Godinama slušam o tom famoznom, “najtežem maratonu u Hrvata” i nekako se posložilo ovaj put da ću ipak biti u Zagrebu pa kako sam sebi objasniti, a i širem auditoriju da sam doma, a propuštam hit ljeta.

20. Samsung Sljemenski maraton ponudio je kako sam shvatio sada već klasičnu postavu staza: 14 – 28 – 42 km, odnosno jedan, dva ili tri kruga. Nisam želio biti pretenciozan i prijavio sam isprva jedan krug unatoč znatiželji kako bi to izgledalo na 28. S obzirom da se približava Učka trail koje sam prijavio 31km, 28 ovdje mi se činilo kao dobro upoznavanje sa duljinom. Ipak, odluka je pala na jedan krug, odnosno 14 km. Sad ćemo tako pa ćemo vidjeti za slijedeću sezonu.

Kaže uvaženi Simke aka Siniša Mareković da bi se obogatio da je za svaku promjenu sa 28 na 14 dobio makar jednu kunu. Vjerujem da se pred utrku mnogima dogodio reality check. Za sebe tvrdim da sam u prilično dobroj kondiciji. Iako sam imao i boljih trenutaka u posljednje 2-3 godine, ne žalim se. Ipak respektirao sam utrku temeljem svih onih priča koje su mi drugi ispričali. Jučer sam shvatio zašto je to sve istina.

Tko čita ove moje članke već je shvatio da sam na Sljemenu često, na tjednoj bazi. Gore dolje sam išao puno puta, no dolje gore… e, to mi je novost. Ipak vratimo se malo u rikverc.

Moram prvo spomenuti da je startni paket Sljemenskog maratona fino opremljen suvenirima. Lijepa, klasična majica, otkačeni buff, gumena narukvica, reaktivacijsko piće i finišerska medalja (ako završiš). Naravno, za one koji su se prijavili na vrijeme, što je sasvim legitimno. Dakle, paketić je prilično opremljen i sve fino dizajnirano. Broj sadrži detalje tog križnog puta sa svim stanicama, okrijepama, nadmoskom visinom,… sve osim gdje je boca s kisikom. No eto im nešto za upotpuniti slijedeće godine.

Dan utrke, 14. srpnja 2019. (ono ak bu nek’o čital kasnije, puno kasnije), vrijeme idealno. Blago prohladno, ali sunčano. Vjetrić puše i fino osvježava. Oblaci tu i tamo prekriju sunce što svakom trkaču samo čini uslugu. Ne znam koliko se trkača okuražilo doći na start pored Sljemenskog tornja no svaka čast svakome od njih bez obzira na dužinu koju su izabrali. Ono što sam napisao na svojoj stranici na FB prilično jednostavno označava moje osjećaje nakon utrke.

… j…nje m@yk3 … za mene (su) svi heroji koji otrče jedan krug (ja sam sebi nisam doduše), dva su prokleti ibermenši, a tri su potvrda da na zemlji ima vanzemaljaca i da nismo sami!

Sada, dok pišem ovaj blog, nekako se sve primirilo i imam neka drugačija viđenja. Ipak, trk prema Tomislavcu i potom prema Krumpirištu. To je ugodna trkica nizbrdo po širokoj šumskoj makadamskoj cesti. Na neke trenutke krene fino nizbrdo, što meni potpuno odgovara i uspjevam nadoknaditi zaostatak za nekim frendovima koji su brži po ravnom. E onda u jednom trenutku kreće drop prema početku Horvatovih stuba. To je singlica kakve ja iskreno obožavam. Ako sam se jurcao nizbrdo do tada, ovo je posebna poslastica za mene. Jednostavno dobro se osjećam tamo gdje je drugima klizavo i strmo nizbrdo. Divno! Da je bar potrajalo. Tu smo uglavnom na pola puta otprilike i zapravo utrka tu počinje.

Za one koji su se požurili na startu, ovo je dobra stvar jer preticanja gotovo da nema kad krene uspon prema Hunjki. Horvatove stube su put u pakao, ali prema gore. Tako mi srce nije tuklo ne sjećam se. Ali nema tamo stajanja i odmora. Nastavljaš gaziti promišljajući o svemu, uključujući i mogućnosti da to srce stane, ali tak jako lupa da zaglušuje misli. Što i nije loše, jer razmišljaš o nekim debilnim scenarijima poput odustajanja. Ali ni to nije rješenje, jer treba hodati i do HGSS stanice. Izlazak sa stuba nudi okrijepu (nije je nedostajalo niti u jednom trenutku), a dobri i dragi sljemenaši (AK Sljeme ilitiga organizatori) su lijepo postavili vreće za smeće u slijedećih 20-30 metara od okrijepe kako bi se izbjeglo nepotrebno zagađivanje prirode. Nekima unatoč vrlo jednostavnoj radnji bilo je preteško pogoditi ogromnu vreću majušnom plastičnom čašicom pa ih je bilo sa strane. No bar je bilo blizu smeća da volonteri pokupe. No posebno me ljute debili kojima nije mjesto u prirodi ni sportu koji uspiju odbaciti cijelu bocu usred prirode. Ovaj puta sam skupljao te boce i trčao do prve okrijepe gdje je bilo mjesto za otpad. Jednostavno ne mogu gledati otpatke u prirodi i ostati ravnodušan. Ovo je ipak moje brdo i učinit ću što mogu.

Vratimo se utrci. Ako ste pomislili da vaša golgota završava sa Horvatovim stubama, varate se. Kreće sve samo ne lagani uspon prema Hunjki gdje susrećem frenda iz GSSa koji mi pita trebam li auto…. ahahahahahaha… sjajan je! Ljudina! No zahvaljujem se i nastavljam gaziti, ignorirajući briježić koji se prostire ispred mene. I tako stižemo do Hunjke, nakon čega je umjerena staza prema Puntijarki. Na oba punkta su okrijepe s tim da na Puntijarki ima pive! Naravno ne cugam i nastavljam dalje prema Snježnoj kraljici i dalje prema cilju. Ovo je moj komad rute koji bih mogao žmirečki odraditi i zapravo se osjećam nekako napunjeno. Skoro da sam odmoran. Taman odmoran da odradim paralelku sa bijelim spustom i uđem u cilj. Iskreno, uopće nisam bio uspuhan. Medaljica oko vrata i na okrijepu.

Teško meni sada pisati o Sljemenskom maratonu u cijelosti kad je potpuno iskustvo izostalo. Naravno, zbog moga odabira. Morao sam se kazniti trčanjem po Leusteku dolje kako bih bar malo isprao osjećaj da sam možda mogao bolje. No iskreno, nisam se želio spaliti. Ne toliko fizički, koliko mentalno. Mislim da je 14 km sasvim dobra porcija tog neobičnog sado-mazo odnosa koji imam(o) sa trčanjem. Ručak, pivica i družnje sa prijateljima na omiljenom brdu. No imam li apetita za više? Apsolutno. Za slijedeću godinu valja bolje kalkulirati. Inače sam u to vrijeme na moru sa klincem no ove godine se poklopilo drugačije pa sam stigao. Slijedeće godine idem sigurno dva kruga. Treba “samo” (unaprijed) mentalno preživjeti tu prokletinju od Hrvatovih stuba i uspon prema Hunjki. Ostalo je sasvim ugodan brdski trk.

Nešto što će mi sigurno s vremenom netko već objasniti je kako to da se zove baš “maraton”. Nisam do sada primjećivao da se trail utrke koriste tom oznakom, unatoč tome što je ovdje riječ o utrci na 42 km. Također, ne znam kako je kod drugih no kod mene je na kraju utrke pokazivalo nešto preko 12 km. Pretpostavljam kako se gubi nešto u tim vertikalama.

Preporučam li? Ma apsolutno! To je must utrka!