Slušam podcast Richa Rolla s Bonnie Tsui o njenoj knjizi “Why We Swim” (spuštena na Kindle već) i zapravo ne prestajem misliti koliko mi fali plivanje. I da, sad biste vi meni mogli reći kako bazeni, za razliku od mnogih drugih sportskih prostora, otvoreni prije pa sam mogao otići plivati, no ja imam problem da mi se nakon svakog odlaska na plivanje (konkretno na bazen na Sveticama gdje sam doma) dišni kanali u nosu suze toliko da ne mogu tjedan dana normalno disati bez kapljica za nos. Navodno ne postoji takva stvar poput alergije na klor (koliko sam čuo), ali tako se moj dišni sustav ponaša, što naravno utjeće na sve ostale aktivnosti.

Disanje na nos je ekstremno bitno, a postoje eksperimenti koji govore u prilog tome. Do te mjere je bitno da su ljudi testirali svoje tijelo 10 dana sa zaštopanim nosevima, dišući isključivo na usta te su svi tjelesni parametri jednostavnim rječnikom otišli vrit. Po završetku eksperimenta, jedan sat nakon što su maknuli štopl (čep) iz nosa, svi su se parametri vratili u normalu. Da, toliko je bitno. Disanje na nos omogućava vam da temperirate i filtrirate zrak na putu prema plućima, što je izuzetno bitno pa je možda vrijeme da promislite koliko ćete svojih nosnih dlačica ukloniti, misleći da su nepotrebne. Disanje kroz nos vam omogućava i provjetravanje sinusa, jer virusima, bakterijama, gljivicama i ostalim napastima koje nas maltretiraju kad se pretjerano namnože pogoduje okruženje osiromašeno kisikom.

Uglavnom, rado plivam u bazenu, ali mi to nije najdraža stvar. Bilo bi prekrasno da mogu plivati bez drugi ljudi oko sebe, no dosta sam distanci odradio u bazenu i mogu samo reći da mi ta meditacija prilično fali. Posebno mi se to javi gotovo svako jutro dok protrčim pored plivališta na Sveticama na putu do parka Maksimir. Tu je! Na dohvat ruke, nekih 500-tinjak metara od mog doma. No nisam spreman za ponovno eksperimentiranje.

Kako treniram cijelu godinu i snagu i aerobno, uči u vodu i otplivati 1.500 metara mi ne predstavlja problem. Vjerujem kako je to stvar fokusiranosti. Naravno da prvi dan nije isti kao i nakon 10 dana plivanja, no svaki odlazak na more meni je prilika za tu aktivnu meditaciju. Plivanje nije kao drugi sportovi u kojima možeš razgovarati s prijateljima ili slušati glazbu (iako navodno i tome su se dosjetili). Pogotovo kad to radiš u moru. Ja bar ne mogu. Plivao sam i u jezerima i rijekama, ali zapravo Bled je jedino jezero u kojem sam stvarno uživao plivati. Možda jedan od najvećih gušteva mi je bilo plivati Zrmanjom dok smo se sin i ja spuštali kanuima. No more je definitivno medij u kojem to činim s najvećim zadovoljstvom. Posebno volim rutu u Novom Vinodolskom, uz Obalu Petra Krešimira IV u 6 ujutro. Krenem od samog kraja šetnice, kod restorana Bonaca prema suncu. OK, koji put sunca nema, ali mi je ta ruta u kojoj znam kad prođem 500m, a kad 1.000 m upravo ono što mi odgovara. Ravno je, blizu je obale, zaštićeno od plovila oznakom plaže, a istovremeno prepuno ribica koje obožavam gledati dok plivam. U 6 ujutro rijetko tko dođe plivati, čak i u sezoni. Plivao sam i van sezone i u sezoni, u odijelu i bez. Ujutro kad ja krenem često je bonaca koja se vrlo brzo uzburka iza 7. Volim plivati bez valova. Za mene je to trening i meditacija. Trening jer ipak napor je neminovan kako bih svoje tijelo gurao kroz vodu, a istovremeno to ritmičko i cikličko kretanje ruku, praćeno (u mom slučaju preslabim) udarcima nogama s posebnim fokusom na disanje, ostavlja mi dovoljno prostora za razmišljanje. I volim to. Isprva se moram koncentrirati da ne krenem prebrzo i da probijem tu barijeru od prvih 250-300 metara koliko mi treba da prestane bol u ramenim mišićima uslijed napora. To je valjda jedini trenutak kad se fokusiram na disanje i da izdržim nakon čega imam osjećaj da bih mogao plivati satima. No ne činim to. Nekako sam uvjerenja da je za mene između 1.500 – 2.500 metara sasvim solidno. Ja ipak nisam plivač… kao što ne mislim ni da sam trkač. Bar ne trenirani. Sve što sam naučio o plivanju bilo je gledajući druge, promišljajući što mi odgovara, kako maksimalno iskoristiti pokret, no znam da nešto ne radim dobro s nogama, ali vjerojatno ću i to popraviti s vremenom. Ne zato da bih oborio kakav rekord već da bih više uživao i efikasnije plivao.

U vodi ste osuđeni biti sami sa svojim mislima. Sa svim onim s čim ste se probudili ili se nakupilo tijekom dana, tjedana, mjeseci ili godina. Apsolutno nebitno. Osim one buke koje stvaraju zaveslaji rukama i balončići zraka koji ispuštate polako dok se ritmički krećete, druge buke baš i nema. Poneka barčica koja prođe u moru ili kakav drugi zvuk koji vam dopre do uha kad uzimate zrak zapravo i ne omogućavaju neko čudo od zvučne kulise. Za mene je taj oblik meditacije zapravo idealan jer kad ste naelektrizirani poput mene, sjedenje nije najbolja opcija za opuštanje (iako i to mogu), no žvakanje problema i ideja na koje se fokusiram paralelno plivajuć koji put mi zapravo daje dodatnu energiju za plivanje jer se taj unutarnji otpor svakodnevnoj drami tjelesno manifestira kroz jači tempo plivanja što me u konačnici čini dodatno sretnijim jer je rezultat bolji. Koji put me sama činjenica da sam sretan, bilo zbog nečeg posebnog ili samo zato što mi se pružila prilika da plivam ponovno ponese da plivam brže. Nakon tih prvih 300-tinjak metara sve postane gotovo automatizirano. Svakim sam zaveslajem sretniji, a moji problemi su već pronašli svoja rješenja, ideje su bliže realizaciji kao što sam i ja bliže svom plivačkom cilju. Kod plivanja nećete moći pobjeći svojim problemima. Nema te glazbe koja može nadglasati vaše unutarnje misli, a nema ni vašeg sportskog partnera koji bi vam možda mogao skrenuti pozornost na neku drugu temu. Kad plivate, sami ste. I to je dobro jer ključ rješenja vaših problema je u vašim rukama.

Imam li problem s plivanjem u moru? Načelno postoji strah od onog što je tamo negdje. Potpuno mi je jasno da u Jadranu ne postoje morski psi niti druge ribe koje bi imale ljudožderske apetite, odnosno da je vjerojatnost da jedna takva živina zaluta baš tu gdje ja plivam toliko nestvarno mala da je veća vjerojatnost da osvojim jackpot. Sve ja to sebi full racionaliziram, ali ne mogu si pomoći ne razmišljati o onom nepoznatom, o činjenici da sam u tom moru nitko ni ništa. U nekim ozbiljnijim razmjerima, statistički sam nebitan i ništa bolji od nego šparića ili salpe. Oni su u moru doma. Malo jače uzburkano more i ja sam u ozbiljnim problemima. Taj osjećaj gledanja u tminu koja izvire odozdo, plaši me kao i većinu ljudi. Čak i neke ozbiljne plivače. Ako poslušate gore navedeni podcast posvjedočit će vam to i dvoje ljudi koji su isplivali neke vrlo respektabilne kilometraže i sudjelovali u nekim vrlo ozbiljnim utrkama. No sve to skupa je lakše kad ste u društvu ili sudjelujete u utrci. Niste sami. Ako ništa drugo, taman da vam i dođe bijela psina, imate neke veće šanse za preživljavanje. Čisto statistički. No sjetim se plivanja na Porečkom srednje-dugom triatlonu, u zaljevu prepunom meduza, koje sva sreća nisu pekle. Sam osjećaj plivanja među njima nije zabavan no gledanje u dubinu me nije toliko mučilo jer sam znao da je oko mene cijela sila plivača.

Stvarno volim plivanje. Kao i sa svakim drugim treningom, koji put ujutro se teže ustanem, a koji put jedva dočekam uskočiti u more. I to je u redu. Bitan je onaj osjećaj zadovoljstva nakon. Kad pogledaš rutu koju si odradio, bez obzira je li sunce ili oblačno, ali činjenica je da je tek 7 ujutro, a ti si već odradio trening, meditaciju, probudio i tijelo i mozak pa si spreman za sve što ti dan planira staviti pred tebe! Posebno volim plivati sa sinom. To nikad nije niti dugo niti brzo, ali činjenica da činim nešto s njim mi je uvijek posebna. Puno je on naučio uz trenera Marka Miličića u PK Dubrava, ali smo morali odustati od treniranja pa je tata preuzeo ulogu trenera kad god se pruži prilika. Uživam u svakoj takvoj prilici i veseli me da bismo jednog dana zajedno mogli i plivati i trčati duže.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!