Spakirao sam klince i sebe, očistio iza nas kod mame i Mladena u Novom Vinodolskom i spreman sam za ići doma po Maju koja čeka razgovor s onkologicom na Rebru. U iščekivanju dobrih vijesti, jer kakve bismo drugačije priželjkivali, vozim prema doma nakon što sam proveo sa sinom i njegovom prijateljicom divnih pet dana u Novom. Maji je danas i rođendan pa se nadamo kako će prije svega kao poklon stići dobri rezultati od doktorice pa da na put možemo krenuti rasterećeni. I bi tako! Hvala dragom Bogu! Zaslužila je lijepe vijesti. Dolazim u Zagreb, prebacujem sinka Ana-Mariji koja veli da nas čeka s tortom za Maju kad smo gotovi, a Maja javlja da je na putu za doma pa sam se odmah bacio na pripremanje ručka da nema praznog hoda. Spakirani jesmo. Ja još od Novog, a uzeo sam samo dvije košulje da se mogu zrihtati ako odemo negdje na večeru. Maja dolazi, ručamo, stavljam bajk na krov i odlazimo na kratko na tortu kod Ana-Marije i Vlatka. Pročakulali mrvu o planovima za ljeto, zahvaljujemo se na torti iznenađenja i s veseljem krećemo put Grožnjana.
Istra mi je već dugo na listi, pogotovo njena unutrašnjost koju sam prošao s roditeljima kao klinac, a čini se kako se Maji svidjela ideja. Čak sam uspio u raspored za slijedeći dan ubaciti vožnju Parenzanom od Grožnjana do Motovuna. Pomno sam popratio sve što treba znati o tome, a kako ne bih Maji nametnuo pedaliranje za koje nije spremna, ruta od Grožnjana do Livada je većinom nizbrdo, a od Livada do Motovuna ima blagog brijega no unajmili smo e-bicikl preko agencije Terra Magica te je s Tihomirom Jambrovićem dogovorili da ću ja dovesti svoj auto do Motovuna ujutro, a da će bicikl i mene on prevesti natrag na start u Goržnjan. Odličan je mladić i puno nam je olakšao pa ga stoga apsolutno preporučam.
Ipak, ajmo korak po korak. Prvo smo došli u Grožnjan, gdje smo odsjeli u apartmanu Smile kod g. Željka, odmah na ulazu u grad. Jednostavan, čist i uredan apartman u obiteljskoj kući s prekrasnom okućnicom i vrlo ljubaznim domaćinom. Smještamo se i krećemo u grad jer, eto, gladni smo i idemo se počastiti za Majin ročkas nekom večericom. Grožnjan nije Manhattan pa ćete ga brzo proći no shvatili smo da nema puno opcija za papicu, a restoran na koji smo prvo naišli imao je punu terasu s pogledom prema Motovunu pa nas nije impresioniralo sjediti bez pogleda. Istovremeno nailazimo na neku ekipu koja jede na nekoj terasi, ali nakon kratkog razgovora kužim da je kuhar angažiran za privatne shvrhe te nas isti upućuje na terasu mrvu niže. I to je bio puni pogodatk jer dolazimo na krasnu kamenu terasu s ne previše stolova i jelovnik koji se praktički sastoji od dvije verzije plate: naresci sa salatom i sirom ili ramstek/rib-eye sa salatom i sirom. Ljubazni gospodin dolazi do nas i pita nas što ćemo popiti za početak, a navodi kako će doći njegova supruga predložiti nam što bismo jeli jer nam se čini da bi nam dva bila previše. Gospođa dolazi i upravo nam predlaže složiti jednu platu pa ćemo vidjeti kasnije jesmo li za još. Kaže da je ramstek odležao priličan broj dana, ako sam dobro shvatio 60, i već mi sline cure opako! Piće nam donosi pak njihov sin! Uigrani tim, rekao bih. Nismo dugo čekali uz čašu rosea i crnog vina, kad eto na stolu prekrasno prezentiran ramstek sa salatom i slanim sirom (najbolje vidjeti fotku). Lijepo razrezan i taman srednje pečen kako smo željeli. No meni je apsolutni vrhunac bio cvijet soli koji je gđa Maria stavila na ramstek, a koji bi pri svakom zalogaju pucao u ustima popur kakvog vatrometa. Ja stvarno nisam neki gurman i volim jednostavnu hranu. Ovo je bilo fenomenalno! Činjenicom da govorim o jednostavnoj hrani ne želim reći da bi trebala biti više ili da nešto manjka, ovo je bilo divno. Maja kaže da je ovo mjesto lijepi, sjajni dragulj grožnjanske krune. Ali ne samo zbog odlične hrane i finoga vina. Mamamaria je mjesto gdje se sluša Frank Sinatra, Edith Piaf, Robbie Williams, Louis Armrstong,… uz prekrasan pogled na Motovun. Obitelj koja drži taj dragulj je toliko ljubazna da vam je teško od njih otići. Ali nakon večere, nekoliko čaša vina i ukusnog kolača kojeg su nam samo stavili na stol bez pitanja (jer ipak je Maji rođendan), morali smo doma, no obećali smo doći sutra na još jedno piće prije povratka u Zagreb. Ne znam kako bismo uopće mogli to propustiti. Na putu do doma skoknuli smo do jazz festivala koji se održavao kako bismo uživali bar malo u glazbi Elvisa Stanića i ostalih odličnih glazbenika. Zaista lijepa vecer!
Ujutro se budimo rano, oko 0700 sati jer ja moram odfurati auto u Motovun gdje me čeka Tihomir kod hotela Roxanich, a oko 0830 je već objašnjavao Maji ispred kuće kako upravljati ovim električnim dijelom pogona. Moram priznati kako sam probao malo taj pogon i reći ću vam da je stvarno zakon i vrlo interesantno. Čak sam pomišljao kako bi bilo stvarno lijepo za neke duže ture da uživaš malo i u prirodi, a ne da se samo mučiš okrečući pedale uzbrdo. Uglavnom, krenuli smo mi u tu našu avanturicu, prethodno dogovorivši s Tihomirom da bicikl ostavimo na recepciji hotela, a ulaz na samu Parenzanu je zapravo kojih 200-tinjak metara niže od našeg apartmana i odmah počinje s tunelom. Parenzana je navodno najatraktivnija od Grožnjana do Livada sa svojih 6 tunela, 4 vijadukta i štogod mostova. No pogled na obronke brda koji okružuju dolinu Mirne su fenomenalni. Od Grožnjana smo se uglavnom spuštali, uz jednan silazak sa “pruge” kako bismo obišli manji gradiš koji nam je bio usput. Naime, Parenzana je svojevremeno bila pruga, a trasom iste danas ljudi voze bicikle ili šeću. Do Livada smo imali kojih 20-ak i nešto kilometara, a potom smo se okolo-naokolo verali do Motovuna. Nekako sam mislio da ćemo izaći brže, ali eto, nakupilo se sve skupa 30 kilometara pedaliranja. Staza je jednostavna i nezahtjevna, a jedino treba malo više paziti u tunelima koji imaju rasvjetu sa senzorima no koji put se malo sporije pale pa je malo neobično ostati u mraku. No ako imate mobitel koji ima lampu, trebali biste biti ok. Nisu dugački. Možda 150 m onaj najduži. Predajemo bicikl u hotelu Roxanich, presvlačimo se u autu te pješice nastavljamo put Motovuna koji se nalazi iznad nas. Taman smo završili pred pljusak koji se najavljivao, no iskreno nismo ga osjetili nešto jer smo uspjeli sjesti na terasu s pogledom prema Grožnjanu i dolini Mirne. Bilo je gotovo uzbudljivo gledati igru oblaka i kiše sa zelenilom ispod. Hrana u restoranu (koji neću ni spominjati) me nije oduševila, porcija je bila za vrtičku djecu, a izbor pive je dosadnjikav. Kad nadodate cijenu za gulaš od divljači s tri trake palente, stvarno biste najradije ostali gladni. Ja bar. Maja je draga pa je se to sve skupa nije dojmilo, ali meni je to bilo toliko slabo da sam jedva čekao ići dalje. Motovun je lijep i uredan gradić u kojem se možete prošetati vanjskim zidinama (25kn za ulaznicu) i zaviriti u interaktivno dvorište s nekom prezentacijom o Motovunu, popiti kavicu na glavnom trgu i to bi zapravo bilo to. Malo smo došli k sebi od pedaliranja te odlučili kako ćemo ipak, prema uputama drage nam Tamare, otići vidjeti Oprtalj, grad umjetnika kojih 20 minuta vožnje preko Livada. Sunce se vratilo i lijepo je osvjetljivalo živopisne likovne uratke u gradu. Istarski gradići su maleni i skoro da biste ih svakog mogli proći za 10-15 minuta, pogotovo ako ste naučeni trčati i razgledavati poput mene. Ono čemu sam se ja nadao je zapravo bio sladoled. Želio sam sjesti u slastičarnicu i pojesti 3-4 kugle sladoleda, no najbliže mjesto za to prema googlu bio je grad Buje. Rekao sam Maji kako imamo još dovoljno vremena i da ja trebam sladoled, a u Bujama nismo bili. Nevjerojatno, ali slastičarne nigdje do Buja. A tamo čak dvije i to jedna do druge. Nestvarno.
Sjeli smo u jednoj, koja je imala lijepu tersau s prekrasnim pogledom na policijsku postaju te sam došao na svoje, a nakon toga smo se odlučili i prošetati kad smo već došli do tuda. Maja je već davala znakove da joj je dosta šetnji pa sam obećao kako jos samo prođemo kroz centar Buja i to je to. Idemo natrag u Grožnjan i samo ćemo u Mamamariju na piće navečer. Buje su sladak gradić, s lijepim zvonikom na srednjem dijelu centralnog trga u starom dijelu grada na koji se možete popesti i zaviriti gotovo na sve strane. Kažem gotovo jer su u vršnom dijelu zvonika zvona naravno, koja su ograđena ogradom pa pogled prema moru izostaje, no to smo pokušali nadoknaditi penjanjem na kulu koja se nalazi moju minutu hoda dalje, a u istoj se kuli uz osebujnog domaćina na ulazu, održavala izložba aktova. Buje smo također uspjeli pregledati, kupiti magnetić za frižider, kao i u Motovunu i Grožnjanu te se zaputiti doma. Uvijek kažem doma tamo gdje spavam pa makar bio i hotel. Vjerojatno nisam jedini koji to radi. Kako god, nakon odmora, povečerali smo i ponovno otišli do Mamamarie, kako smo (si) obećali gdje su nas naši domaćini objeručke dočeali. Vjerojatno zbog Maje, ali treba znati odabrati društvo pretpostavljam. I to je vještina. Popili smo čašu vina, a ja sam poželio kušati neku rakijicu i njihovu kavu. Ništa više nije stalo u mene nakon što su nas opet počastili slasticom, tiramisuom u koji smo stavili malo soli sa začinskim biljem. Posebna medica, domaća s espressom je nešto što sam trebao. Kratko i slatko. U jednom trenutku smo se morali prebaciti u zatvoreni prostor (no sav u staklu da zadrži pogled) jer je počela kiša s vjetrom. Interesantno je kako je cijelo vrijeme uz nas bio pas od vlasnika restorana, mekodlaki pšenični terijer koji bi se došao pomaziti poput mačke, kad njemu odgovara te bi samo legao ispod stolca. Zvonilo je za odmor i ponovno smo se pozdravili s našim domaćinima sa željom da se vidimo uskoro!
Jutro je donijelo pogled kroz prozor na oblake. Ali oblake u kotlini ispod nas. Znali smo da će biti kišovito, ali nekako smo se držali ideje da idemo hrabro i da će sunce doći! Imali smo dogovor kod prijatelja u Volmama doći na kavu na našem putu prema rtu Kamenjak. Od kako smo se spakirali i ušli u auto, a nakon što smo se pozdravili s našim ljubaznim domaćinom g. Željkom i zahvalili se na njegovom gostoprimstvu, padala je kiša cijelim putem prema vrhu Istarskog poluotoka. No prognoze su govorile kako će se vrijeme opustiti, a mi smo imali dogovor za ručak u 1300 sati u restoranu Vesna Loborika. Dolaskom u Volme kiša posustaje. Gabi, mama mojeg prijatelja nam kuha kavu i cijela obitelj izlazi za stol da nas pozdravi. Rijetko se svi skupa vidimo pa je super da smo se ovako mogli sresti u nekom ljetnom modu. Pozdravljamo se s njima i nakon što smo kupili ulaznicu za ulazak autom u zonu rta Kamenjak, vozimo se do popularnog kafića Safari Bar. Naravno, nije radio zbog lošeg vremena, ali moglo se bar prošetati njime. Zaista zanimljivo mjesto. Prilično osebujno. Vrijeme se i dalje polako popravljalo pa smo otišli do stijena ispod kafića u nadi kako bismo se možda okupali u moru, što smo i učinili te uplivali u manju pećinu. Bilo je nešto valova, ali se dalo uči i izići, s tim da je more bilo stvarno toplo.
Bližila se sredina dana pa se tako i želudac počeo javljati da mu nedostaje hranjivih sastojaka, što je značilo samo jedno – idemo u Loboriku, gdje nas je čekala Amanda s kojom smo poručali i kasnije popili kavu s njom i njenim dragi, Tonetom. Tone i njegova obitelj proizvode mlječne proizvode i ulje. Odličan kraj druženja u Istri u društvu dragih ljudi. Šalju nas prema Zagrebu s poklonima, site i napite te se ne mogu oteti dojmu koliko je lijepo bilo ovih dva i pol dana u Istri, a iskreno smo uživali i u vožnji preko stare ceste kroz preko Labina i onda uz more preko Lovrana i Opatije. Nekako radije biram tu cestu nego autocestu. Romantičnije je.
Volim putovati. I uvijek nađem nešto što me oduševljava. Ovaj puta je bilo toliko toga. Kad sam rekao Maji da idemo nekamo pobjeći za njen rođendan, samo sam se nadao da će biti ovako lijepo i interesantno. Baš smo uživali u prirodi, kulturnoj baštini i ljudskoj ljubaznosti. Znam da Istra nudi još puno toga i želim se vratiti, no svakako ću stati i na ovih nekoliko mjesta “po putu” jer vrijedi ponoviti ono što je dobro.
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što čitate!
Thomas' Life Without Pause 
Jedan komentar Dodaj vlastite