Ovu objavu na Instagramu (vidi dolje) proslijedio mi je dragi prijatelj i ne mogu ne reći da usporedba nepravedna. Jednostavno, svako doba ima svoja neka obilježja, po čemu se razlikuju. Kao što se i mi generacijski razlikujemo. Ja sam različit od svog oca pa je za očekivati kako će i moj sin biti drugačiji od mene. Hoće li to biti u potpunosti ili samo u specifičnostima određenih izbora (životni stil, interes, glazba, hrana, odjeća, arhitektura, hobiji,…), to će vrijeme pokazati. Nekad se uhvatim da imam sličnosti s majkom, ali da smo svoj fokus usmjerili u dijametralno različite stvari. Gotovo se cijeli život trudim biti sve što moj otac nije bio… ili točnije, biti sušta suprotnost onog što je meni bio. Dakle, mi smo jedinke za sebe i imamo svoj vrlo osobne i prilično individualizirane stavove prema svemu, temeljeno na načinu odgoja, želji za rastom, znanju kojem smo izloženi, okruženju u kojem smo odrastali, genetskom kodu,… puno faktora uglavnom. Ako gledamo današnji Zagreb u arhitetktonskom smislu, tema o kojoj ja istinski jako malo znam, ali živim u ovom gradu i znam što nije dobro ili što mi ne odgovara, rekao bih da se sastoji od puno puno starog i lijepog, ali istovremeno u lošem stanju. Kad gledamo i uspoređujemo arhitekturu 19. i 20. stoljeća (početka barem), s onom danas, prilično je izvjesno kako se toliko stvari razlikuje. Danas imamo puno manje detalja, manje je “umjetnički”, no opet, materijali i način gradnje upućuje na potrebu za većim prostorom, na funkcionalnosti i čistim linijama. Također, bitnije su stavke vezane za energetski certifikat zgrade, nego koliko je detalja na fasadi. Ključ svega toga je i novac. Starije zgrade su prilično skupe za održavanje zbog načina gradnje, a nažalost u njima žive ljudi koji si ne mogu priuštiti život u takvoj zgradi pa nam prekrasne zgrad 20. stoljeća danas izgledaju kao ruine. Te ruine su nerijetko vrlo opasne, a oni idiotski natpisi “pazi pada žbuka” nemaju nikakvu stvarnu ulogu niti aboliraju vlasnika od odgovornosti prema svima nama koji hodamo pločnicima ispod tih fasada. Za sve one koji će me sada napasti da bih rušio grad (koji jako volim!), iskreno si odgovorite što biste napravili vlasniku zgrade da vam dijete ozlijedi komadić te fasade? Odgovorite sebi! Ukratko, za održavanje je potreban novac. Kada bi se i ti siroti ljudi i odlučili iseliti i prodati svoj stan (a ja sam svoj stan u Gajevoj prodao!), onaj koji ga kupuje ima prilično ulaganja i mora mu biti isplativo. Kao prodavatelj trebalo bi vas biti briga za to, no ideja da nekretnina “vrijedi više” zapravo je potpuna iluzija – svaka stvar kojoj stavite cijenu, vrijedi upravo onoliko za koliko je prodana.
Ne možemo uvijek imati sve. Ljudi nemaju novaca, a oni koji imaju novaca neće uložiti u nešto što ne mogu oploditi. Nitko nema toliko novaca da svjesno ide u minus ulažući u svoju nekretninu samo da bi održao povijesni izgled. Uostalom, i na tom mjestu je stajala nekad manja i starija zgrada pa je došla ova nova. Vrlo vjerojatno. I nas će zamijeniti netko mlađi. To je priroda. Prilično je izvjesno kako bi osobi bilo isplativije izgraditi zgradu koja je dva-tri kata viša, ima parking u podzemnim garažama, a vjerojatno je kako će prodati kvadrat za više od onog koliko je platila. Inače ne bi bilo zainteresiranih za takav pothvat. Zagrada iznad slastičarnice Zagreb je odličan primjer toga. I danas to nitko više ne gleda. Ne podnosim T. Horvatinčića, ali budimo iskreni: Cvjetni je danas moderno mjesto i nudi stambene prostore po mjeri čovjeka 21. stoljeća. Ja si to ne mogu priuštiti, ali ne znači da moram biti zavidan. Oni “štakornjaci” koji su nastali nakon propadanja nekretnine na tako izuzetnoj lokaciji nedvojbeno su narušavali vizuru grada. Pustimo tko je kriv za to, već se posvetimo kako to riješiti. Je li bilo bolje rješenje? Možda u nečijoj glavi i jest, no realizacijski niti jedno. Grad se treba razvijati. Potres je dao naslutiti koliko smo zanemarivali svoj grad i vrijeme je da ga obnovimo. Ima dijelova koje se jednostavno ne smije mijenjati, no to ne može vrijediti za baš svaku zgradu koja je u Centru.
Prošli sam vikend ušao u razgovor (apsolutno nepotreban s moje strane i zapravo brzo prekinut… s moje strane) s prijateljevim ocem. Čovjek osim što je “stara garda” je i arhitekt. Mi se nikad ne bismo mogli složiti. Valjda to mogu očekivati i od svog sina pa se nekako pokušavam unaprijed položiti da ne budem njemu ono što su meni moji roditelji bili: anti-uzori i kritičari. Pa sam se ja pretvorio u anti-sina i kritičara. Ne znam je li taj generacijski jaz moguće nekako spriječiti. Naša djeca imaju neke stvari koje su pokupili od nas, neke stvari koje zbog neće nikad poželjeti napraviti, a u većini stvari će ih formirati vrijeme u kojem žive. Slušat će drugačiju glazbu, voziti drugačije aute, njihova interakcija bi mogla biti drastično drugačija od naše,… to nije lošije, samo zato što je drugačije. Mi se ne moramo slagati s tim, ali to je način na koji će oni živjeti, ne mi. To je nešto s čim se moramo pomiriti. Treba to prihvatiti. Isto to očekujem i od generacije svojih roditelja. Mi nismo oni. Ne želimo biti oni. Ja ne želim biti oni. Ne slažem se načinom na koji su živjeli niti kako su nas odgajali. Pa opet, rekao bih da su bili uspješni. Ne želim ih kritizirati, ali ne dam ni da se kritizira mene i traži lojalnost bez filtera. I ne želim kritiku meni na teret samo zato što ne žele biti dovoljno otovreni da bi poslušali logički slijed osobe od 50 godina. Mi nismo klinci u pubertetu, kako se prema nama još uvijek odnose. Mi smo odrasli ljudi s iskustvom, znanjem, problemima, uspjesima. Mi smo daleko dogurali od srednjoškolaca koji imaju vrlo limitirana znanja. Mi živimo samostalno. I tako se treba odnositi prema nama.
Apropos odnosa staro-novo, kao netko tko je odrastao u umjetnosti, posebno glazbenoj, današnja mi se glazba čini prilično površna i jednostavna u odnosu na ono što su skladali velikani poput Bacha, Beethowena, Mozarta,… No znači li to da današnja glazba ne valja? Pa gotovo jednako uživam u September od Earth, Wind & Fire kao i u nekim novijim skladbama Jamiroquaia, a ne mogu reći ni da mi se na plejlistama redovno ne nalaze i stvari napravljene uz pomoć umjetne inteligencije. Novo nije lošije, samo je drugačije, a čistoća linija moderne arhitekture je nešto što me iskreno opušta. Samo da je puno većih balkona i terasa, ako se mene pita. Staro nije loše, već je primjereno onom dobu. Ja danas vozim 21 godinu stari motor Ducati Monster, za koji kažu da je legendarni model. Bih li rado vozio i kakav noviji model poput Diavela? Vjerojatno da, kada bih imao novaca za to i/ili kada ne bih imao drugih prioriteta. Ali stvarno uživam u tom motoru. Ja volim dakle i ono “staro”. Samo zato što nešto ne razumijemo ili ne razumijemo u tom trenutku, ne znači da je loše. Nesposobnost da “ažuriramo vlastite postavke”, da evoluiramo zbog činjenice da nam je lakše živjeti na staroj slavi ili lažnoj ideji da je naša istina ona prava, zapravo nas ograničava da rastemo, ali i da razumijemo slijedeću generaciju. Pokušajmo biti bolji “starci” od naših. Možda će nam naši sinovi i kćeri biti puno bolji nego smo mi bili našim roditeljima.
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora, osim nekih fotografija koje nose oznaku organizatora utrke i autorski ne polažem nikakva prava na njih već su preuzete sa njihovih društvenih mreža. Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što čitate!
