Ovo je promišljanje o tome zašto ljudi prestanu svoje partnere gledati na način na koji su gledali prvi put ili barem u počecima svojih veza. Što se to točno nama dogodi, kao vrsti, da se u većini slučajeva otuđimo od svojih partnera s kojima smo odlučili biti u vezi zašto nismo spremni za promjenu koja je neophodna i dio evolucijskog procesa većine, a istovremeno zašto smo vjerovali da ćemo kroz tu vezu, to partnerstvo, brak ili kako god to zovete, promišljati da će se osoba promijeniti na jedan “drugačiji” način, točnije postati slika i prilika nekog našeg ideala…. što se naravno nikad ne dogodi.

Djeca su vjerojatno jedan od vrlo čestih “razloga” zašto se razdvajamo. Nisu zapravo djeca kriva, već roditelji postanu toliko fokusirani na dijete da zaboravljaju na svoje potrebe. Naravno da je to u redu, da je to prirodno, no kako “stariji”, iskusniji (ili oni “old school”) roditelji znaju reći, “djeca će otići jednog dana” pa je briga o partneru zapravo svojevrsni ulog u budućnost. Ali teško je fokusirati se na ono što tek treba doći, ako si trenutno “u problemu”. Pa ipak, trebalo bi. Šira slika je ono na što bismo se trebali fokusirati. Djeca su posebna kategorija, a ostaju izvorom problema i u rastavi gdje se vrlo često polariziraju stvari: majke su roditelji, očevi su novčanici. Neki očevi to žele biti, odnosno tako gledaju na svoju ulogu. Nikad to nisam želio i borio sam se za svoje vrijeme sa svojim sinom. OK, nisam baš bio počkaljivan, ali majke su tu prilično čvrste (a sudovi tome doprinose) i traže “glavnu riječ”. Pa ipak, ako imamo prava i obveze, onda bi trebalo ići u tom smjeru. “Ali on to ne zna dobro…” – pa vrijeme je da nauči. Možda neće biti uspješan kao majka, bar ne isprva, ali s vremenom će steći potrebne vještine. Ako ne postoje naznake agresivnosti ili neke druge loše navike koja može dovesti do traume, treba roditelju dati priliku da bude roditelj. I ne da samo preko vikenda “pričuva” svoje dijete i ispadne zapravo jako cool i fora roditelj jer samo nudi ručanje po restoranima i zezanciju, već i da bude onaj “dosadni i naporni” roditelj koji svoje dijete tjera da pospremi tanjur iza sebe, da se probudi za školu, napiše zadaću, počisti svoju sobu, složi krevet, opere zube,… to je jedini način da razvije ispravan odnos sa svojim djetetom, a po mom osobnom stavu, za odgoj djeteta potreban je utjecaj i majke i oca. Ili nekoga tko predstavlja tu figuru u nedostatku roditelja (smrt,..). Treba roditeljima, pogotovo očevima dati priliku, ako ne i “baciti ih u vatru” roditeljstva, ako su već do tada izbjegavali tu ulogu… ili ih se udaljavalo od te uloge. Roditeljstvo je vještina koja se trenira. Nitko se s tim ne rodi.

Mnoge “ljubavi” za koje smo držali da su neoborive, iako smo znali da nas puno stvari smeta, nudile su toliko jasnih “uputa” i “znakova” da je teško povjerovati da bilo tko bude iznenađen raspadom veze. Ja više nisam “pupoljak” pa se sjećam vremena kad smo umjesto kamera na mobitelu i bezbroj fotografija koje možemo opaliti, imali samo 24 ili 36 fotografija po filmu. Od tih 36, vjerojatno je 5 bilo potpuno van fokusa, a minimum ih je 20 bilo prilično isforsiranih i “namontiranih”. Tako da se doimamo sretno. Od tjedan dana putovanja na, kako smo željeli, romantično mjesto, kada s odmakom pogledamo na propalu vezu, vrlo je vjerojatno kako je tek šačica dana, ako ne i trenutaka bila istinski sretna. Kad smo pokazivali te fotografije s puta (a možda i danas to činimo kad prikazujemo 1 od 100!), često bismo prikazivali samo one najbolje koje nas prikazuju sretnima i zaljubljenima. One koje nisu bile mutne zbog lošeg fokusa. Društvene mreže danas su nas stavile u još goru poziciju u kojoj gotovo da se moramo hvaliti čudesnim ljetovanjima i izletima sa svojim boljim polovicama. Mea culpa, kriv sam kao i većina ljudi oko mene i sve više shvaćam kako fotografije na cloudu pružaju iste te podsjetnike i sjećanja kao i društvene mreže, ali bez bespotrebnog preseravanja “vid mene kako mi je dobro s malom”. Ne znači da je sve loše, ali eto, malo za promisliti. Zato se sve više odmičem od društvenih mreža. Malo pomalo. No nisu mreže krive, sami smo si krivi.

Ne, nećete čitati o propasti moje ljubavi. Naprotiv, nikad sretniji! A istovremeno čitam i jednu vrlo interesantnu knjigu, još interesantnijeg autora – Kako ne sj*bati brak! Autor je jedan od najpoznatijih američkih odvjetnika specijaliziran za rastave brakova, James Sexton, a istovremeno rastavljen i ponovno oženjen. Uglavnom, knjiga je izuzetno interesantna i edukativna. Ne govori što bismo trebali napraviti, već što NE BISMO trebali napraviti. Čovjek o tome zna i previše. Uglavnom, većina nas na raspad veze gleda kao “smak svijeta”, “kraj egzistencije”,… no ako racionalno i bez uvrijeđenog ega pogledamo, vrlo je izvjesno kako ćemo doći do zaključka kako je svaki kraj potencijalni početak nečeg boljeg. Naravno pod pretpostavkom da smo nešto i naučili iz pokušaja i pogrešaka. Ego je naš najveći protivnik, pogotovo onaj “povrijeđeni”. Živite ljudi, ne trošite svoje živce i vrijeme na one koji ne žele biti s vama. Budite im zahvalni ako su smogli snage reći vam da ne žele biti s vama. Što prije to shvate i poduzmu nešto po tom pitanju, više će poštovanja pokazati prema sebi i prema vama, pokazati da cijene vaše vrijeme, ako ništa drugo. Ne kažem ja da je prekid jednostavan. Da vas ne pogađa. Bilo da ste “počinitelj” ili “žrtva” u prekidu, postoje razlozi koji vas čine “žrtvom” u oba scenarija. Ako nema neke patologije u ljudskim odnosima ili osobnostima, nitko ne prekida s osobom ako mu je dobro. Možemo se pitati koja nam je ljestvica za to “dobro”, ali to je sad manje bitno i tema za sebe. Svi bismo željeli onaj “closure”, nešto što pojašnjava neželjeno ponašanje partnera, ali ga rijetko stvarno dobijemo. “Nije do tebe, do mene je!”. Naravno da je. Jer ne daj Bože da smo sami doprinjeli tome ikako… to “sigurno nismo”. Kako god bilo, budite sretni da ste dobili novu šansu za sreću, a propalu ljubav ostavite u prošlosti i tretirajte kao iskustvo na kojem ćete temeljiti neke svoje bolje i pametnije životne, ali i ljubavne odluke.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora, osim nekih fotografija koje nose oznaku organizatora utrke i autorski ne polažem nikakva prava na njih već su preuzete sa njihovih društvenih mreža. Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!