Prije nekoliko godina sam prvi put čuo za penjanje na Sljeme po noći, ali sam mislio da je riječ o nekoj darkerskoj spiki. Šalim se. Jednostavno nije bilo u kalendaru tada. Valjda je trebalo sazrijeti. No kako smo Tamara, Robi i ja počeli ići na Sljeme poslije posla, s vremenom se dan skratio i jednostavno nije bilo izbora nego ući u mrak. Malo pomalo smo se navikavali na to trčaranje po brdu u sumrak, a cijelu prošlu zimu smo proveli pohodeći brdo. Nije to nešto za anale. Nismo mi baš sad krenuli u noćno “osvajanje” Matterhorna baš. Kada je snijeg, znamo ići sporije, u gojzericama pa se uglavnom krećemo u grupi.

Ipak ljudima oko nas se to činilo prilično neobično. “Kam vi sad to po mraku prtljate?!”. U jednom smo se trenutku pridružili drugoj grupi planinara no s vremenom smo shvatili kako nam navedeni model ne odgovara te da se volimo brže kretati i prije vratiti doma obiteljima. Za nas je to bio i trening i odmor od radnog dana.

Prošli smo različitim rutama, a načelno smo vezani za parking pa je ruta prilično uvjetovana gdje se može ostaviti auto. Gotovo najčešća ruta je Bikčevićeva staza – Snježna kraljica – Činovnička livada – Stara Lugarnica (pauza za okrijepu) – Leustekova staza. Otprilike 13 km s tim da napravimo krug i vratimo se na početak, na parking Bliznec. Bitno nam je i da možemo navratiti u naše omiljeno mjesto na brdu, Stara Lugarnica na štrudl i pivo. Pola sata brbljanja i dolje.

Ukoliko nemate vremena, a želite brzo odraditi trening, postoje po meni tri jednostavne opcije:

• Bliznec – Puntijarka i nazad
• Bliznec – Gipsova staza – Vidikovac pa nazad (tud ide Jutarnja gelender liga)
• Šestinski Lagvić – Kraljičin zdenac – Mrcina – Vidikovac (ruta Lagvić lige)

Sve tri nude opciju u kojoj ste za sat i pol nazad do auta ako se požurite. No ipak uzmite u obzir da je noć, da ima blata i kamenja i da valja biti oprezan trčeći dolje. Naravno, nitko vas ne tjera da trčite. Može se to i odplaninariti.

Ako vam dosade te rute, možete ruti Lagvić lige dodati silazak preko Grafičara i Medvedgrada pa malo zaokružite tu priču. Ili ako vam bliže jer živite na zapadnom dijelu grada, krenete od Talana pa na Grafičar i do Vidikovca. Ni jedna od tih ruta nije nešto dramatično. Obično su strmije rute kraće, a one duže blaže pa kako kome odgovara.

Običaj u Freud’s Runnersima je da se izabere ruta i dogovori kontrolna točka uspona do koje svatko ide svojim tempom i na kojoj oni brži čekaju one malo manje brze. Nakon toga zajedno idemo na pivu i poslije toga do odredišta. To omogućava onima koji su brži i željni novih osobnih rekorda da se oprobaju na stazi, a ostalima da daju svoj dnevni maksimum no ne ostanu zakinuti za druženje. Taj društveni aspekt nam prilično bitan, no ostavljamo za pravo svakome da odmjeri snage sa brdom u svom individualnom aranžmanu.

Neobično je to brdo noću. Sjećam se kako smo frend Marko i ja prvi put nabasali na Noćne vozače Hrvatske ilitiga Night Riders Croatia. Iz mraka, po zaleđenoj šumskoj cesti od Runolista prema Tigrovom oku zabljesnula nas je silina noćnih lampi brdskih biciklista. Kakv prizor! Onda mi je odmah bilo jasno kako ne postoji ništa neobično u ovom našem šetanju po Medvednici. Ako vam hodanje ili trčanje po Medvednici čini intenzivno, kad vidite dečke na montićima jasno vam je kako je sve to ok. Naime, dosta Freud’s Runnersa vozi brdske bicikle i prolaze tim stazama pa nam je jasno koliko je to zahtjevno.

Ono što vam je najbitnije, osim kondicije i volje jest dobra lampa. Za trail će vam poslužiti i obična Vartina, low end lampa kakvu ste mogli kupiti na INA benzinskoj postaji no za bicikl ćete ipak morati malo pomnije promisliti koju svjetiljku kupiti. Dosta ljudi koje poznajem imaju Petzl ili Black Diamond. Ja osobno imam Petzl Actic Core 300 što će vam omogućiti odličnu osvjetljenost puta dok planinarite ili trčite. Moja ima punjivu bateriju tako da ju samo treba pravovremeno napuniti i spremni ste za brdo što se svjetlosti tiče. Kad ste na bicklu svako dodatno svijetlo je dobrodošlo pa tako Marko, možda najokorjeliji biciklist u našoj grupi ima nekoliko lampi uključujući Petzl Actic Core 350. Kad si na biciklu u šumi, svijetla nikad dosta. Nisam išao na Sljeme po noći, ali sa vozio park šumom Dotrščina pa mogu posvjedočiti da je čeona lampa limitirana pri brzini. Dodatna lampa na guvernalu dobro dođe.

Kako god bilo, uspon do Sljemena ne bi trebao biti uvjetovan vremenskim uvjetima niti o tome koje je doba dana. Ne treba dramiti oko toga. Isprva ćete vjerojatno slušati sve oko sebe i čuditi se zašto se otišli, jer gore je mrak. No vrlo je vjerojatno, ako idete u dobrom društvu, da ćete već nakon prvog kilometra zaboraviti svaku vašu pretpostavku o tome “kako će biti u mraku”. Iskreno, ako krenete odmah nakon posla prilično je izvjesno kako će Bikčevićeva biti poput autoputa. Čudit ćete se količini ljudi koje ćete sretati u oba smjera. Do polaska ste mislili kako ste samo vi dovoljno bedasti krenuti gore po mraku, no moram vas razuvjeriti. Ljudi hodaju po Sljemenu stalno. Pretpostavit ću kako možda između ponoći i jutra nema baš previše “šetača”, a ako i ima, nadam se da niste vi među njima jer to vremensko razdoblje mi je malo off za brdo. Bar do 05:00 kad kreće okupljanje za JGL, što predstavlja “legitimno razdoblje”.

Na Medvednici nema medvjeda ni vukova, ako vas brinu mesožderi, no ima divljih svinja, srna i manjih životinja. Vjerojatno ćete kad tad osvijetliti neku skupinu tih životinjica kojima ćete vidjeti samo oči kako svijetle. Spooky? Pa malo, ali i vi ste vjerojatno u skupini pa se ne očekuju neki bliski susreti. Divlja svinja nije za zajebanciju no ako ste bar malo nalik mojoj ekipi Freud’s Runnersa, onda je vjerojatno da su vas čuli na kilometre i zbrisali u suprotnom smjeru jer čovjek im nije niti na meniu niti interesantan za interakciju. Nemojte to osobno shvatiti. It’s them, not you.

Svašta sam vidio da ljudi trpaju u ruksake na Medvednici. Meni je najdraže ići u šorcu, a šuškavac ubaciti u pederušu uz rezervnu majicu. Po zimi, ovisno o snijegu i drugim vremenskim uvjetima, “podebljamo” opremu, no imajte na umu kako se ne penjete na Mt Everest. To je Medvednica, Sljeme,… za vuru i pol ste na vrhu. Ne treba vam litra i pol vode i rezervne gaće. Nemojte se natrpavati. Odjenite se slojevito i pokušajte što manje pamuka. Sportska majica, flis i softshell jakna gore, a šorc, tajice i planinarske hlaće dolje. Valja samo uzeti rezervnu majicu koju staviti ili u veću pederušu (pojasnu torbicu) ili manji ruksak. Možda jedna od najbitnijih stvari je pljoska sa nekom domaćom rakijom, kako biste imali štogod ponuditi za uzvrat kad vam netko drugi ponudi kakvu krickalicu ili domaću šljivu od djeda iz Slavonije. Treba doći spreman, a dobar kućni odgoj nalaže ne dolaziti praznih ruku.

Dva mala savjeta ako idete u grupi, a plan je popiti piće negdje na vrhu. Prije svega kontaktirajte planinarski dom ili restoran gdje ste planirali stati kako biste provjerili hoće li nekoga biti u vrijeme kad vi dođete, jer i oni (ne biste vjerovali) imaju radno vrijeme. Druga stvar je: imajte sitne nofce, osim ako ne planirate platiti cijelu rundu, jer ako svi dođete sa novčanicama od 100 kuna, osoblje restorana ili planinarskog doma bi vam moglo uzeti tu vašu stotku (ili dvije), izvratiti ostatak pa se vi lijepo raskusuravajte dolje u podnožju. Znate što ćete popiti i pojesti kad stignete pa je dobro doći pripremljen.

Imam nekako osjećaj kako se između utorka i četvrtak najviše ljudi nađe na brdu po noći, pogotovo kad krene sezona noćnog skijanja. Tada se i restoranima više isplati ostati otvorenima. Za očekivati je kako će raditi Stara Lugarnica, Grofica i Vidikovac, a moguće je i Zlatni medvjed. Za ostale dane, nije loše provjeriti telefonskim pozivom ili porukom.

Imajte na umu da sve što ponesete na brdo, u prirodu, vratite nazad sa sobom i da svo smeće koje donesete gore valja vratiti nazad. Nadam se kako ćete se odvažiti i uživati u noći na brdu.