Piše: Morena Bačelić

Ovo je priča o osobi kojoj su na živce išli trkači uz cestu i koja je, istima, trubila po ulicama Rijeke… Pri tom, popratni komentari i opaske bile su izgovarane u maniri razuzdanog, frustriranog kočijaša što se uvelike kosilo s imidžom prpošne plavuše u plavom autiću. Dotična je postala osoba koja ne propušta trening i koja sudjeluje na svim živim i neživim, kako cestovnim tako i trail, utrkama. Naravno, ne treba puno za zaključiti da sam ta osoba – ja.

Moj životni moto može slobodno biti „Karma is a bitch“. Nema te stvari za koju sam rekla da nikad ne bi a da nisam svojom plavom, usijanom glavicom zviznula u zid i učinila upravo tako. Tako je bilo i s trčanjem…

Prije pet godina, na dvoboj me je izazvala bolest koja se, kako obično svi zdravi misle, uvijek događa drugima, a ne nama samima. Dvoboj je trajao kratko, u dvoboju sam pobijedila ja… No onda je počela druga bitka…bitka sa samom sobom, sa svojim strahovima i mislima. A ta je bitka jedna od težih….

Crne misli i loše prognoze ispunjavale su mi „od nalaza do nalaza dane“, u isto vrijeme na neke nebeske livade, u nove igre s lopticom otišao mi je i voljeni četveronožni dlakavac. Koliko god da imaš prijatelja i bliskih ljudi koje voliš i koji te vole, nekako si umoran i od samog sebe ali i od drugih, svih tih priča, ponavljanja istog, od te brige i pitanja. Grozno zvučim ali kužite me, šta ne? A opet, sam u četiri zida ne možeš bit bolje ni da hoćeš.

Oduvijek volim prirodu i jedino logično rješenje kako da, bar na kratko, zaboravim na ono čega se bojim bio je odlazak u nju. Prvi kilometar hodanja, ne boli me. Drugi kilometar, ne boli me. Hm, ajmo probat pet. Kastafska šuma, staza Puž. Mama i ja. Evo, i to mogu. I tako sam ja počela hodati i hodati, skupljati zelene kilometre, vjetrom i šumom lišća čistiti svoj mozgić i tjerati strahove i brigu van. Upisala sam se u planinare. Nepoznati ljudi, šuma i planine ne pitaju te kako si, ne podsjećaju te na nešto što želiš zaboraviti. I opet grozno zvučim ali me opet kužite, nadam se. Ako i ne, opet dobro. Jedna sam od onih koji smatraju da se ništa ne događa slučajno. Prošla godina. Adventsko vrijeme. Na našem Molo Longu jedna humanitarna utrka. Ajmo! Frendica i ja. Pojma nemamo trčati. Ali idemo… U predbožićno doba svi smo malčice više humanitarci i želimo pridonesti nečemu dobrome. Mi obučene kao mali medvjedići i ja se, naravno, smijuljim i čudim tim trkačima koji su obučeni u tajice, kratke hlače i majčice po toj buri. „Istrčim“ 2 kilometra, mokra, zapuhana i željna okrijepe nakon takvog poduhvata, kolači i kuhano vino klize niz moje grlo jer ono…trčala sam. Budući da je utrka bila organizirana od strane lokalne, trkačke udruge, igrom slučaja, upoznajem jednu od osnivačica iste.

Nekako u isto to vrijeme, kolegica (trkačica) na poslu primjećuje da sa sve više zanimanja slušam njene „patnje jedne trkačice“, čak ju pitam šta je to pace i kadenca i ne možeš vjerovati, tu i tamo, sama, potrčim na igralištu. Naravno, i dalje mi je to glupo, naporno ali nekako manje nego prije….Kaže meni ona jednog dana da ću ja uskoro trčati, ja po običaju negiram i grintam i tako to traje sve dok jednog dana ne dobijem mail i pristupnicu za jedan školu trčanja. Majko moja, što ću sad? Upisala me je bez mog znanja, vjeruje u mene i ajde sad ti budi faca i reci da nećeš! Krenem ja na prvi trening tj upoznavanje. Ok. Nije loše za prvi put. Malo lamatanja ručicama i nožicama, priča i to je to. Nije prošlo ni par dana kad dobivam mail… školica trčanja se otkazuje. Koliko god se na početku opirala trčanju i bila netrpeljiva prema trkačima, pokrivam se ušima i skrušeno priznajem da sam razočarana. Moje razočarenje primjećuje i gore spomenuta osnivačica udruge (hvala društvenim mrežama) i poziva me u svoju trkačku zajednicu. Prije pet godina mi je počeo novi život zbog pobjede bolesti. 16.03.2023. odlazim na prvo upoznavanje s trkačima udruge i od tog dana za mene počinje drugi novi život….

Karma je opet odradila svoje. Danas ponosno trčim ulicama svoga grada, danas meni trube na cesti i viču na mene iz auta, danas sam ja trkačica.

Ne mogu reći da mi trčanje znači sve ali mi znači jako, jako puno. Trčanje je za mene jedan drugi svijet, svijet u kojem nema “onih“ bolesti, svijet u kojem to što boli na kraju donosi radost, neko olakšanje i kompletno resetiranje duše.

O Bože kako mi je teško, šta ovo meni treba, ne misli na kraj, mrzim uzbrdice, ja nisam normalna….. sve su to moje svakodnevne trkačke jadikovke. Psovke neću nabrajati jer je ovo ipak kulturna priča. Hvala mojim dragim kolegama trkačima, suborcima mojim, koji me trpe i slušaju. Slušam i ja njih, zajedno smo jači, zajedno se veselimo svakom dodatnom kilometru, svakoj novoj sekundi boljeg tempa. Učimo od jednog od najboljih trenera, jednog od najboljeg hrvatskog trail trkača i nema riječi kojom bih zahvalila na tome.

Kažu mi prijatelji i kolege da trkačku energiju i ljubav prema trčanju širim kao epidemiju, hahaha, možda su i u pravu. Ove godine sam bila jedna od pokretača ideje da s kolegama idemo na B2 Run. Sudjelovala sam na desetak utrka, istrčala sam i svoj prvi half.  Prva medalja bila mi je ona koju sam si kupila u Hrvatska trči pokretu. I neka sam si ju kupila, zaslužila sam! Prijatelji, rodbina i kolege me više i ne pitaju kako sam, glavno pitanje je gdje trčiš danas? Presretna sam i što motiviram ljude, mnogi su se digli s kauča i pokrenuli, neki više, neki manje. Nebitno. Ja sam im pravi primjer da se sve može kad se hoće. Ok, mrzila sam trčanje, imam skoro 50 godina…. Da, i?                                                                            

A kilometri zapravo i nisu važni. Važna je promjena u meni. I promjena oko mene. Um mi je bistriji, duša mirnija, straha nemam. Volim osjećaj pripadnosti klubu. Veselim se uspjehu, svom i tuđem. Nemam više niti srama, ono šta će ljudi reći. Briga me, JA TRČIM!

I za kraj, ako me vidite negdje na cesti, crvenu, znojnu i zapuhanu… slobodno trubite i vičite iz auta. Znam kako vam je….

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora, osim nekih fotografija koje nose oznaku organizatora utrke i autorski ne polažem nikakva prava na njih već su preuzete sa njihovih društvenih mreža.Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!