Ne znam jeste li kad operirali nešto što bi moglo utjecati na vaše kretanje i koliko često posjećujete doktora no iskreno sam fasciniran koliko se doktori prije svega ne brinu o svom zdravlju, a potom koje upute daju za oporavak.

Prije otprilike 6 godina operirao sam menisk koljena. Rog se rascvjetao kako narod kaže, kao poriluk na mjesečini… iako ne znam kako se to poriluk rascvjetava. No vjerujmo narodu. Operacija je bila relativno brzo pa neću govoriti o kojoj se bolnici radi ni o kojem vrhunskom liječniku kako ne bih nekoga kompromitirao. Uglavnom, radi se o top stručnjaku za koljeno i dat ćemo mu radno ime Faca. Sad naravno svi sužavate krug na dvojicu no nećemo o imenima. Zahvalan sam na brzom prijemu. No ipak, neke mi stvari nisu jasne.

U to vrijeme sam se počeo baviti CrossFitom i počeo sam osjećati bolove pa sam kontaktirao prijatelja ortopeda koji mi je preporučio što da radim. Sve sam ja to odradio, Faca je bio zadovoljan mojim trenutnim mišićnim tonusom i rekao da će to sve biti ok. Bolnički prijem je trajao 3 dana, a operacija je bila uspješna. Kaže meni Faca kako očekuje uspješan oporavak kroz 3 tjedna na štakam i sa minimalnim kretanjima. Pregledi tad i tad… fizikalna 2 tjedna (i to sam uspio dobiti termin odmah 2 tjedna nakon operacije). 3 tjedna? Ideš… pa to je dugo! No velim ja sam sebi “kaj ja znam o tome, on je stručnjak”. Naravno, sve sam radio kako je naložio. Svaki dan sam ja ipak i trenirao. Zgibovi, dipsevi,… bar nešto. Nakon 3 tjedna, riješi se štaka i onda još 2 tjedna poštede i bolovanja. KAJ?! 5 tjedana doma? OK, nisam baš Japanac koji neće na godišnji, ali 5 tjedana? Pa poginut ću doma!

Uglavnom vraćam se ja na posao, moj mi Faca veli da ja to na svoju odgovornost radim, da on nema ništa s tim i da riskiram. A sad ono najzabavnije. Dolazim na kontrolu i čovjek veli kako se sve super razvija (ubacio sam sobni bicikl prema uputama) i da ću moći trčati uskoro. Pitam ja što je sa čučnjevima, jer ipak je meni crossfit primaran i on kaže meni da čučnjeva nema do daljnjeg. Kako nema? Nema, ponavlja on govoreći kako je trčanje bolje. Dakle, trčanje u kojem možeš krivo stati, izokrenuti nogu na bar 5 različitih idiotskih načina i gdje možeš napucavati taj menisk je ok, ali čučanj, jedna od najnormalnijih, najfunkcionalnijih i najkontroliranijih kretnji (bar u mom slučaju) je potpuno neprihvatljiva. I veli on men, tenisice sa debelim đonom, ne ove neke tanke lagane. Ja gledam u čudu i ne vjerujem da mi to ortoped govori. I ne “neki ortoped” nego Faca!

Mjesec dana nakon moje operacije, ide i moj frend na operaciju, no u privatnu kliniku. Stranac je sa boljim primanjima i to sve rješava van Zagreba (da ne reklamiramo), ali u Hrvatskoj. Odlazi u petak i u ponedjeljak eto njega na štakama na poslu. Ja ga gledam sav u čudu jer sam ja do prije “koji dan” hodao na sve četiri, a ovaj veli da do srijede odbacuje štake i ide nanoge. Mojem čuđenju kraja nema! Osim što me operira Faca, po žešćoj preporuci, na kojeg se svi kunu da je autoritet, dodatno me zbunjuje čime me operirao? Pa jel dlijetom i čekićem? Artroskopska operacija koljena je i jedno i drugo. I ovo preko HZZOa i ovo u privatnom. Isti doktor operira i bolnici gdje sam ja operiran, a gdje je on šef, kao i u privatnoj bolnici gdje je isto tako nešto nalik božanstvu. I ne, nemojte od mene raditi bedaka i reći: “Joooj, Thomas pa kak si bedast pa znaš da….“. Naravno da mi je jasno da je lova u pitanju, no meni to ne objašnjava ništa niti mi opravdava išta i zato o tome pišem.

Znači, imamo sindrom Doktora Jekylla i gospodina Hyda. Isti lik, ista operacija, različiti oporavak. To je prvi problem, a drugi je što čovjek unatoč činjenici da je stručnjak, meni laiku se to čini potpuno nelogičan. Kakvo prokleto trčanje? Kakve debele tenisice? I pokazuje mi one najkice za špicu. U tom bi ti da ja trčim, doture moj?. On to preporuča. I sad, opet, gledam ja nakon toga još dvojicu koji su išli u privatnu kliniku operirati menisk i gle čuda, obojica hodaju 5 dana nakon operacije kao dio normalnog oporavka. Dobro, ne skakuću i ne trče, no kreću se. Znači, nije da je onaj prvi nešto popizdio pa odlučio na svoju ruku. Svima isto. Tko je tu lud?

Imamo vrhunske doktore za koje prvo pomisliš da su sebi najgori neprijatelji. Po sistemu da u postolara najlošije postole, svima će spasiti život, no za svoj se ponajmanje brinu. Reći će vam koje lijekove trebate piti pa čak spomenuti kako je potrebno promijeniti životne navike te jesti zdravije i baviti se sportom. Vi ćete sretni i ispunjeni elanom za novim životom uputiti van ordinacije, ostavljajući doktoru skupi Whiskey kao dio uobičajene “zdrave” prakse, a isti će doktor na malu rakiju, kavu i pljugu.

Teško mi je pojmiti da mi pretili doktor može dijeliti savjete o prehrani i liječiti recimo dijabetičare. Pa dođe mi da ga pitam za zdravlje. I to ono mentalno.

Imam puno prijatelja doktora i većina ih se bavi nekim vidom tjelesne aktivnosti. Puno se toga promijenilo danas. I za svakog držim da radi svoj posao vrlo profesionalno. U najmanju ruku. Ima i onih koji su posebni i koji se ističu. Imam prijatelja infektologa koji je otac troje djece, divan suprug, fantastičan i požrtvovan doktor no prije svega je ljudina. Već godinama trči od Šestina gore cestom kao dio svoje rutine. Zapali cigaretu, ali samo ujutro jednu uz kavu. Izgara na sve strane, ali ne zanemaruje se. Uvijek ga gledam sa posebnim poštovanjem i valjda nema čovjeka kojem nije pomogao. Okrenuo leđa sigurno nije.

Sva sreća da današnji moderan način života nudi informacije na svakom koraku. Ne dajem za pravo izjednačavati 10 godina studiranja i specijalizacija sa google liječenjem. Nikako. Treba vrednovati taj ulog, taj trud, taj rad. Ali dragi moji doktori, u doba interneta i superbrze razmijene podataka, koji su gle čuda pisani i od strane doktora, dakle stručnih ljudi, jednostavno ne možete ni laiku više prodavati svašta.

Koja je razlika između Boga i kirurga?

Bog ne misli da je kirurg.

Svi smo mi ogledalo onoga što prodajemo. Ne gledajmo s visoka ni na koga. Danas, 6 godina nakon operacije, napravio sam tisuće čučnjeva od kojih gle čuda, nije mi ništa. I gle još jednog čuda, trčim valjda u jednim od najtanjih tenisica na tržištu, gdje su mi one debele zapravo vrlo nestabilne i konstantno mi prijeti izvrtanje gležnja što mi nudi operaciju ili bar longetu. Ja izuzetno cijenim i doktore i sve druge profesije. Kad sam za liječenje, idem doktoru, ne nadriliječniku, Babi Vangi ili vidovitom Milanu. Dvojbi nema, konvencionalna medicina je za mene zakon. Shvaćam kako ne postoje garancije i kako ništa od toga nije jednostavno kako se to mnogima čini, ali dragi moji doktori, ne vrijeđajte inteligenciju svojih pacijenata. Vi ste ogledni primjerak onoga što propovijedate.