Čistim malo po dnevnom boravku i naiđem na prospekt iz 2018. o “100 naj utrka”. Taman je bio ispod pola kraćeg izdanja za 2019. Počnem listati i vidim da sam bio na njih 10-15 što je za mene sasvim solidno, bar u mojoj glavi.

Hrvatska je prekrasna zemlja, moja domovina, stvarno ju volim. Volim i te ljude koji misle da je svugdje ljepše nego kod nas. Volim i tu eksploziju, taj bum u trčanju, ali i drugim sportovima koji se događa u posljednjih 5 godina. Stvarno za svaku pohvalu jer ljudi su se pomakli. Ne želim ulaziti u razloge toga, jer je zapravo manje bitno do nebitno. Bitno je da se ljudi polako osvješćuju kako je tjelesna aktivnost bitna.

No nisam siguran da razumijem da moramo imati toliko utrka. Zapravo sam prilično siguran da utrke od 200-300 sudionika nisu uopće rentabilne, pogotovo ne one koje su organizirane kao jedini “proizvod” određenog organizatora trkačke manifestacije. S porastom zainteresiranih za trčanje, povećao se broj i onih koji bi “nešto organizirali”. To je kompleksan posao za koji treba imati znanja, novaca, resursa i volje. Ako to radite na dnevnoj bazi, kao neki jači atletski klubovi i specijalizirane firme, onda je za očekivati kako će i proizvod biti na nivou.

No ne želim reći kako se manje utrke ne bi trebale organizirati i održavati. Ima nekih fantastičnih utrka na divnim mjestima, organizirane od strane dragih ljudi koje jednostavno nemaju šanse jer se istovremeno događaju 3-5 događaja u državi ili makar samo još jedan na istom području. Često ljudi znaju reći kako “nisu htjeli u isto vrijeme, ali su im partneri ponudili samo taj datum”,… da, što god. Valjalo bi napisati pravilo u kojem se u istom danu na istom području ne mogu održati dvije utrke. Zašto? Demokracija? Ma ne, čista računica za oboje, jer ako im je u isto vrijeme, onda se ljudi moraju odlučiti na koju će ići i zapravo nitko ne dobije punu kvotu. Možda nije idealno rješenje, ali treba početi negdje. “Veliki” vrlo često ne mare puno za “malene”, kako to obično biva pa vlada zakon jačeg.

Trčanje se pretvara u posao. Ljubljana ima Maraton i to je event vrijedan svake pohvale. Mi imamo 101 legendarnu utrku sa po 200 trkača. Ha? Ne razumijem baš. Danas svi gledaju što je u paketu, ima li finišerska medalja, majica, okrijepa,… da, okrijepa na 5km utrci! Pa kaj nemrete trčati pol vure bez vode? Vi niste trkač, nego zanovijetalo! Majica? Pa od tih najlonskih majci više ne znam gdje bih, a da budemo iskreni ni od pamučnih, s tim da ne trčim više od jedne utrke mjesečno! Trčim iz gušta, kako na utrkama tako i inače. Gotovo da nema razlike, osim što me malo ponese na utrci pa je tempo bolji.

Danas svi sve znaju na tim utrkama, svi su si kompići, prijatelji i/ili pratitelji na društvenim mrežama i obećavaju doći na sve te utrke kao im život o tome ovisi. Opet smo pretjerali… kao nacija! Neki su se polakomili za lakom lovom pa ako već nisu, vrlo vjerojatno bi mogli propasti. Neki su donijeli dobru poslovnu odluku i na vrijeme zauzeli strateške pozicije u toj poslovnoj niši pa danas imaju prednost pred onima koji tek startaju. Neki tek trebaju doći i pokušati se ugurati u taj pregusti raspored utrka sa nekim posebnim i zanimljivim proizvodom.

Jedan od primjera, meni totalno nerazumnjivog promišljanja je Noćna desetka… u Zagrebu!! Dakle, imamo Zagrebački Noćni cener, koji se stvarno nametnuo kao nešto posebno, na što upućuju mnoge stvari i onda imamo još jedan “cener”, ali u ženskom rodu – Noćna desetka. Molim?!

Drugi primjer je organiziranje provjere trase za Malinska trail (koji će se održati na jesen), upravo za vikend kada se održava Omišalj 10K, koji je već mjesecima “vani” objavljen i sve je poznato. I opet… molim?!?!?! Ne razumijem to nikako.

Kako ne bih jašio dalje po organizatorima, stat ću ovdje i zaključiti još jednom da smo pretjerali. I organizatori i mi kao trkačka zajednica. Kao da nije bilo utrka i prije. I dalje će biti. Samo ih ne treba toliko. Hiperprodukciju zajednica ne može pratiti. Ni sponzori, a ni lokalna samouprava koju se svako malo pokušava izmusti za koju kunu potpore uz pojašnjenje kako je “bitno za turizam”.