Većina roditelja se pita kako preživjeti djetinjstvo svog hiperaktivnog djeteta. Ja nemam tih problema. Moj sin ima problema kako preživjeti svoje djetinjstvo uz hiperaktivnog oca… i moje produženo hiperaktivno djetinjstvo.

Odmah ću vam reći kako se borim s rješenjima i da svaki trenutak odrastanja moga djeteta nudi neke nove izazove pa je teško ponuditi neko čarobno rješenje za moj, a ne njegov problem.

Dakle moj sinko, devetogodišnjak je jedno fantastično biće, prilično normalan za svoj uzrast i kao i gotovo svi njegovi vršnjaci voli gadgete poput Play Stationa, Nintenda, pametnih telefona i tableta na kojima može uživati u igricama i najnovijoj pošasti klinaca – YouTube-u.

Ja sam odrastao uz prve kompjutere jer su me roditelji nagradili ZX Spectrumom tamo negdje u prvoj polovici 80-ih. ZX je imao 48K. Klinci danas ni ne razumiju tu jedinicu jer njihov mozak funkcionira na GB jedinicama. Vjerojatno bi mi sin plakao od smijeha da danas mora igrati Back to School, Renegade ili Jet Set Willy. No moji su starci bili drugačiji od mene danas kao roditelja. Moja želja za aktivnostima se zapravo ne razlikuje od mene sa 9 godina. Ja sam obožavao biti vani. No razumijem, kao dijete ranih kompjutera, svog sina koji voli medije (kako ih voli nazivati) jer sam i sam volio igrati igrice na kompu. U tom sam mu smislu prilično izašao u susret no za mene i njegovu mamu je tjelesna aktivnost, sport, kako god to željeli nazvati, čista nužnost. Tijela koje imamo nisu zamišljena za konstantno sjedenje i buljenje u kompjuter.

No kako ne biti siledžija?

Moj sinko ne pokazuje neku ozbiljnu želju za pobjedom u sportu i utoliko je prilično na mene. Prihvatio je sport i aktivni život koji mu je eto nametnut od roditelja kao nešto sasvim prirodno. Danas kaže da se ne želi nikada prestati baviti sportom. Meni je to divno i nadam se da će se toga držati cijeli život. Ne zbog mene, već zbog sebe. Zbog svih benefita koje sport nosi sa sobom. Sa četiri godine smo ga upisali na judo i eto ide šesta godina kako se bavi tom fantastično vještinom. Uz to je tri godine trenirao plivanje, a trenutno trenira i penjanje na umjetnu stijenu odnosno bouldering. Super, zar ne?

Ali eto dolazi vikend i njegov otac ne može dočekati odlazak u prirodu, makar na Sljeme. Mojem sinku se to čini koji put poput kazne jer zašto bi on sad trebao ići planinariti. “Opet? Pa bili smo prošli tjedan!”

Iskreno, nismo bili prošli vikend, već prije 3-4 tjedna, no klincima je to drugačije. A da stvar bude gora, ja sam bio prije 2 dana i opet bih išao gore. Kako sad uskladiti tu potrebu izaći van iz četiri zida mog inače udobnog doma i pentrati se uz brijeg? Reći ću vam da je to koji puta izuzetno teško i da je vrlo često stvar kompromisa jer ne želite sebe poistovjetiti sa nečim “napornim”, bar ne svom djetetu, a istovremeno vama nije opcija ostati doma cijeli dan zabarikadirani. Pogotovo kad je vani prekrasan dan, a prognoza govori kako će tijekom ostatka tjedna padati kiša.

Promislite o svim mogućim alternativama i kompromisima. Kompromisi naravno moraju biti s obje strane i moraju biti iskomunicirani prilično dobro. Djeca nisu bedasta i znaju kad ih pokušavate zeznuti. Ali ako im ponudite neku njima razumnu opciju B, možda biste ipak mogli zajedno uživati. Često sinu kažem da on ponudi neku alternativu ili mu predložim vožnju biciklima. Koji puta je vožnja po Maksimiru pa ubacimo malo dodavanja nogometnom loptom ili badminton. Ili se pak odvezemo biciklima do Bundeka, nađemo na kavi sa familijom i svi skupa malo podružimo na zraku. Pod uvjetom da su sve zadaće napravljene, neko razumno vrijeme pred ekranom mu je zagarantirano. Nije stvar ucjene ili nečeg sličnog već je stvar balansa i tu nemam dvojbi jesam li u pravu ili ne. Ako danas ne odemo na Sljeme, odgađamo ga za slijedeći tjedan. Odnosno, ako ovaj vikend idemo, slijedeći bismo radili nešto drugo. To također dogovaramo i sa njegovom mamom jer i ona voli pobjeći gore.

Moje dijete ne smije biti žrtva moje hipeaktivnosti

Kad je bio manji, odlazak u grad ili kad bih ga vodio do vrtića vrlo je često bio na biciklu. Stavio bih ga u sjedalicu na biciklu i vozio svuda. Naravno ako je vrijeme to dozvoljavalo. Nije jednom zaspao siroti u toj sjedalici, a čini mi se da nas je par puta i kiša oprala. Ali to je sve normalno. Zapravo se ništa posebno nije dogodilo. Ne možemo predvidjeti sve moguće scenarije, koliko se godi trudili, no moj je sin od mali nogu bio i na ovaj način izložen činjenici da postoji i drugi način transporta osim automobila. Kad smo išli prošetati psa, išli bismo na biciklu što se nastavilo i kad je dobio svoj vlastiti bicikl, isprva onaj ride-a-bike. Uh, to je bio jedan prekrasan mali Haro.

Ono što se nikako ne smije dogoditi jest da moj sin bude žrtva mojih crva u guzici, odnosno moje hiperaktivnosti. Moje potrebe nisu sekundarne, no u zajednici valja pronaći balans. Naravno da ja odlučujem što je najbolje za moje dijete, jer to je nešto što ide uz roditeljstvo, no to što ja ne mogu biti na miru ne znači da svijet oko mene mora plesati kakao ja sviram. Vikend je vrijeme kad ja nadoknađujem vrijeme sa svojim sinom, kako zbog svojih poslovnih, tako i zbog njegovih školskih i izvanškolskih obveza. Radni je tjedan jednostavno prepun događaja koji nam oduzimaju vrijeme za duže kvalitetno druženje. Stoga mi je vikend izuzetno bitan kao roditelju kako bih nadoknadio druženje sa sinom. Naravno da će vrlo brzo doći trenutak u kojem će sinko reći: “Sorry stari, imam drugih planova.” pa koristim svaki trenutak u kojem se još uvijek želi družiti sa mnom. No ako sjedimo ispred ekrana, teško da ćemo kvalitetno izmjenjivati informacije pa je druženje kroz sport ili neki vid tjelesne aktivnosti u prirodi puno prihvatljivija opcija. Što god se ponudi da sam s jedne strane ja, a s druge on, meni se čini kao majušna pobjeda mog roditeljstva.

No imajte na umu da je prava umjetnost prekinuti to još dok pobjeđujete. Prije no što vašem djetetu to počne ići na živce. I slušajte što vam govore. “Tata možemo još malo pa na sladoled?”… a vama se čini da ste tek počeli. Ponudite opciju “još pet minuta” no poštujte vrijeme koje vam je dijete poklonilo jer je to ulog za slijedeće druženje. Promislite da je i taj sladoled dio vašeg druženja. Da i na taj način radite još jednu stvar zajedno. Ok, nije baš onako sportski kako ste zamišljali, no zamislite to kao blažu pauzicu između dvije vožnje biciklom. Znate li koliko sam puta otišao vikendom u Maksimir na biciklu i gdje bismo vrlo brzo nabasali na neke prijatelje s djecom, njegovim prijateljima. Roditelji bi imali vremena počaskati uz kavu, a djeca bi se igrala u žbunju pored Vidikovca. Točno ono što sam i želio postići! Da se moje dijete igra upravo onako kako sam se i ja igrao kao klinac. I ne trebaju mu ekrani ni elektronika. Njihova mašta im osigurava sve što je potrebno. Ok, koji put nogometna lopta pomogne. Divota!

Već sam vam rekao kako volim sve sportove no neki su mi ipak draži. Cijeli sam život izložen sportskim aktivnostima pa mi danas to prilično pomaže kada sinu treba ponuditi alternativu. Rado s njim odem na role, klizaljke, igrati badminton, košarku, nogomet, skijati, planinariti, biciklirati,… uglavnom sve što mogu činiti zajedno sa svojim sinom ispunjava me. Nemojte se ograničavati na jednu stvar koju vi znate. Pokušajte naučiti nešto novo. Dajte svojem djetetu da vas nauči nečem novom.

Ja zaista uživam u vremenu provedenom u prirodi, a svojem djetetu kao i bliskim ljudima koji me okružuje volim pokazati mjesta koja volim ili još ljepše otkriti neka nova mjesta u njihovom društvu. Ne uspjevamo to uvijek, kao što ne uspjevamo ni u čemu uvijek. To je sastavni dio života. I ne treba biti razočaran. Kao što ne treba biti razočaran kad ne otrčite utrku života, već u nekom ispodprosječnom vremenu, jer valja shvatiti kako ste ipak sudjelovali i trčali, što je daleko bolje nego da uopće niste.

Iskreno se nadam kako moje izlaganje sina aktivnostima neće zavšiti jojo efektom gdje će kroz koju godinu željeti raditi upravo suprotno svemu što smo ga ja i njegova mama pokušali naučiti. Naša je želja da sve što danas proba i iskusi ostane u njemu zapisano poput muscle memory, nečega što je duboko ukorijenjeno u njegovu osobnost i šte će ga uvijek pratiti kao sasvim normalno i prirodno i što će biti dio njegove mentalne higijene.