Kad sam dobio pozivnicu za Facebook događaj Dobrotvorna utrka Trčimo s Gobi, pomislio sam kako je to još jedan u nizu poziva na utrku u Maksimiru no kako volim pse (životinje općenito, a čini se da je uzajamno), odlučio sam zaviriti o čemu se točno radi. Isprva mi uopće nije bilo jasno ništa osim da će sredstva prikupljena kroz kotizacije ići u dobrotvorne svrhe za Azil Dumovec. U tom trenutku mi je to bilo sasvim dovoljno, a kako je sinko prije pola godine postao mladim gazdom srednjoj šnaucerici Dani koju treba istrčati, bilo je nekako sasvim jasno da ćemo tu subotu ujutro ići na “trčanje za peseke bez doma”. No još uvijek mi nije bilo pretjerano jasno, kakvo je to “Trčanje s Gobi”. Tko je Gobi?

Malo sam bolje pročitao o događaju i shvatio iz najave kako je Gobi psica koja je u pustinji Gobi pronašla ultramaratonca Diona Leonarda, nakon čega kreće njihova prilično intenzivna pustolovina. Dva dana prije događaja nalazim se s dragom mi ekipom iz Run Croatia, koji su bili jedni od promotora događaja i od Berislava Sokača doznajem kako je ujutro intervjuirao Diona i upoznao Gobi. Bero kaže kako su totalno super i da se veseli suboti i trčanju.

Dolazi subota, a sinko i ja raspoloženi za trčanje. Ok, on malo manje jer zna da je 5km za njega puno no govorim mu kako ćemo to zajedno riješiti bez frke. Zove me taman njegova mama i kaže kako su ona i njen partner u Maksimiru sa Danom i pita mogu li nam se pridružiti. Naravno da mogu, pogotovo za dobru stvar. Sinko ipak ima društvo svog psa koja se pokazala kao pravi trkač iako je tek malo starija od pola godine. Puno je energije u tom razigranom psu, a kad god je sin sa mnom i ona je, a ja baš volim trčati s tim bedastim psićem. Zabavna je i prati me. Dana nije moja, ali čini se da se sviđamo jedno drugom.

No vratimo se Gobi i Dionu, australskom trkaču iz škotskog Edinburgha, koji je na ovaj događaj došao sa svojom suprugom Lucjom s kojom trči te dugačke i zahtjevne utrke. Prije početka same utrke, srećem i frenda Branka Matijaševića “Baneta” koji mi govori kako je urednik ovog izdanja knjige izdavačke kuće Koncept izdavaštvo i zahvaljuje se što sam došao! Zahvaljujem se i ja njemu na organizaciji promocije i prilici da dođem na ovakav super događaj. Dion se obratio svima koji su došli na događaj i utrka je krenula. Sinko se borio sa trčanjem, ali smo ga mama i ja poticali da izdrži. Isplatilo se! U ciljnoj ravnini dočekuju ga Gobi, Lucja i Dion koji mu daju pet, a on šprinta prema cilju, kao da sve ovo prije nije bilo prilično naporno. Znam da može. Ja sam imao sreće ovjekovječiti taj trenutak fotografijom i reći ću vam da sam bio prilično ponosan roditelj. Još uvijek jesam jer je moj sin divno dijete, a kao rekreativnom sportašu i roditelju, prilična mi je sreća baviti se sportom sa svojim sinom. Uspio sam čak i opaliti jedan selfie sa Dionom i Gobi, držeći knjigu koju su ujedno došli promovirati, a ja ju taman bio kupio.

Tu počinje moj susret s knjigom “U potrazi za Gobi” i nevjerojatna priča koju su proživljeli Dion, Gobi… i nevjerojatna “vojska” ljudi koja je pomogla u potrazi za tim psom. Knjiga je jednostavno pisana tako da i onom tko nije vičan čitanju ne predstavlja baš nikakav napor, a stranice se gutaju priličnom lakoćom. Zapravo je teško ostaviti knjigu, no moj je dan nakrcan raznim obavezama pa je pronaći 10 minuta za knjigu koji put pravi izazov.

Ono što me na prvu povezalo sa Dionom bile su dvije stvari, a ni jedna nije trčanje: promjena životnih navika kroz sport i osobnost fokusiranog “control freak“-a. Ne kažem to nimalo maliciozno. Jasno mi je bilo kad je odlučio promijeniti svoj način života i kad ga je mučilo bi li njegova fit žena ostala, kako sam kaže “s debelim likom poput njega”. Za pretpostaviti je kako je griješio u tom razmišljanju, no iz perspektive nekoga tko se treba pomaknuti s mjesta, svaka je motivacija dobrodošla. Ali motivacija nije dovoljna jer i sam je u knjizi priznao kako je znao odustati. Svi kad tad odustanemo, no snaga je u fokusiranosti koja nas vraća na pravi put. A Dion se čini kao prilično fokusiran čovjek, o čemu jasno govori u knjizi i nedvojbeno je kako je pred utrku fokusiran na one neke sigurne procedure koje su mu pomagale i omogućavale da sve rizične situacije na ultrama svede na minimum… koliko je to uopće moguće jer mjesta gdje su on i Lucja trčali uopće nisu dražesna kad morate trčati preko 100 km.

Teško je spoilati priču kad znamo da su Dion i Gobi danas zajedno, no čitajući knjigu doznat ćete kako se to dogodilo. Ima li boljih knjiga? Sigurno. No ova je istinita i meni je bliska. Bliska mi je kao trkaču, kao ljubitelju i vlasniku pasa, kao roditelju, kao sportašu uopće, kao nekom tko ima poslodavca, kao nekom tko voli. Bliska mi je i kao nekome tko razumije što znači biti fokusiran i tko prilično dobro podnosi stres, ali me isti taj stres vrlo često zna dovesti u situaciju da podignem ton, čudeći se nevjerojatnom nizu stvari koje su neki drugi ljudi zamislili “da bi baš tako trebalo biti”, unatoč mojim najboljim naporima da sve poštelam. Ne govorim vam to kako bih opisao sebe već kako bih vam rekao zašto mi se knjiga posebno sviđa, a to je zato što razumijem čovjeka i njegovu nevjericu koliko neke stvari u životu mogu ispasti teške i komplicirane zbog ljudskog faktora. Hoću reći da sam se našao u knjizi. Nadodao bih kako sto puta pomislim kako “nema šanse” da se neke stvari riješe, no život mi je pokazao kako se većina njih poslože same od sebe. To ne znači da život treba prepustiti slučaju, ali treba naučiti zastati i disati neko vrijeme prije no što istrčimo sa lošim rješenjem koje će samo pogoršati situaciju. Dion u svojoj knjizi govori i o tome. O čitavim serijama nevjerojatnih situacija u kojima se našao, u državi u kojoj ništa nije nalik onome na što je navikao i uz što je odrastao. Gdje te “prijatelji” počkaljuju, a totalni anonimusi i poznanici za tebe čine stvari koje ne bi očekivao ni od onih najbližih. Je li vam to poznato?

Dion je nedvojbeno sretnik. Ali sretnikom postaješ samo ako pokažeš odlučnost i odvažnost. Ništa se ne dogodi baš samo tako. Sreća prati hrabre. Kako biste pridobili ljude da vam pomognu, morate biti posebni. Moraju se moći poistovjetiti s vašom pričom. Je li Gobi bila vrijedna svih tih tisuća dolara, vremena i energije ljudi koji su nesebično pomagali? Čini se da je! Ima li bitnijih stvari na svijetu na koje se novac mogao potrošiti? Možda. Ovisno koga pitate. No promjena koja je uslijedila u jednom čovjeku kao posljedica susreta s malim, ali posebno upornim i izdržljivim psom prilično je utjecala na ljude oko njih. A ti ljudi mogu utjecati dalje na svijest ljudi oko sebe jer je briga za napuštene pse daleko veći problem od ljubavi prema životinjama. Zamislite samo da je svaki udomljeni pas jedan pas više u domu ljudi koji ga vole, ali da je to i jedan pas manje na ulici koji je bez kontrole. Zadovoljni i ljubitelji i oni koji to nisu.

Svijet je dobro mjesto

Ja sam optimist. Takav sam. Unatoč činjenici da sam priličan control freak, u potpunosti svjestan svijeta koji me okružuje i svim njegovim negativnim aspektima. No ima jedna rečenica sa kraja knjige s kojom bih se složio sa Dionom i gdje on ipak priznaje ono što mnogi zaborave, rečenicom: Svijet je bio dobro mjesto. Da, svašta nam se prepriječi na putu do sreće. Vrlo često nam se dogodi da vidimo stvari daleko drastičnijima no što one jesu, možda zato što ne razumijemo mehanizme tog nepoznatog svemira u kojem se u tom trenutku nađemo, ali to je ponajviše stvar kuta iz kojeg gledamo stvari. Svijet nije jednostavan, ali je pun dobrih ljudi, no moramo im dati šansu, dati nadu, dati sebe i svoju ljubaznost, a onda je gotovo sve moguće.

Apsolutna preporuka za ovu knjigu. Jednostavna je i iskrena. Govori o stvarima koje bismo mogli svi razumijeti.