Ako ste mislili da ću u ovom tekstu nemilice pljuvati po Armstrongu, evo vam odmah spoiler – neću! Pa ako vam se to čini odbojnim za čitanje, slobodno nađite neki zanimljiviji sadržaj, jer ja i dalje držim da je on pravi pobjednik Tour de France-a… i to sedmerostruki. A reći ću vam i zašto, uopće ne želeći biti njegov zagovaratelj ili netko tko će ga braniti. Na pisanje o ovoj prilično prožvakanoj temi koju možemo primijeniti na sve sportove me potaknula karikatura na jednoj biciklističkoj grupi na FaceBook-u.

Prije svega želim napomenuti kako sam za Lance Armstronga čuo početkom 2000-ih, no zapravo sam tek negdje tamo 2010. malo više obratio pozornost na njega zbog dvije stvari: ljubav prema biciklu i članici obitelji oboljeloj od raka. Kako smo svi bili uključeni u tu obiteljsku dramu, počela se nekako mijenjati svijest o malignim oboljenjima. Lance Armstrong je prebolio rak testisa u poodmakloj fazi te po ozdravljenju oformio dobrotvornu zakladu Livestrong. U to vrijeme smo se počeli informirati o svemu što ima veze sa tumorima i rakom. Livestrong je definitivno bila jedna od stranica na kojoj si mogao pročitati neku životnu priču koja je imala sretan završetak čemu smo se svi mi nadali. Najbolje prognoze s kojima je taj čovjek trebao krenuti u borbu za život bile su u najmanju ruku obeshrabrujuće. Točnije, nitko mu nije davao neke šanse za preživljavanje, no ipak je preživio. Isto smo se i mi svi nadali u obitelji. Nažalost, nismo bili te sreće.

Ipak ovo nije članak o životu i smrti, niti o tragediji koja je sve druge u obitelji dohvatila više od mene zbog njihove jače povezanosti pa se nemam namjeru ukopati u kakvu patetiku niti skupljati “lake poene” na nečijoj životnoj tragediji. Ovaj članak nije o meni i mojoj obitelji, već o činjenici da smo skloni osuđivati i “bacati kamenje” bez da sagledamo širu sliku i promislimo jesmo li i sami baš toliko čisti da bismo mogli druge kritizirati i tako olako osuđivati.

View this post on Instagram

A post shared by Lance Armstrong (@lancearmstrong)

Armstrong je prije svega jedan silno talentiran i uporan sportaš. Do TdF nanizao je neke sasvim solidne sportske rezultate kao triatlonac te kasnije biciklist. 1996. donosi rak testisa u posljednjoj fazi koji je metastazirao na mozak i abdomen. 1999. postaje pobjednik Tour de France utrke, što nastavlja sve do 2005. Ne brinite, ovaj članak neće biti predugačak, jer moj stav o svemu ovome slijedi vrlo brzo.

Pogledao sam naravno i film The Program, koji nije nimalo blagonaklon prema Armstrongu. Iako samo Armstrong vjerojatno zna što se točno događalo, pomišljam kako bi ovo moglo biti ono najbliže istini. Pa recimo da je stvarno tako i bilo. Nemam nikakvu namjeru prepričavati njegovu priču jer svatko ima svoju, uključujući njega samog, a nema dvije da se u potpunosti slažu. Bez dvojbe, on je sramota za sport, kao i svi oni koji koriste nedozvoljena sredstva ili na bilo koji način sudjeluju u tome. U mojoj glavi tu nema dvojbi. Svatko tko je uzimao doping u bilo kojem obliku, po meni nema što tražiti u sportu. Kad jednog dana dozvole uzimanje dopinga, možda će biti jednostavnije jer iskreno nije isto hoću li ja jesti zdravo i pametno, dok će moj suparnik jesti stari kruh, a recimo da smo jednakih predispozicija za određeno natjecanje. Nemamo iste šanse. Ili će se omogućiti svima ili ne može nitko. I opet, bez dvojbi, ja sam protiv dopinga. To nije zdravo i točka.

Koga zanima više o Armstongovoj priči na internetu ima pregršt materijala. Od članaka, filmova do u konačnici famoznog intervjua kod Oprah Winfrey u kojem je on svašta nešto priznao. Da je koristio nedozvoljena sredstva, da je lagao, bio arogantan, … shvaćate poantu. Priznao je da bi to sve ponovio u onim okolnostima.

Pa prilično sam siguran da su mu narasla krila kad je uspio preboliti rak testisa unatoč nemoguće malim šansama koje su mu davali, a činjenica da se radi o ekstremno kompetitivnom sportašu nije mu išla baš u prilog kada je riječ o aroganciji. Visoko kompetitivni ljudi su ispunjeni jedino kad pobjeđuju. Ako niste jedan od njih ili niste nikada bili pored takve osobe onda to ne razumijete. Kako je poznati komičar rekao:

… when you win that silver it’s like, “Congratulations, you almost won. Of all the losers you came in first of that group. You’re the number one loser. No one lost ahead of you!

– Jerry Seinfeld –

E sad! Zamislite si okruženje u kojem se Armstrong našao 1999. odnosno u godini koja je prethodila njegovoj prvoj pobjedi na TdF. On nije bio materijal za srebro. Znao je da je u glavi najjači, da ima drive kakav nitko nema, no svi oko njega su na soku, odnosno na nečemu. Svi, jasno je da generaliziram no pritom primarno mislim na pretendente za postolje, koriste nedozvoljena sredstva na ovaj ili onaj način jer je to tada bio modus operandi. Nećemo o tome što je danas. Lance Armstrong unatoč svim svojim psihofizičkim predispozicijama (talentu, fokusu, disciplini, snazi, izdržljivosti, blablablabla), zna da mu to nije dovoljno i poseže za nedozvoljenim. I pobjeđuje. Rekli bi neki da te 1999. nije bilo dvojice njegovih najvećih rivala pa ću se samo da im udovoljim složiti kako je ta njegova pobjeda neka čista sreća. Slijedeće godine dolaze rivali i on ponovno pobjeđuje. Pobjeđuje istog onog famoznog Ullricha koji je također uhvaćen u dopingu. Sada već promišljamo kako nije sreća, no neka bude puka slučajnost. Jedanput, dvaput, ok. Srećković? Pa da je samo tri puta osvojih TdF na konto nedozvoljenih sredstava vjerojatno bismo ga prozvali najsretnijim od svih srećkovića koji je ikad prošao kakvim sportskim borilištem, no taj isti Armstrong osvaja Tour de France j363nih sedam puta! Ne postoji ekvivalent u rječniku za srećkovića takve magnitude. Jednostavno ne postoji. To je rezultat teškog rada! Treniranja kakvo priliči samo onim najvećima. U CrossFitu, koji mi je također blizak, postoji jedan Rich Froning koji je osvajao Reebok CrossFit Games četiri puta kao pojedinac i još tri u timu. Ne moram vam reći koliko je otvoreno bio razočaran srebrom 2017. Oni koji su također osvajali RCFG, a trenirali su s njim, čudili su se koliko šampion može trenirati u danu. Iz dana u dan. Prilično sam siguran da je Armstrong ta vrsta. S tim da se nadam kako se za Froninga neće nikada saznati da koristi nedozvoljena sredstva. Biti ću precizniji, nadam se kako on to ne čini. No vratimo se još malo Armstongu.

Taj čovjek je, sa svim svojim manama, borac. Borac kada je trebalo trenirati i natjecati se kao triatlonac i biciklist prije bolesti. Borac kad je trebao umrijeti od opake bolesti, a nije umro. Borac kada je trebalo svaki prokleti dan trenirati i natjecati se protiv istih tih likova iz crtića kakav je i sam bio u to vrijeme. Ako ga stavimo u kontekst u kojem moraš biti morski pas da bi imaš šanse preživjeti u bazenu s drugim, velikim morskim psima, onda moraš učiniti sve da bi postao još veći, brži, jači morski pas. Odlučniji od svih da ćeš upravo ti biti taj koji će na kraju preživjeti. Svi su imali timove. Svi su imali “doktore”. Svi su imali vrhunske mehaničare i velike sponzore. To je sport današnjice. Na profesionalnom nivou, sve se gleda kroz prizmu novca. No nekako vjerujem da njemu novac nije bio glavni motiv koliko osjećaj da je bolji od drugih. I opet bi netko mogao olako ga osuditi i reći da je arogantni $eronja, ali ne bismo li to mogli reći za sve koji su se natjecali protiv njega, a bili su ozbiljni pretendenti na postolje koje je on zauzeo na sedam uzastopnih godina. I nije uopće bitno je li on kome drag ili ne.

E zato mislim da je on i dalje sedmerostruki pobjednik po mnogima najveće biciklističke utrke na svijetu, Tour de France.