#233: 24 sata Ivančice i … PALAČINKEEEEE!

Prije godinu dana kad sam pročitao članak na blogu Petre Kulić Domitrović nekako sam sam sebi obećao da ću doći na tu utrku. Iskreno, od tada pa nadalje ekipa iz SRD 315 Sjeverozapad predvođena Markom Dugandžićem iskače mi u životnom i online feed-u sama od sebe! Veseli ljudi! Pozitivni! Promovira se sport, zajedništvo, rekreacija, utrke, druženje i osmjeh! Ne znam kome to ne bi bilo privlačno, no mene privlači poput najjačeg magneta. Meni su neodoljivi. Neki ljudi si kliknu na prvu. Meni je Marko kliknuo i prije no što sam ga upoznao! Ali kad vidim koliko poznatih veselih lica (a sve mi je više i više takvih) sam tamo vidio, jasno mi je da ja nisam jedini začarani!

Za početak da odmah objasnim svoje porive dolaska! Prvo, podrška tom sportskom događaju za koji vjerujem da je poseban! I pri tome ne mislim da sam ja sad netko o čijoj podršci ovaj ili bilo koji drugi događaj ovisi, ali lijepo je kad događaj ima i fizičku podršku, a ne samo virtualnu. Ne kažem da je lagano organizirati bilo koju utrku, ali da 24-satne (ili duže) utrke zahtijevaju poseban angažman koji s vremenom postaje iscrpljujuć do te mjere da više ne znaš koliko si sati na terenu. Drugo, išao sam s dragom kampirati, spavati u šatoru jer je vrijeme bilo obećavajuće! Išli smo na izlet! Treće, išao sam napraviti trening na novom terenu upoznajući nove staze koje uključuju legendarnog Konja te testirati nove tenisice i malo iz razgaziti. I u konačnici četvrto, ali ništa manje bitno, otišao sam se družiti s ljudima koji su mi dragi. I u svemu sam uspio. Inicijalni je plan bio 3-5 uspona, a ja sam odradio 4. Skoro rutinerski, no iskreno nikako u smislu podcjenjivanja staze. Ja nisam trkač koji bi trčao 24 sata. Ja za to nemam kapaciteta (trenutno) niti mislim da je to za mene nužno, ali sad počinjem promišljati kako bih možda slijedeće godine razmišljao o nečem ozbiljnijem u sklopu ove utrke. Ali vidjet ćemo. Ima vremena. Koljeno koje je već načeto i ne baš u najboljem stanju nije mi ni omogućavalo neki ozbiljniji angažman, pogotovo ne nizbrdo gdje je zapravo moja najveća prednost u brdskom trčanju. Ozljeda vodi u mirovanje, a to je meni kazna pa sam ovaj puta išao koliko ide, s tim da smo do podneva morali krenuti prema Zagrebu zbog obiteljskih i drugih obveza.

Uglavnom, dok sam ja bio na poslu, Maja je spremila hranu koja može stajati, a lako je probavljiva (i ukusna također) pa smo potrpali sve i krenuli prema parkiralištu u Prigorcu gdje je bila startno-ciljna zona. Od tuda ide nekoliko staza prema vrhu i sami birate kojim ćete putem ići gore. Parkirali smo, postavili šator pored Kikija Dolenca i njegovog trenera Alena te osigurali još jedno mjesto za Robija i Freuda koji su došli taman pred utrku. Odmah prepoznajem poznatu Rudyjevu njušku koji je bio u ulozi fotografa! Otišli smo se prijaviti i pozdraviti Marka, a na prijemu srećemo i Draganu! Grljenja nikad dosta! Vraćamo se do pozicije za šator, sve postavljamo i uputili se prema startu. Tamo je rusvaj! Veselje. Domaćini su prekrasni i predragi! Utrka starta, a Marko se dere: Ajmo Kezele! i otpravlja me u moje prvo penjanje Konjem. Prvu sam rundu krenuo s Robijem i Freudom i do vrha smo se popeli za sasvim solidnih 44 minute pa onda odbežali prema dolje jer je već kretao mrak. Dolaskom dolje kužimo da su došli Nikola i Petra (aka Domitrovići) pa smo pričekali za drugi uspon Nikolu da nam se pridruži. Nikola je odlučio peglati stazu do kad bude u stanju, osim ako ga ne pozovu na janjetinu nešto prije, a Petra je otišla spavati pa smo se dogovrili da ćemo se probuditi u 0400 i krenuti zajedno gore s Robijem i Freudom da vidimo buđenje dana. Ujedno, reći ću vam da Nikola ima osmjeh za 10, ne onako kao na Petrinim fotkama (LOL). Ja sam nakon dvije runde radije otišao popiti pivo s Majom pred spavanje. Ljepše je malo podružiti se, pojesti palačinke uz pivu (i rakiju, bar su tako Alen i Maja napravili) i leći spavati. Ja se nisam došao utrkivati, već družiti se, a ignorirati dragu nije lijepo, zar ne?

Otišli smo spavati oko 1030 i trebalo mi je vremena da se zagrijem jer sam se uz pivicu malo ohladio. U tom pokušaju grijanja i uspavljivanja u vreći za spavanje, dolazi Robi s Freudom iz svoje treće runde. Siroti nas nije zbudio i tražio ključ od auta (koji je bio kod Maje) pa se po noći malo smrzo u vreći za spavanje, ali bar je imao Freuda da ga grije! Budimo se u 0400 sati i izlazimo van. Moram reći da je u šumi bilo daleko toplije nego u startnoj zoni gdje je puhao vjetar ili bilo je stvarno svježe. Staviš nešto viška na sebe u startu i to ti se brzo krene činiti kao previše odjeće čim uđeš u šumu i kreneš uzbrdo. Ni daška vjetra skoro za razliku od cilja gdje je stalno nešto puhalo, ali u cilju je glazba svirala cijelo vrijeme i ekipa je pekla palačinke cijelu noć! Kako znam? Zato što se svako toliko netko izderao po izlasku iz šume na silasku: “Palačinkeeee!!”, što je svaki put bilo prekomično! Uglavnom, Petra, Robi, Freud i ja krećemo s usponom i vidi se da se Petra odmorila. Robi mi pravi društvo i ostaje uz mene pa nas je Petra oderala za možda minutu. Taman da opalimo fotku na njenom silasku. Buđenje dana na brdu je uvijek predivno i Ivan(š)čica nije razočarala. Bili smo blagoslovljeni prekrasnim vremenom i stvarno su boje bile divne. Nakon revijalnog nafotkavanja, Robi i ja odlučujemo krenuti nizbrdo stazom Mrzljak. Ipak smo došli malo i upoznati nove staze i otkrivamo stvarno jednu predivnu stazu. Ne kažem da Konj nije lijepa staza, ali je strma i u šumi je. Mrzljak je lijepa i trčljiva staza koja završava na parkiralištu od kuda ima cca 2 km ceste do naše cilja/starta. Unatoč cesti, lijepo je trčati između livada okruženih šumom u zoru. Robi je rekao da je nakon ovog pauza i kuhanje kave. Malo smo prerano probudili Maju, ali što sad. Zovemo Marka na kavu koji je uspio odspavati jedan sat na stolcu uz zapisnički. Izlazak sunca, a mi pijuckamao kavicu na livadi ispred šatora. To se ne zaboravlja. Na izletu smo i to tako treba biti. Maznuli smo sokiće i nešto pojeli uživajući u potpunosti u buđenju dana i divnom jutru podno Ivanščice. Ekipa iz organizacije utrke ne spava. Budni su iako iscrpljeni već, ali pozitiva je jača. Priča s palačinkama ide dalje i smijemo se opet tom bedaku (a možda ih je više) koji se dere po izlasku iz šume: “Palačinkeeee!!!”.

Kavica i lagani doručak nakon kojeg pada dogovor da prijavimo Maju na utrku pa ću ja s njom preko staze Pionir prema vrhu, dok je Robi odlučio odraditi još koji uspon s Kikijem, koji tada već dere oko 10-og uspona. Svaka mu čast. On je otišao trenirati na utrku pa se nije opterećivao rezultatom. Nasuprot našeg kampa ekipa (Martina i društvo) koja je rasturila vikend prije na Lucky Trailu vrijedno gazi kilometre, a do nas je također bila jedna draga trkačica Nina Zrna koja me malo iznenadila na startu utrke (zna ona zašto). Drage susjede smo imali! Odlazimo se prijaviti, a Marko nas pita bi li išao s nama da nam pokaže Pionir… kad ti se ovakva ljudina, a ujedno i direktor/predsjednik ponudi za biti vodič na stazi, to se nikako ne odbija. Ne shvaćam ovo zdravo za gotovo. Ovo je meni privilegij kad te domaćin povede svojim šumskim stazama. Maja i ja smo istinski uživali ne samo u društvu već i u svim onim informacijama koje smo doznali od Marka vezano za običaje na Ivanščici. Pravo zadovoljstvo! Dolazimo na vrh, a tamo ekipa najgalsnija u svemiru! Njih dvoje troje (izmjenjivali su se timovi) su bili glasniji nego igdje drugdje, valjda zato što su imali kartonsku Maju Šuput uz sebe pa ih je to grijalo! Na vrhu nas Marko pozdrava jer je žurio dalje, a Maja i ja se spuštamo Konjem posljednji put te po putu dolje srećemo Petru i Nikolu, Martinu i ekipu, Robija i Kikija te jednog vrlo dragog i pristojnog mladog gospodina Dinu koji je sasvim iskreno rekao da mu treba društvo do dolje jer cijelu noć pegla stazu gore dolje sam. Navijali smo za njega kad god smo prolazili pored njega, kao i za sve druge jer zapravo svi to rade. Sigurno je bilo favorita utrke (braća koja su vjerojatno pobijedila), ali meni su svi bili favoriti, a posebno mi je drago bilo što je Maja odradila jedan uspon i time zadovoljila formu za dobivanje medalje! Pa to veseli, zar ne?

Nakon uspona, sjeli smo i ručali da malo ispraznimo ono što smo donijeli (humus, bulgur, zobena kaša, voće, povrće, tofu ili špek s kobasama… kako kome paše, limunov sok sa začinima,…), a u međuvremenu nam se pridružuje Dragana na rakijici te Robi nakon dva uspona s Kikijem. Ručamo svi skupa i krećemo pakirati stvari za doma jer je tako bilo isplanirano. Sve je nekako na knap, bar kad čitam svoj blog prije no što ga pustim van, ali to je moj život. Pokušavam balansirati da svi dobe dio mene i da ja dobijem dio njih. Pokušavam se pozdraviti s Markom, ali je otišao u tko za koji pohod gore dolje. Čudo od volje!

I sad par stvari ukratko. Uspon preko Konja je dužine cca 2500m i visinske razlike cca 650m, plus minus nemam pojma koliko i nije bitno. Ali ako vam se Bikčevićeva staza činila strma, reći ću da je ovo strmije od Gipsa (za one što samo Sljeme gaze). Mrzljak je prekrasna staza, ali duža bar duplo i onda imate ceste do cilja. Pionir je staza koja ne zaostaje puno nagibom za Konjem i tehnički je jednako zahtjevna, ali je nešto duža i ima prekrasnu singlicu po grebenu prema vrhu. Apsolutna divota. Otvorenija je i ima ljepše poglede na kotlinu. Ima još opcija, no nisam ih isprobao. Bih li došao ponovno? Apsolutno. Zašto? Jer je priroda prekrasna, jer su ljudi predivni, jer su natjecatelji solidarni, jer je ugođaj koji domaćini stvaraju fantastičan. Hvala Marko i ekipa iz 315 Sjeverozapad. Hvala svim mojim susjedima na parkingu i oko kampa (znate dobro tko ste). Hvala društvu s kojim sam se pentrao, ali ponajviše Petra, Nikola, Robi i Freud! Hvala mojoj Maji što me trpi i hoće se nagovoriti na ovakve čudesne stvari i onda još sudjeluje!

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: