Ne, ovo nije jedan od onih kritičkih osvrta, jer nemam želju kritizirati, ali vjerujem kako je mnogima ove godine nešto bilo OFF. Meni je, a mnogi su spominjali činjenicu da ovogodišnja utrka Boroša završava na parkingu Snježne kraljice u koji valjda nisam niti jednom ušao. Nekako vjerujem kako većina ljudi koji gazi Medvednicom imaju neku... Continue Reading →
Četvrtak me satr'o. S posla sam otišao ubrzo nakon što sam došao. I to još na biciklu. Prokleto duga vožnja nazad. Ničim najavljena slabost koja je rezultirala cjelodnevnom temperaturom koja je varirala između 38.0-38.5 i koja me prikovala za krevet. Tek nepostojeći. Pa je li moguće da ću ja propustiti Hahliće?! Mirovanje, đumbir čaj s... Continue Reading →
Jučer kao da je to nekako bila tema i na brdu, ali i na humanitarnom trkačkom okupljanju u Vukovarskoj. Svatko ima svoj neki način promišljanja o tome, ali ja uglavnom ne pritišćem pauzu. I to ne zato što mi se tako zove blog, već zato što zapravo nije bitno no da pojasnim kada i zašto... Continue Reading →
Ne znam kako vi, ali ja kad negdje putujem gotovo obavezno provjerim kojim bih se sportom mogao baviti. Postoji li kakva utrka u lokalnom kalendaru ili ima li bar kakva penjačka dvorana. Nekad je to bio CrossFit box u koji sam obavezno dolazio na drop in class pa sam tako imao priliku odraditi treninge u... Continue Reading →
Ne znam postoji li takva definicija ili dijagnoza, no ja definitivno imam problema s koncentracijom na samo jednu stvar. I ne, ne sprdam se s dijagnozom jer vjerujem kako sam kao dijete ozbiljno koketirao s njom, ako ne i zadovoljavao sve parametre iste. Ne znam što vi vidite na naslovnici, ali ja vidim mjesto za... Continue Reading →
Sinko mi je završio u samoizolaciji zajedno sa cijelim svojim razredom jer je jedan učenik iz razreda pozitivan. Sva sreća, mojem junaku nije ništa. Kao nuspojava samoizolacije javlja se činjenica da ne možemo na penjanje, a ne može ni na judo, što znači da nema uobičajenih sportskih aktivnosti. Ali najgore od svega je što je... Continue Reading →
Jedna od mojih omiljenih filmskih izreka je kad Thomas Wayne kaže svom sinu Bruceu aka Batmanu, da padamo kako bismo naučili ustajati. To govori u prilog upornosti. No to nije odlika koja krasi puno ljudi. Kod mnogih ljudi radi se o pukom preživljavanju, a kod većine o makar prešutnoj predaji. Kako god bilo, ja nisam... Continue Reading →
Trčeći Budimpeštom u studenom dosjetio sam se kako mi ovo nije prvi put kako trčim gradom u kojem sa odsjeo, bez obzira radi li se o privatnom ili poslovnom putovanju. Kako god bilo, uvijek uzmem tenisice. To bar uvijek stane u kofer. U Budimpešti sam bio bar pet puta i svaki put bih vidio nešto... Continue Reading →
Nema savršenstva! Znam da nisam otkrio toplu vodu sad, ali ljudi koji teže savršenstvu i savršenim okolnostima češće ispadnu frustrirani, nezadovoljni ili čine sve oko sebe takvima. Iskreno, u životu je bilo trenutaka u mom poslovnom životu u kojem čak težim "savršenstvu" kada bi mi supervizor priznao da je projekt super no uslijedilo je ono... Continue Reading →
Jednom tamo prije sto godina počela je moja trkačka avantura... zapravo više ono, kao sedam godina da budemo potpuno iskreni. Muka koja se javljala u tom trenutku zbog pomisli da sad moram ići trčati bez da me itko ganja je bila iritantna. No kako je sinko bio malen i kao svako dijete trebao je prisutnost... Continue Reading →
Thomas' Life Without Pause 