Ako niste skijaš ili još k tome niste baš ljubitelj “zimskih radosti” teško da ćete to shvatiti. Skijanje ima vrlo širok spektar stvari koje bi čovjeka približile ili udaljile od ideje da se spušta bijelom padinom.

Možda najčešći argument protiv je financijski dio te priče, no ni to nije neizvedivo ako imate želju. Ne morate kupiti svu silnu opremu i za to dati hrpu novaca. Nešto se da iznajmiti za manje novaca, a neke stvari sigurno možete posuditi od svojih prijatelja. Bar za početak. A možda koji od njih ima volje i znanja pokazati vam neke osnove. Kako god bilo, nemojte ići na soluciju dvodnevne skijače jer bi vam se ta ideja mogla obiti o glavu. Nećete ništa naučiti u ta dva dana, jer treba ipak koji dan više da biste usvojili neke osnove i dobili makar malu predodžbu kako to funkcionira i kako uživati u skijanju.

Uglavno, ja stvarno volim skijanje i za sada mi uspijeva otići na tjedan dana skijati negdje van Hrvatske. Ne mora biti razvikano. Bitno je da ima snijega na stazama. Kakav sam skijaš? Pa iako se trudim raditi na svojoj tehnici, ne mogu se sam ocijeniti. Nemam ni dana škole skijanja i mislim da skijam sasvim solidno. Što je staza zahtjevnija to je moje skijanje lošije, no do sada nisam stao pred neku stazu na kojoj bih se osjećao izgubljeno. Ja sam sebi ok. Ima puno boljih od mene i još više lošijih.

Ipak, ovogodišnje skijanje na Gerlitzenu u Austriji skrenulo mi je pozornost na nekoliko stvari koje bih želio podijeliti. Eto, neka nova iskustva.

Nesreće se događaju, a ne izgubiti oko je super stvar

Ako ste mislili da ste odličan skijaš i da se nesreća vama ne može dogoditi, potpuno ste u krivu. Kao i u prometu, ne možete utjecati na cijeli niz faktora oko vas pa tako ni na ljude koji se mogu zabiti u vas i ozlijediti vas. Ja volim misliti kako poduzimam sve što je u mojoj moći da se zaštitim i da zaštitim ljude oko sebe. Ispravna oprema, prije svega kaciga, krucijalna su stvar na skijalištu. Bilo kakva kaciga je bolja od nikakve. Na svakom skijalištu prije otvaranja sezone podloga se “betonira”, odnosno ono po čemu vi skijate je zapravo led prekriven snijegom. Bez toga skijalište ne bi dugo radilo jer bi derali travu vrlo brzo.

Taj sam led osjetio na prilično neugodan način. U posljednjem laufu, otprilike 200 metara od sedežnice koja me trebala odvesti na vrh skijališta s kojeg se spuštam do auta, spuštajući se minimalnom brzinom, dignuo sam skijaške naočale na kacigu kako bih mogao bolje vidjeti jer je vidljivost usred naoblake bila slabija. Kad je sunčano vidite sve, no kad je oblačno hupsere možete uglavnom osjetiti. Spuštao sam se skroz polako, čekajući svoju dragu koja je elegantno i polagano klizila niz padinu, a ja sam odlučio poskočiti na omanjem hupseru. Pri doskoku skija je zavibrirala i poput katapulta ispalila komadić leda prema mojem oku koje nije bilo zaštićeno ski maskom. Tupi udarac leda u oko rezultirao je zamućivanjem četvrtine vidnog polja mojeg lijevog oka, a kasnije se pojavila i bol. Ne mogu vam objasniti koliko sam bio ljut na sebe i tu situaciju, posebno promišljajući kako bi navedeno stanje moglo ostati trajno. Glup osjećaj. Ja koji imam izvrstan vid, odjednom na jedno oko ne vidim kako treba. Sva sreća (da ne dramim nepotrebno), do sutra ujutro oko je bilo na 95%, a do kraja dana sve se stabiliziralo. Imao sam sreće, no ostatak skijaških dana skijao sam sa skijaškim naočalama. Još sretniji sam bio što je ostatak tjedna bilo sunčano pa nije bilo potrebe skidati ih. Lekcija naučena. Moglo je biti puno gore.

Pad starije gospođe

Ako se ikome istinski divim, to su ljudi treće generacije koji se i dalje intenzivno bave sportom usprkos činjenici da im tijelo ne prati njihov duh kako bi oni to željeli. To mi daje nadu i motivira me.

No pri samom kraju jednog spusta, moja draga i ja smo zamijetili dvije gospođe, od kojih je jedna ležala nepomično na padini (relativno strmoj), kojih 20-ak metara od stanice sedežnice, a druga je pokušavala mobitelom pozvati pomoć. Zaustavili smo se, skinuli skije i s još jednim mladićem pokušali pomoći koliko smo mogli do dolaska medicinske pomoći na skijalištu. Ono što sam odmah primijetio je bilo da je gospođa ležala na boku i da se jako trudila držati glavu iznad padine, što je djelovalo jako neudobno. Ja skijam s malim ruksakom na leđima i čim sam joj prišao, pitao sam ju bi li joj odgovaralo da joj stavim za početak ruksak ispod glave što je rado prihvatila. Nakon toga je mladić koji se zaustavio počeo razgovarati s gospođom, a kasnije se ispostavilo da je medicinski tehničar. Inicijalnu trijažu sam prepustio njemu, a ja sam se potrudio biti oslonac gospođi. Ne samo duhovni, već i fizički. Njoj nije bilo udobno. Bila je u bolovima, nije mogla micati desnom nogom i žalila se da ju boli negdje pri vrhu bedrene kosti. Malo smo ju podigli i stavili u položaj koji je njoj odgovarao (neki polusjedeći) te smo nastavili razgovarati s njom. U međuvremenu je došao jedan pripadnik medicinske pomoći na skijalištu. Prijateljica gospođe se počela s njim raspravaljati zašto toliko treba da dođu i sumnjati u njegove postupke. Iako ne razumijem gotovo riječi njemačkog jezika bilo je jasno kako se prepucavaju. Ako se nađete u situaciji u kojoj ste vi ta gospođa, nemojte to raditi. Nemojte propitkivati “gdje ste do sad”, “zašto 15 minuta”, “zašto joj ne pomažete”,… jer na taj način zapravo skrećete pozornost na sebe i oduzimate dragocjeno vrijeme osobi koja je zadužena za pomoć. Ti ljudi su trenirani za takve slučajeve i to rade na dnevnoj bazi. Oni nisu emotivno vezani za vas i vaše ozljeđene bližnje i neće iracionalno postupati kako biste možda to vi učinili. Empatija zasigurno postoji jer se ne bi tim poslom bavili, no oni nisu ondje kako bi vas tješili već kako bi vas što prije i što sigurnije doveli do bolnice gdje će se pružiti adekvatna medicinska skrb.

Kako nas je sad već bilo više, zamijenio sam se sa mladićem jer su mi noge već izgubile cirkulaciju od položaja u kojem sam klečao već kojih desetak minuta. Draga je u međuvremenu prekrižila skije kako bi ukazala da se dogodila nezgoda, što nekim skijašima nije značilo ništa pa nas je i snijeg rubljenja skija zalio jednom prilikom. Nakon što smo se zamijenili, izvadio sam iz ruksaka svoju deblju softshell jaknu (bilo je toplo pa sam skijao u tanjoj softshell jakni) i uspjeli smo polagano gurnuti jaknu pod gospođu kako ju podloga ne bi pothlađivala. Ista ta jakna nam je kasnije pomogla da gospođu prenesemo na sanjke za transport u kojima smo ju imobilizirali. Ono što bih želio da shvatite jest da ne morate biti medicinske struke kako biste pomogli. Vi možda nećete učiniti ništa spektakularno, kao što nisam ni ja učinio, no ozlijeđenoj osobi bi to moglo značiti mnogo. Ono što dakle možete učiniti jest:

• biti uz ozlijeđenu osobu da ne bude sama,
• osigurati da netko još ne naleti od skijaša postavljanjem skija u znaku X,
• utopliti osobu (ja u ruksaku uvijek nosim i astro-foliju),
• pomoći osobi da se osjeća sto je moguće udobnije (pružite joj oslonac),
• pozovite pomoć i pokušajte pomoći osobi koja je zadužena za pomoć
• razgovarati sa osobama koje su u pratnji ozljeđene osobe i objasniti im kako je medicinsko osoblje skijališta zaduženo za pomoć i pokušati umiriti i njih,
• tražite upute službenika medicinske pomoći, na koji način vi možete njima najviše pomoći.

Kako god bilo, sigurno nekako možete pomoći. Ako niste u stanju biti mirni, možda je ipak najbolje da se maknete po sistemu: ako ne mogu pomoći, bolje da ne odmažem. Iskreno se nadam kako nećete biti u situaciji u kojoj ima ozlijeđenih, no ako i budete, ostanite pribrani i što je više moguće hladne glave. Ukoliko morate po dijete, zatražite da vas netko zamijeni. Gospođa iz gore navedene priče, bar prema onom što sam doznao sutradan od njenog prijatelja kojeg sam prepoznao na skijalištu, zadobila je prelom zdjelice i stabilno je, no propustit će planirani odlazak kćeri u Indiju koji je bio zakazan nakon skijanja. Šteta, ali želim joj brzi oporavak.

Izolator cijevi spremnika za vodu

Ja sam jedan od onih skijaša koji skija s ruksakom. Godinama to radim. Zapravo od kad moj sin skija, ja skijam s ruksakom. Uglavnom sam nosio vodu i njegove tenisice, ali i svoje u ruksaku. Nije mi bilo teško, a tenisice nakon skidanja pancerica prilično dobro dođu u šetnji do auta. Ujedno, imam prilično tvrde pancerice koje su prilično neudobne za hodanje. S vremenom, sinko je porasao, a ja mu više ne nosim tenisice. Kad sam skijao u Dolomitima, nosio sam svoje tenisice kako bih u bilo kojem trenutku mogao skinuti pancerice i trčati po kakvom grebenu. Dolomiti su čudesni. No ruksak i dalje nosim. Uglavnom zbog mijeha s vodom, pljoske s rakijicom i za slučaj da trebam odložiti jaknu kad mi je pretoplo. Vi to ne radite? Pa to je ok. Višak buffova, prvu pomoć pa koji put i čeonu lampu znam također ostaviti kad planiram ostati do kraja i uživati u zalasku sunca. Astro folija je uvijek u tom ruksaku. Meni je to must have. Koji put nosim i koji lagani snack za slučaj da me uhvati neutaživa glad. I to se sve skupa jedva vidi na mojim leđima jer sam s vremenom napredovao i kupio manji ruksak. Znao sam čak i teleskopske štapove nositi dok bih skijao sa sinom kad je bio manji. Meni je ruksak sastavni dio skijaške opreme, nikako me ne smeta i potpuno mi je jasno kako mnogi ne mogu zamisliti skijanje s ruksakom, kao što je to meni potpuno prirodno.

No ono što me oduševilo ove godine, a što sam uspio kupiti negdje u rujnu jer to već dugo govorim da moram kupiti, jest izolator za crijevo mijeha za vodu. Dakle, koji je to preporod ove godine bio! E sad mnogi ostaju u čudu o čemu ja to brijem, no ukoliko imate mijeh s vodom u ruksaku dok skijate ili planinarite zimi, odmah će vam biti jasno. Crijevo koje izlazi iz ruksaka vrlo brzo poprimi temperaturu okoline ili se uslijed vjetra još više ohladi, zbog čega dolazi do stvaranja leda u crijevu. Vi imate vode za piti, ali ju ne možete popiti jer vam se voda u crijevu zaledila. Prošle godine sam se lupao po glavi zbog toga, pokušavajući savijati crijevo kako bih mogao popiti vode. Ove godine je izolator sve riješio. Deuterov accessory koji krasno paše na moj Mammoth ruksačić.

Trebate li imati sve to sa sobom dok skijate? Prvu pomoć, vodu, astrofoliju, tenisice, ruksak, pljosku s rakijom,… naravno da ne. Osim pljoske, to vjerujem da ćemo se svi složiti kako je sastavni dio bilo koje opreme za planinu. Šalim se naravno. No ako vas ne smeta, kao što mene ne smeta, zašto ne. Imajte pritom na umu kako sve što stavite na leđa ipak skraćuje vaš prostor za sjedenje na sedežnici. Ako niste baš nekih čudesnih gabarita, vjerojatno vam neće smetati, no ako ste nešto punašniji, promislite dvaput, jer ipak je sigurnost na prvom mjestu, što bi značilo kako sigurno sjedenje na sedežnici ima prednost pred opremom koju biste mogli natovariti na leđa. Meni na kacigi osim kamere stoje patchevi zastave RH (vojnopolicijska oznaka) te krvne grupe. Imam ja i dokumente, ali ovo može odmah dati do znanja da sam pozitivni lik iz Hrvatske (B POS; B+, B positive = be positive = budi pozitivan).