva sata na leđima, mjeh s vodom se prilično zgrije.

Mrvu smo se osjvežili i sad ide ona lijepa staza od Grafa do Tornja na koji stižemo za nekih 25-26 minuta. Kad razmišljam o tome koliko smo trčali, a koliko hodali od starta do Tornja, rekao bih da je omjer nekih 80:20 u korist trčanja, ali znam da je u tom trenutku iza nas skoro 18km. Znam da smo Robi i ja prilazeći Tomislavcu odlučili kako ćemo maznuti pivu po pol (kako ne bismo s punim želucima trčkarali) zaboravljajući činjenicu da još nije ni 0800 sati. Ja koji sam na intermittent fasting-u u režimu gdje jedem između 1200-2000 sati, malo mi je “van rute” jesti u 0800, ali sam danas odlučio svakih 15 km otprilike staviti nešto u kljun jer ipak, to bih radio i na utrci. I tako, dolazimo do Tornja gdje restoran na Vidikovcu naravno ne radi. Pita me Robi bismo li skočili do Stare Lugarnice, inače standardne baze, no kako bi nam to dodalo još jedno brdo, ipak se odlučujemo za Puntijarku jer nam jer više po putu. Na Puntijarki radimo prvu kraću stanku, kojih 7-8 minuta koliko nam treba za popiti svako pola pive i sažvakati nešto orašastih plodova i sušenog voća te nastavljamo dalje preko livade Mijatovac do Hunjke i onda ponovno u šumu.

Put dalje, kao i do negdje 44. kilometra, zapravo je konstantno baunsanje gore dolje. Izmjenjuje se samo podloga. Malo je suho, malo kamenito i dosta lokvi vode koje zaobilaziš po rubu. Nekoliko puta sam tenisicom narezao blato da je bila sve milina za gledat. Gdje je moja crvena tenisica? Pola je fali od prekrasno kenjastog premaza od blata. Uglavnom pratimo Garmine i putokaze prema Lipi, pokušavajući se držati zadane staze sa gpxa, ali često nam se dogodi da imamo osjećaj da postoji još jedna staza paralelno od nas, što prilično ovisi koliko povećate prikaz mape (obojica imamo Garmin Fenix 5x). Jesmo li lutali? Pa znali smo skrenuti krivo nekoliko puta ili odabrati “logičniji” put, shvaćajući da se za 15-ak metara spajaju, što ne možeš odmah vidjeti jer je zavoj i gustiš. Jesmo li okinuli koji brijeg misleći kako ćemo presjeći i na taj način si priskrbili koji metrić u elevaciji? Jesmo. Je li nam to bio cilj ili želja? Apsolutno ne, jer priželjkuješ da bude što manje brdovito. Pokušavaš si olakšati, ali ne uspiješ baš svaki put. Taj gore-dolje počinje ići polako na živce, pogotovo onaj gore, a ja nakon 32. kilometra shvaćam i govorim Robiju kako je svaki moj slijedeći korak, moj novi PB (op.a. personal best). Bar što se tiče trčanja. To mi daje malo motivacije za dalje iako mi je apsolutno jasno i to govorim Robiju, kako moja utrka upravo počinje… utrka sa samim sobom. Ovo prije je bila uvertira. Dugačka, ali opet uvertira.

Na 34. kilometru konačno dolazimo na Laz i tu radimo drugu pauzu u birtiji u kojoj valjda svaki brdski trkač na ovoj stazi stane. Bar to gospođa govori šaleći se kako “trekeri uvijek naprave nered”, aludirajući na blato koje nam je poispadalo s tenisica dok smo točili vodu u mjehove. Ponovno smo maznuli mrzlu po pola, pojeli nešto orašastog i sušenog voća te nastavili dalje. U tom trenutku vidimo da se krećemo oko 5 sati pa ono Robijevo vrijeme od 6:45 se čini čak i dostižno. Jasno je kako bismo trebali uračunati i pauze, no dogovaramo se trčeći po asfaltu da Robi nastavi sam, ako bude šanse da skine svoje vrijeme od Blaterse.

Robi se ponovno pokazuje kao ljudina po čemu je poznat i veli da mu to danas nije nikakav imperativ i da smo krenuli zajedno i nema potrebe za ganjanjem rezultata. Nakon Laza Bistričkog, noge, točnije kukovi postaju lagano tvrdi. Više nisam poletan kao prije, a kretanje po asfaltu bez zaklona od sunca definitivno ne olakšava cijelu priču. Mogao bih vam sad pričati o ljepotama Medvednice i čudesnim krajolicima, no iskreno niti to vidiš dok trčiš jer paziš gdje staješ niti ima nešto fenomenalno. Šuma i šumski putevi. Malo singlica, malo šumska blatnjava cesta kojom jedino traktori i Lade Nive mogu proći… ako! No Robi i ja prolazimo i ne damo se. Prolazimo Raspelo i odmorište malo prije 39. kilometra i kratko idemo cestom do ponovnog ulaza u šumu gdje smo opet malo zabrijali krivo, ali ne puno. Isto smo ponovili gotovo kilometar i pola dalje. To je tako, ali ako nisi siguran, pratiš mapu na satu (ili kojoj god već opremi), skužiš grešku, popraviš i ideš dalje. Taj dio između 32. i 39. kilometra na satu izgleda prilično ravno (kod pokazatelja visine) pa si misliš da će biti lakše. Da razjasnimo odmah – ravnine nema nigdje. Ni blizu. Na Medvednici ništa nije ravno pa nemojte ni zamišljati da će biti. Onaj mali šiljak na mapi bi vas mogao izuti iz cipela jer je kratak i strm. Lasciate ogni speranza voi ch’entrate (piše Dante Alighieri).

Dolazi i tih 42.2+ km na ruti gdje stajemo i fotografiramo se jer eto, to je moj prvi maraton. Najsporiji ikad valjda, ali iskreno već tada mi je bilo jasno kako u meni nema volje za kakav skorašnji.

43. kilometar je kraj uzvisina i nakon toga se ide nizbrdo, no kako sam napisao ranije, ništa nije baš tako bez pokojeg hupsera, a ako niste navikli na trčanje 50km po terenu, u ovoj fazi vas boli priličan broj stvari na tijelu i teški ste si. Jako. I mentalno i fizički.

Izlazimo na Zelingradsku (to je cesta poput Mrzljaka prema Hunjki) i nešto prije 46. kilometra nailazimo na ruinu koju ću guglati kasnije, ali slobodno mi u komentaru recite o čemu se radi ako znate. Od tamo ide makadam nizbrdo skoro do samog cilja jer je posljednji kilometar zapravo asfalt. Tempo u kojem smo Robi i ja trčali u tom trenutku bio mi je nestvaran. Pitam Robija koliko idemo, a on odgovara da imamo još malo. Jasno je bilo da je svatko u svojem filmu, da trčiš iako više ne znaš od kud ti snaga, volja, energija i čije to noge nose tvoje tijelo. Pitam ga ponovno koji je tempo jer mi sat nije podešen na tempo (nije mi realno kad trčim trail gledati tempo), a on govori neka svemirska vremena poput 4:52 i 5:00/km. Sad kad gledam zapis na Garmin Connectu jasno mi je da je to fakat tako bilo, ali sam i osjećao da jurim. Naravno, unutar tih zadnjih 4-5 kilometara sam ga tražio da prehodamo po nekih 100 metara kako bih malo došao k sebi i svaki put se iz početka tjerao krenuti. Ne znam što je bilo teže, nastaviti u tempu ili se ponovno pokrenuti. Na 48. kilometru Robi proživljava isto što sam i ja na 32. Svaki njegov korak je novi osobni dužinski rekord. Čestitam i ja njemu.

Uglavnom, dolazimo u Biškupec Zelinski, do mjesta gdje smo se dogovorili da nas dočeka, Robijeva supruga Marina, naš San Salvador (sveti spasitelj), a ja sam raštiman k’o stari pianino. Nestvarno no Robiju fali još 300 metara do 50 km i mora još malo trčkarati. Imamo iste satove. Čak se zezam jel je on to uzeo svoj stari Suunto.

Gotovo… cak ni fotku na cilju nemamo koliko smo umorni bili

Sjedam u auto i zahvaljujem se Marini što nas je došla pokupiti (čekala nas je jaaaaaaaako dugo). Zahvalio sam joj se još bar 5-6 puta vjerujem, iako ni to nije dovoljno koliko sam bio sretan što ju vidim. Izvješćujem sina i dragu da sam živ i kratko objavljujem na FB-u da smo uspješno riješili još jedan u nizu izazova.

Još jednom ponavljam kako obožavam svoju Freud’s Runners ekipu, kao i sve drage prijatelje i poznanike s kojima dijelim sportske strasti i iskustva. I ne želim raditi razliku, no kad želite napraviti nešto posebno, morate imati bar jednu osobu u koju imate povjerenja da može i hoće. Meni je to Robi. Kad znam koliko ima volje, teško je ne dati sve od sebe. Vjerujem kako pokrećemo jedan drugog i čitavu jednu četu ljudi. Nismo mi bolji ni od koga i ovaj naš rezultat od nešto preko 7 sati za transverzalu nije u kategoriji izvrsnog, ali nije loš. Prije 3 godine sam gledao na Robijev rezultat po Bikči kao nešto čudesno, a danas ja trčim tim tempom (on je naravno još brži). Malo je onih koji se mogu pokrenuti sami, a Robi i ja smo to naučili, no vjerujem kako je obojici draže kad imamo neko društvo. Onda jedan drugog potičemo, a istovremeno je i sigurnije jer planina, kakva god bila ima svoje čari, ali i opasnosti i dovoljan je samo jedan trenutak nepažnje kako biste se ozlijedili. Tada je bolje imati društvo.

Uglavnom, koliko god još strgan od jučerašnje brdsko-trkačke avanture, sretan sam što sam stavio kvačicu na još jednu stvar s liste želja i još k tome u društvu prijatelja, sportaša koji me razumije.

Fala Robi.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: