Za sve one koji misle da je motivirati nekoga na sport jednostavna stvar, odmah vam kažem kako je u nekim slučajevima potrebno godine!

Moja osobna transformacija počela se događati otprilike s rođenjem sina. Iskreno sam bio motiviran tim malim bićem te sam sam shvatio kako želim uz njega biti što je duže moguće. Da ga “podignem na noge”, da mu budem uzor, da budem svjedokom svih tih fantastičnih trenutaka njegovog života. Aktivan i zdrav način življenja za mene su značili smanjenje rizika koji bi mi mogli skratiti vrijeme koje želim provesti uz sina, ali istovremeno svojim primjerom pokazati sinu koji bi to životni izbori bili bolji (stoga eto već osam godina ne pušim). Ni u jednom trenutku nisam pomislio kako postoje bilo kakve garancije i da ću vječno živjeti samo zato što ujutro pijem sok od limuna. Naravno da ne postoje garancije. No ideja da si povećavam šanse je bila itekako motivirajuća. I to me drži i dalje.

Na putu koji još uvijek traje i nadam se da neće stati, bilo je uspona i padova, boljih i manje dobrih trenutaka kao i u svemu u životu no kad se okružiš ljudima koje smatraš uzorima i čije te životne priče ispunjavaju i pokreću, motiviraju, onda je prilično jasno da nisi sam u svemu tome i da ćeš se nastaviti kretati u pravom smjeru.

Motivacija dođe i ode, kako kaže David Goggins, no za bilo kakav početak prilično je bitna. U vašim životima izmjenjivat će se različiti ljudi koji će na vas utjecati. Evo primjera vezanog za meni najmrskiji vid tjelesne aktivnosti nekad. Naime, nekad davno ja baš nisam volio trčanje. Bilo mi je nejasno kako ljudi mogu pretrčati više od 100 metara. I čemu uopće? Kako mi je tada glavni fokus bio na brdsko bicikliranje i na CrossFit, potpuno mi je nejasno bilo kako se fokusirati na nešto što je toliko monotono. Dva su mi prijatelja nekako to približila, svaki na svoj način. Tony, Amerikanac koji me pozvao da iz oklade trčimo seriju 5×5 Run & Treka, trčao je dva put tjedno sa mnom. Tada mi se 5 km činilo kao putovanje na Mars, a tempo od 5:30/km ka sprint. Malo po malo, tempo je postajao sve stabilniji i brži. No Tony je bio uporan u tom naumu da moramo trčati. Obojici je godilo jer smo se bavili sportom i praznili glave komentirajući dnevnu tematiku. Da, uspjevali smo razgovarati kroz trk. Drugi prijatelj je fantastični Sarajlija, Toma Cvitanušić, čovjek mnogih talenata i nevjerojatnih sportskih dostignuća, ali ono što me najviše oduševljava kod njega je ta divna ljudskost i želja da potiče druge. Kad gledate njegove sportske podvige jednostavno ne možete ostati ravnodušni. Ja sam ga vidio kao svoj trkački uzor, no iskreno na mene je ponajviše ostavio traga kao osoba koja potiče druge i širi tu fantastičnu energiju dalje. Jedan, Tomo je dakle trčao sa starima, mladima, slijepima (!!!), a drugi, Tony je trčao sa mnom. Ja sam stvarno imao sreće.

Godinama su me neki moji prijatelji gledali sa čuđenjem od kuda mi energija za sve te aktivnosti i od čega ja to bježim, ne shvačajući kako ja ne bježim ni od čega. Ja samo volim “bežati”, odnosno da budem potpuno jasan – ja se volim kretati. Oduvijek sam to volio.

U meni uvijek postoji želja pokazati drugima što to mene toliko veseli i koliko me to veseli. I uvijek ima kažem kako me neke od tih stvari nisu oduvijek veselile. Valjda su neke trebale sazrijeti u meni. Ili sam ja trebao sazrijeti za njih. No kako to prenijeti dalje?

Dakle čarobna formula ne postoji, no ono što pouzdano znam je da ljude ne valja siliti… ni na što. To vam je kao neka rigorozna dijeta koje ste se odjednom počeli pridržavati. Valja pronaći neku umjerenost u svemu kako bi se izbjegao famozni jo-jo ekeft te kako ne biste završili dva koraka unazad o mjesta gdje ste krenuli. Osobno sam pobornik prikazivanja stvari ljudima onakve kakve jesu. Bavljenje sportom iziskuje napor pa morate bar mentalno biti spremni za takav napor, odnosno treba vam biti prihvatljiv.

Zašto ti trčiš? Lako je odgovoriti: “A zašto ti ne trčiš?”, no lijepo bi bilo objasniti svojem sugovorniku koji su tvoji motivi. Nije da uvijek uživamo “u procesu”, no “posljedice” su nam prilično bitne. Na cilju dosta često od sreće zaboravljamo na sve one prepreke i iskušenja kroz koje smo prolazili na putu do cilja.

No. I do not have an addiction to suffering. I have an addiction to what the product of suffering is.”

Mat Fraser, trostruki CrossFit Games pobjednik 2016.-2018.

Ja osim što volim biti fizički aktivan, po mogućnosti negdje vani u planini ako je moguće, volim se i osjećati fit. Jedna od nuspojava bavljenja sportom jest i da izgledate fit, što vam sigurno neće biti mrsko.

Svakome objasnim da aktivni život sa sobom nosi neka odricanja. I ubrzo shvatite kako to nisu baš neki teški kompromisi jer postanu dio vaše stvarnosti i svakodnevice, postaju vaše rutine. Na primjer, večer prije odlaska na Jutarnju gelender ligu idem spavati u 9 navečer. Ne zato što i sa manje sati ne bih mogao to odraditi već zato što sam profesionalac koji mora nakon toga biti potpuno funkcionalan na poslu, ali zato što sam i roditelj koji će nakon tog posla biti potpuno funkcionalan tata. U tom kaosu, kako ga drugi vide, postoji red. Ne preskačem obroke, ne gladujem, popijem pivu ili rakiju no preskačem pijanstva i mamurluke, nemam problema sa snom. Potpuno sam funkcionalan.

“Ali kako ti se da tako živjeti?”… zapravo je prilično jednostavno i život mi je ispunjen gotovo do zadnje sekunde.

Ako želite nekoga motivirati, najteži i najispravniji način je da živite to čime želite “zaraziti” svijet oko sebe. Godinama me moj brat gledao kako treniram iz dana u dan i po nekoliko puta dnevno, uvjeravajući me kako griješim. Ne kažem da je u svemu bio u krivu, no danas ja gledam njega kako i on sam kad stigne od poslovnih i obiteljskih obaveza, odrađuje po dva treninga dnevno. Jedan od mojih najboljih prijatelja gledao je kako uredno na kavama subotom u gradu često na tapetu dođe sprdanje sa mojim aktivnostima. Iskreno, išlo mi je na živce i znao sam grubo odgovarati jer loše reagiram na bullying. No s vremenom je prestalo, ljudi su se navikli, a moj dragi prijatelj danas trči Sljemenom svaki tjedan. I danas pijemo kavu subotom u gradu, no najdraža nam je piva u Staroj Lugarnici četvrtkom navečer. Brutalno sam ponosan na obojicu, ali iskreno osjećam zadovoljstvo i svojim udjelom u svemu tome. Veselim se njihovim transformacijama, ali ponajviše onim unutarnjim.

Ja nemam potrebu moliti ljude da mi se pridruže, jer to jednostavno nije moj stil. S druge strane znam životne partnere kod kojih je jedan molim drugog da mu se pridruži, da proba, da osjeti to zadovoljstvo pa je sve skupa završilo tako da se partnerstvo produbilo i oni uživaju u tim aktivnostima zajedno. Moj stav je ako se zbog nekoga pokrenete, no nastavite zbog sebe, onda su svi na dobitku. Protivnik sam toga da se ljudima nešto nameće što ne žele raditi jer ih se na taj način marginalizira – gdje forma postaje bitnija od sadržaja. Onako usput sam otkrio da je ljudska znatiželja jača od svega pa je sasvim moguće očekivati od ljudi da kad tad “popuste” i oprobaju se u jednoj od tih aktivnosti kojima se vi bavite. Ne zbog vas nego zbog znatiželje “kako bi to bilo kad bih to mogao”. Nitko od nas nije nadčovjek. Ne poznajem niti jednog čovjeka koji po svojim psihofizičkim atributima spada u kategoriju “nadljudi”, no prilično sam siguran da će uvijek postojati netko tko će za nekog tko trči utrku na 5 kilometara reći “da trči maratone”. To je uvijek stvar percepcije.

Najteže od svega je motivirati svoje najbliže. Motivirati partnera je mnogima noćna mora. No velik je tu ulog pogotovo kad su brak i djeca u igri. Brak, kao i svaki odnos zahtjeva vrijeme koje dvoje ljudi provode zajedno. Što kad jedan hoće “na Mars trčat”, a drugi to ne razumije? Motivacijski govori gotovo nikad ne pale jer će ti draga reći: “… te fore prodaji nekom na fejsu, ne meni!”. Tehnika “vidi me kako sam fit” također nije baš najbolji pristup jer biste mogli dobiti brzi verbalni šamar kroz pitanje na koje nema ispravnog odgovora: “Želiš li reći da ti nešto kod mene ne valja?”. Osoba koju pokušavate motivirati mora sama donijeti odluku o tome da želi sudjelovati u takvo čemu. Ako osobu to ne privlači, teško da ćete se maknuti s mjesta. No promislite o modifikacijama. Ne moraju svi željeti trčati po brdima, no možda će ih hodanje ili lagano planinarenje približiti tom vašem stanju. Ne znači da bude, no oboje ste napravili korak u pravom smjeru. Garancije ne postoje, ali dobra volja se cijeni. Ipak, o pažljivo sa kompromisima.

Kod djece nije nimalo jednostavnije iako se na prvu čini tako. “Nećeš na Sljeme? Nema Play Stationa!!”. Ako je to vaša taktika, krivo ste krenuli, odmah ću vam reći, ali vas potpuno razumijem. Mojeg sineka koji put treba pogurnuti kako bi mu se kockice posložile, no sva sreća je što se većinu stvari s njim može dogovoriti i objasniti benefite aktivnog života. On, kao ni ja, nema tu silnu potrebu pobijediti pa ga je na kartu kompetitivnosti teško dobiti. Meni je to super jer bitno je sudjelovati. Ono što mu pokušavam objasniti jest da je u životu potreban balans. Da će imati vremena za plejku, no da u danu treba pronaći vremena i za tjelesnu aktivnost (kao i za učenje). Najmanje što njegova mama i ja želimo je da jednog dana, kao rezultat našeg evenutalnog silovanja s aktivnim životom, sinko nama u inat postane sferično inertan (čitaj, okrugao i lijen). Malo je stvari u životu koje vas kao roditelja mogu ispuniti poput osjećaja uspjeha vašeg djeteta.

Ljudima na koje želite utjecati potrebno je prije svega približiti i demistificirati to što vi radite kako ne bi pomišljali da ste vi nešto što oni ne mogu biti. Također ime treba pojasniti kako oni to nikada neće biti, ako je sve što će napraviti jest gledati vaše aktivnosti i diviti im se. Pretpostavljam i želim vjerovati kako se nitko u mojem društvu ne bavi sportom zato da bi mu se netko divio. Svatko ima neke svoje motive, demone ili kakve druge poticaje koji ih tjeraju da svaki dan iznova krenu u novu aktivnost.

Budite uporni u tome što radite. Nastavite trenirati, biti aktivni i ne čuvajte to za sebe jer nikad ne znate koga bi to moglo nagnati da se pokrene. Dajte priliku onima koji prvi put dođu, podarite im svoje vrijeme. Taj ćete dan napraviti slabiji trening, ali ćete dan možda biti obogaćeni jednim fantastičnim iskustvom utjecanja na tuđi život, što je neprocjenjivo. Savjetujte ljude i pomozite im svojim iskustvima jer sjetite se da vaše prve trkačke tenisice vjerojatno bile za šetnju špicom. Niste se ni vi rodili sa svim tim znanjima. Ljudi vole učiti na svojim greškama pa ih pustite. Ako ste u prilici, savjetujte ih, no prepustite njima što će učiniti s tom informacijom. I kad vam se ponovno vrate po savjet nakon što su zeznuli, budite dragi i dobri i pomozite im savjetom.

To što vi radite i rezultati vaših aktivnosti djeluju na vaše zadovoljstvo, a vaše unutarnje stanje oslikava se na vašem licu u obliku osmjeha. Iskrenom osmjehu baš nitko ne može odoljeti i silno je zarazan, a svi se mi volimo smijati.