Sine, moraš li ti baš toliko trenirati i izlagati se naporu? – pita moja majka osamstomilijnuti put, a ja ju onako iskreno u čudu gledam i ne vjerujem. OK. Moja majka se brine, to mi je jasno i to se neće nikada promijeniti. No njoj kao i svima drugima valja pojasniti kako baš NIŠTA od toga što ja radim, ni po broju treninga, volumenu niti njihovom intenzitetu nije ekstremno. Ja nisam preko noći došao do svoje trenutne tjelesne, ali i mentalne pripremljenosti. Jako dobro poznajem svoje granice i vrlo često to izgleda intenzivnije nego u stvarnosti jest.

Zašto? Jer je stvar perspektive iz koje gledate. No pustimo moju majku na miru, jer ona kao roditelj ima legitimno pravo biti zabrinuta, kao što ću i ja uvijek biti zabrinut za svoga sina.

Uvijek su me fascinirali oni koji osim podizanja čipsa iz vrećice ili krigle pive sa šanka nemaju niti jedan drugi element fizičkog napora tijekom dana. Neobično mi je da mi netko takav kaže da sam ekstreman (naravno, nije riječ o mojoj majci!). Prvo što me zbuni jest pravo nekog komentirati mene iz svojih kritičkih opanaka i couch potato perspektive. Jer njegov (čisto ilustrativno je muški rod da ne ispadnem kakav šovinist), način života koji podsjeća na kakvog ranjeno ljenivca rekonvalescenta je pravi primjer kako živjeti? Jedno vrijeme sam se pokušavao suzdržati i ne komentirati, ne želeći povrijediti osobu. Pokazati da sam iznad toga (ne bolji!). Da me to ne dira. Ali iskreno, dira me. A ja ne volim kad me netko tako dira. Danas, stariji, pametniji, smireniji, lijepši… ok, možda zapravo ništa osim stariji, dajem si za pravo da nakon što inicijalno pomislim reći: Znaš kaj, jebi se!, zapravo isto to i kažem. I ne trudim se uljepšavati. Jer to je vrsta bullyinga koji ne trpim. Gdje me dio društva stavlja u kategoriju nekog luđaka kaj beži po brdima, dok su oni totalno normalni dok ispijaju svoju sedmu pivu u podne. Da me ne bi krivo shvatili, ja isto volim popiti pivu, no dvije su mi previše i uopće me to ne zabrinjava. Mamurluk mi nije neka fora, iako sam navodno zabavniji nakon dvije pive.

No ne želim tratiti vrijeme na to treba li piti pivu ili ne, treba li se baviti sportom ili žderati čipse kao alternativa sportu. Svatko bira što će raditi sa svojim životom. Svatko bira što će ga otjerati u grob. Ako ćemo iskreno, smrt uslijed srčanog udara odnosno infarkta miokarda na utrci, mi se čini sasvim jednostavna i čista u odnosu na višegodišnje umiranje od kojekakvih bolesti koje su posljedice loših životnih navika (pušenje, pretjerivanje u hrani, alkoholizam, ovisnost o opijatima,…). Naravno, nemam želju isprobati niti jedan od ponuđenih scenarija.

Ljudi ne žive sami za sebe, bar velika većina ne. Svi smo mi nečiji sinovi, braća, sestre, roditelji, stričevi i tete, bračni drugovi, partneri, … prijatelji u krajnjoj liniji. Da vam objasnim, ako vam to nije samo po sebi jasno. Sve što mi činimo ima odjeka na ljude koji nas okružuju i kojima je stalo do nas. I svatko od nas ima odgovornost prema tim ljudima, ali i prema sebi samom. Moj je osobni stav da zanemarivanjem tjelesne aktivnosti kao dio svakodnevice, zanemarujemo svoje zdravlje. Pa kakve veze to ima sa mojim bližnjima? E pa ima itekakve. Moje zdravlje, na koje pokušavam utjecati svakodnevnom što pravilnijom ishranom i dovoljnom količinom kretanja, utjeće na kvalitet mog života, a time na kvalitet ljudi koji me okružuju. Ako sam ja zdrav, mogu se brinuti o svojoj obitelji, nisam nikome na teret i mogu maksimalno aktivno sudjelovati u svim aktivnostima kako obiteljskim tako i društvenim. Moje tjelesne aktivnosti utječu na razinu endorfina i serotonina, hormona sreće (op.a. znam da to stvarno nisu hormoni) pa sam zadovoljniji i bolje se ophodim prema ljudima koji me okružuju. OK, to može i čokolada. Sve mi je jasno, jer i ja jedem i obožavam čokoladu. No to nije poanta.

Neki dan mi prijatelj kaže kako mu je otac u bolnici, prikopčan za kisik. Nastavlja kako ga iz bolnice ne mogu pustiti na kućnu njegu jer oksigenizacija varira i nepredvidiva je pa mu se može dogoditi da se jednostavno izgubi. No problem ne leži u trenutnom stanju u kojem se njegov otac nalazi. Problem leži puno dublje. Problem leži u činjenici da otac nema nikakvu namjeru prestati pušiti, da ima prekomjernu tjelesnu masu i da se gotovo uopće ne kreće. Doktori kažu kako bi se stanje moglo stabilizirati kada bi otac, long-story-short, promijenio životne navike i posegnuo za fizički aktivnijim načinom života. No ocu to ne pada na pamet. Premalo je reći kako je moj prijatelj cijeli život u sportu i da je sportaš u onom najboljem smislu te riječi te da svojim primjerom pokazuje svojoj dvojici sinova da ono što traži od njih u sportu (a odlični su), upražnjava i sam. Danas vjerojatno sa još većim žarom i veseljem. Ovo je klasičan primjer kad jedna osoba u obitelji potpuno se zanemari i ignorira sva uputstva stručnjaka te molbe svoje obitelji. Smatram to sebičnim. Takav pojedinac u obitelji, društvu, crpsti energiju svih koji ga okružuju bez da se ponudi učiniti išta za sebe kako bi i sebi i svojim bližnjima pomogao.

Često se ljudi zapletu u neko svoje stanje iz kojeg se navodno ne mogu izvući. Ja ću još jednom ponoviti nešto što sam rekao već ranije. Ako se ne radi o nekom psihičkom poremećaju gdje je to zaista stvar kemije u glavi, nije da ljudi ne mogu nego ne žele. Kad nešto silno želiš, dati ćeš sve od sebe da to i ostvariš. Sjetite se samo sebe u pubertetu i one bedaste zaljubljenosti. Sve biste učinili da osvojite komada u kojeg ste se zaljubili. Ne znači da morate prolaziti ponovno kroz pubertet (muškima to naravno nije problem jer iz puberteta izlaze smrću), ali volja mora postojati.

Parafraziram velikog pisca Ernesta Hemingwaya pa kažem kako čovjek nije otok da živi sam za sebe. Dužni smo, pogotovo kao roditelji omogućiti odrastanje svoje djece okružene roditeljima koji su pozitivan primjer, koji pružaju podršku svojoj djeci dok ne postanu samostalni ljudi. Dužni smo i svojim roditeljima omogućiti da vide svoju djecu kako odrastaju zdravi. Sjedalačkim načinom života koji nam se nameće dok cijeli dan tandrkamo po kompjuterima u uredima zasigurno nam ne ide u prilog. Treba pronaći balans.

Treba biti oprezan i kod one druge krajnosti također. Pretjerivanje ni sa čim nije dobro. Moj sin zna da se strah od nepoznatog uvijek može pojaviti, no učim ga kako nas isti taj strah ne smije determinirati. Zna da je tatu bilo frka kad se penjao na Triglav, ali da je ipak uspio. Neki dan mu govorim kako planiram ponovno na Triglav, na što mi isti kaže: “Tata, molim te nemoj ići na Triglav!”. Kaže moj devetogodišnjak, zabrinut za sigurnost svog oca. Iskreno, premišljao sam se bih li išao do vrha, no nakon njegove molbe dvojbi više nisam imao – OK sine, tata neće ići, ne brini.

Kult tijela

Nisam jednom čuo kritiku na svoj račun kako težim kultu tijela. Iskreno, uopće to ne razumijem niti to ima ikakve veze s mojim načinom života. Lijepo tijelo je rezultat balansiranog življenja. Lijepo tijelo ne određujemo nužno mi sami već i ljudi koji nas okružuju. Sebi možemo biti prekrasni, no drugima smo ružni… ili obratno. Percepcija je zajebana stvar. Ljudi sa viškom kila koji prakticiraju neki oblik tjelesne aktivnosti na tjednoj bazi spadaju u skupinu manje rizičnih ljudi za oboljevanje od bolesti od mršavih koji ništa ne rade. Mršavo i debelo su krajnosti i kao takve nisu nikako dobre. Moj je stav da treba težiti biti fit. Znam se našaliti da je fit ljude teže uništiti. To ne znači da su neuništivi, ali lakše podnose stres i teret dnevnih zadataka jer su naviknuti boriti se i dati sve od sebe kad je teško s obzirom na njihove sportske aktivnosti i napore s kojima se bore kroz te iste aktivnosti. Ništa nije garancija, to mi je jasno i valja biti u zoni umjerenog no meni život bez kretanja, bez planinarenja, trčanja, bicikliranja, rolanja, šetanje, penjanja na stijenu, plivanja, ronjenja, dizanja utega i još xy sportova i aktivnosti koje volim, zapravo ne bi bio ispunjen.

Stoga, izaberite tjelesnu aktivnost koja vas privlači i krenite se baviti njome. Napredak ovisi o brojnim faktorima, no najvažniji je vaša volja. Bez volje nećete ništa napraviti. A kad krenete, stavite trening u tjedni raspored i držite se toga kao što se držite odlazaka na posao. To je nešto što vam je potrebno.