Ne zna koliko vi sportaša poznajete, ali ja ih poznajem puno. Mahom su amateri, rekreativci no u mojoj glavi nisu nimalo manje sportaši nego profesionalci. Čak bih rekao da su i veći jer se sportom, odnosno fizičkom aktivnošću bave isključivo zbog gušta. Ne postoji neka posebna “materijalna” motivacija zbog koje bi se ti ljudi bavili sportom. Ok, postoji uvijek malo taštine i one bazične ljudske potrebe da bolje izgledaju ili da budu “bolji” od drugih u nekom natjecateljskom smislu, no to sve skupa zapravo možemo staviti na stranu. Ja bar mogu jer u interakciji i druženju s tim ljudima vidim svoju inspiraciju. Biti okružen istomišljenicima, sportskim entuzijastima je prekrasno.
No jeste li primijetili kako postoji dva pića koja ih posebno povezuju?
Rakije
Koliko puta ste otišli planinariti i onda izišli na neki vrh planine pa je krenulo ono zveckanje pljoskama? Gotovo religiozno vađenje tih malih šljaštečih kontejnerića sa magičnim tekućinama. Odjednom shvatite da ih svi imaju. Male, velike, ultra velike pa čak i minijaturne za jednu dozu. Gravirane, oboje, obučene,… apsolutno nebitno kakve su dok je god u njima neka rakija. Svakakvih nas ima pa neki svoj gušt nalaze u medicama, travaricama, lozama, šljivama, orahovcima, višnjevačama ili nekim drugim voćnim likerima. Kao da je riječ o kakvom okupljanju različitih klanova koji uvijek tvrde kako je njihova najbolja i svima guraju nek probaju. Da je riječ o čaju, vjerojatno nitko ne bi pipnuo tuđu bocu, no sve te rakije liječe bolesti (prema starim predanjima) pa ne postoji bojazan o kakvom prenošenju bolesti zbog dijeljenja pića. Priznajem. Ima i nekih koji ne njeguju kult pljoske pa svoju omiljenu rakijicu nose u kakvoj posebno staklenoj bočici. Iskreno, među planinarima sam vidio da ljudi uglavnom nose rakije i likere, a poneki se odluče za rum, no još nisam vidio nekoga tko nosi whiskey. Za pretpostaviti je kako Škota u ovim predjelima i nema puno.
Iskreno, jeste li ikad popili travaricu na Zavižanu recimo? Ili medicu uz kavu skijalištu? Meni je to posebno. Ne ono nešto romantično, da me ne bi krivo shvatili, no osjećaj je poseban. Ja nisam od nekih fensi-šmensi pićenca koja su odležala “100 godina”. Nemam te okusne pupoljke u ustima koji bi mogli razaznati te detalje, no cijeli taj ugođaj koji nudi mjesto u kombinaciji sa pićem čini se fantastičnim. Bar meni.
Zapravo je čudesno kad ljudi krenu nazdravljati što im je planina dozvolila popesti se na vrh. Ja osobno volim trgnuti gutljajčić i prije samog pokreta na planinarenje. Više kao nazdravljanje dobroj avanturi i druženju sa tim krasnim ljudima kojima sam se uspio okružiti. Nemojmo brkati pojmove. Ja govorim o nazdravljanju, ne opijanju jer nisam pobornik opijanja, a posebno mi to ne ide ruku pod ruku sa zdravim načinom života kojem težim.
Pive
Dakle, ako su poput magičnog napitka kojeg prosječnog majušnog Asterixa pretvaraju u superjunaka koji močno grabi divljinom (da baš ne mlatimo sirote Rimljane), piva je definitivno kraljica regeneriranja.
Rakiju rijetko piju nakon utrka i težih treninga, no pivu… dvojbi tu nema, vole svi. Piva je prilično nediskriminatorna. Nitko je se ne odriče. Završiš planinarenje i silaziš u podnožje planine, prva birtija je tvoja i nema više pristojnosti ni manira – gledaš konobara i vičeš “Ja ću pivu, kakvu god imali!”. Niste nikoga pričekali, niti ste pustili dame da budu prve. Vas interesira samo piva.
Zavšili ste trening crossfita, penjanja na stijenu ili odigrali partiju tenisa sa svojim frendovima za debl kad netko pita: “Bumo na pivu?”. Tu čak i nema neke ekstaze u pitanju. Ako ne žurite po dijete u vrtić ili neku drugu obvezu, vjerojatnost da preskočite vašu dozu pivskog nektara je nikakva.
Jeste kad bili na utrci od AK Sljeme? Pa ja si ne mogu zamisliti da i jedna završi bez kakve dobre pive, a njima recimo to baš nekako dobro ide. Posebno bih se želio sjetiti MedvedRuna koji me se prilično dojmio sa svojim startom i ciljom ispred pivnice Medvedgrad u Tkalči. Posebno iskustvo moram istaknuti. I nitko da bi naručio kapučino ili nešto slično. Jasno je da nitko ne kamenuje danas u Hrvatskoj, no kada bi se pogledima moglo kamenovati… sve jasno, jel?
Ta piva nije ista kao i ona nakon utakmice na kojoj ste navijali. Nope, sir. Ovo je neko sasvim drugo iskustvo. Vi ste ovu svoju pivu itekako zaslužili. Marljivo ste trenirali i odricali se kojekakvih stvari da biste nakon te vaše utrke mogli uživati u društvu istomišljenika – sportaša pivopija. Znam neke ljude koji nikad skoro ne cugaju, ali kad se piva poslije “tekme” ne propušta.
Ako ste ikada igrali nogomet sa ekipom iz kvarta ili posla, onda vam je prilično jasno kako vas doma neće biti 4 sata. Sat ćete izgubiti na transport od-do, sat na nogomet (košarku, badminton, tenis ili što god bio vaš “porok”), a dva sata na druženje uz pivu. Čini se je ekipa sklonija ekipnim sportovima sposobnija popiti više piva po osobi, a nekako mi se čini da je obrnuto proporcijalno tjednoj količini treninga. Dakle, što više treninga, manje pive piju. Za razliku od “jednotjednih-fudbalera” koji su u stanju obarati rekorde. Kao i u slučaju sa rakijom, skloniji sam skupini koja više trenira, a pivu vidi kao nagradu više nego smisao života.
Trail trkači vole popiti pivu kad se uspnu na brdo. Ja sam jedan od takvih isto. Stara Lugarnica mi je draga baza kao i mnogima oko mene. Nekako smo se tamo isprofilirali. Ali nisu nam mrske ni druge lokacije. Ostajemo otvoreni probati nove staze i nove lokacije za pivu. No ostajem pri jednoj pivi jer trčati nizbrdo sa više od pola litre tekućine u želucu mi ne predstavlja zadovoljstvo no prihvaćam kako ja i nisam neko oličenje pivopije na kakvo ste navikli.
Kako god bilo, uživajte u tom odličnom spoju zadovoljstava. A ako vas netko ponudi šampanjcem ili kavom, kao što je nas Tereza na Novu godinu slaveći svoj rođendan, budite pristojni i nemojte odbiti. To što nije piva ili rakija, ne znači da ne valja! Pogotovo ako je od Tere! #tereznaznanje
Živjeli! 🙂
Thomas' Life Without Pause 