Iz moje perspektive, nitko, ali baš nitko se ne želi družiti s ljudima koji kukaju. Ali ono, stalno kukaju i ništa im nije dobro. Naravno, to nije seksi. Muškarci posebno nisu seksi ako kukaju. Jednostavno nisu, ali sam siguran da postoje neke anomalije. To uvijek zapamtim i podsjetim se kad mi pada na pamet kukati. I da, jedna je stvar reći da ti nešto nije u redu, ali kukati i jaukati… nope, don’t f’n do it. Move along! Idi ća, rekli bi Dalmatinci. No čini se kako su woke kultura (iako u svojoj srži sasvim ispravna!) i slični pokreti započeli jedan sada već pomodni trend kako je dobro javno cviliti kako si loše. Ne razumijem to uopće. Zašto se primaš nečega što ti ne paše, odadiš to na pola i onda cviliš da nije za tebe. Bolje šutjeti, pogotovo ako si influencer kojem je to dano besplatno recimo.

Ili još bolje kad si novopečena influenserica pa se snimaš u svojem najtežem trenutku dok ti pas umire, a ti plačeš. Ja ne znam baš nikoga (normalnog!) tko bi se sjetio upaliti kameru u takvoj boli i emotivnom stanju pa onda to još objavio na društvenim mrežama. Ovo prvo je već bolesno, a ovo drugo je napad narcisoidnosti rijetko viđen. Uspavao sam nekoliko svojih pasa i otvoreno kažem kako niti za jednom osobom nisam plakao kao za tim psima. Znam koliko je to teško, ali baš nikad nisam se dosjetio ničeg tako proračunatog i niskog kao snimiti sebe kako plačem nad tim psom. To bi bilo u suprotnosti sa… ma sa svim! Ne kažem da društvene mreže trebaju biti izuzete od teških sadržaja, no jedno je kad te netko drugi snima dok ti to ne primjećuješ pa objavi na svom profilu, a drugo je kad to sve racionalno promisliš… dok glumiš tugu. Ili ju ne glumiš, ali si podvojena ličnost koja može istovremeno biti emotivno satrana i proračunata. Svatko odrastao i dorastao životu shvatio bi to kao pokušaj obmane i clickbait, što znači teška laž ili slučaj za razgovor s psihijatrom. Kako god, krivo, krivo, krivo,… a kao posljedica toga javlja se samo povečani broj ljudi iste dijagnoze jer promatraju taj obrazac ponašanja, slijedeći svoje lažne idole na društvenim mrežama, onemogućavajući sebe naučiti nositi se sa stvarnim problemima, očekujući da će ih medikamenti i psiholozi osoviti na noge. Naravno, pomoć posljednje navedenog je bitna, ali konačnu borbu s problemima, prije nego postanu stvaran problem, trebalo bi napraviti društvu. Ono društvo koje je osjetljivo na ljudsku patnju, ali ne preosjetljivo! Ja ne mogu plakati i boriti se s unutarnjim demonima svog sina! On to mora sam, taman da i želim to odraditi za njega, a to svakako ne bih smio. Moj je posao da ga osovim na noge i omogućim mu da se bori za sebe sam. Moj je posao da mu omogućim znanje, vještinu i alate za tu borbu. Moj je krimen u tome ako mu to ne donesem, a ne ako se ne borim umjesto njega, jer naša djeca se trebaju naučiti nositi sa svojim emocijama. Svijet nije lijepo mjesto iz bajke. Nije nužno grozno, ali ima loših ljudi i loših situacija, a nedvojbeno je da svijet nije mjesto za mimoze. Ne možemo imati više mimoza i psihologa od onih snažnih koji nose društvo.

I ne, ovo apsolutno i nikako nije hejtanje. Ako vas to muči, neka vas muči i dalje. To je vaš problem i pustite ljude sa svojim problemima na miru. Riješite svoje probleme i prestanite gušiti druge ljude svojim problemima. Oni imaju svoje. Društvene mreže nemaju ograničenja na loše vijesti. Imaju samo ograničenje na seksualni sadržaj i nasilje. Čak nemaju ograničenje na neistinu niti bullshit. Kako je Jimmy Carr rekao, da imate 6 mjeseci života, vaše ograničenje na ljudske gluposti bi bilo drugačije postavljeno, ljestvica bi bila niže postavljena pa je možda bolje živjeti život upravo tako stalno. Tako ja nemam baš visoki prag tolerancije na lažno i ono što nazivamo bullshit, sranje. Prestanite dramiti, a pogotovo prestanite dramiti po društvenim mrežama, tražeći potvrdu u nekim lažnim pratiteljima i “virtualnim prijateljima”. To je nepostojeće. Nitko vam se istinski ne divi niti vam se treba istinski diviti, jer ako to radite kako biste dobili nekog da vam se divi, onda je najbolje da potražite profesionalnu pomoć i ugasite društvene mreže, kako bi vam ta osoba i sugerirala najvjerojatnije, da ne produbljujete svoj problem nesigurnosti ili još gore narcisoidni poremećaj… za koji ćete vjerojatno optužiti mene. Onaj tko na društvenim mrežama nije spreman na kritiku, nema tamo što tražiti. Isto se odnosi i na život koji turate drugima pod nos. Budite spremni da vam ljudi kažu da ste lažnjak i da trebate pomoć. Najmanje što možete učiniti za sebe u tom trenutku je biti iskreni prema sebi i dobro promisliti radi li se o hejterstvu ili ipak konstruktivnoj kritici. Pusa!

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora. Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što pratite!