Već je svima jasno kako je većina Freud’s Runners aktivnosti povezana sa Freudovom potrebom za šetnjom. Kome nije jasno tko je Freud nek ne gleda u leksikon (stara škola) ili google (mlađa ekipa), jer Freud je dvogodišnji mužjak Mađarske Vižle kojeg pratimo u “šetnjama”.

Tako nas je ovaj put Freud odlučio prošetati od Baških Oštarija preko Ždrila do naše konačne destinacije Šugarske Dulibe.

Sklonište u Šugarskoj Dulibi gledam već neko vrijeme kao izuzetno interesantno mjesto koje bih želio posjetiti. Zapravo mi djeluje kao luksuzni apartman više nego kakvo sklonište. Ne bih imao ništa protiv posjedovati takvu jednu vikendicu. Pravo malo remek djelo. Robi je morao prošetati Freuda, a Dulibom je prošetao prošle godine u sklopu Highlander Velebita pa je predložio navedenu rutu. Stjepan, Domagoj i moja malenkost odlučili smo mu praviti društvo, a još dvoje prijatelja (podaci poznati autoru) pridružilo nam se sa psima do Ždrila.

U subotu 20.7.2019. stigli smo u Baške Oštarije i parkirali se pored istoimenog hostela. Činilo se kao logično rješenje, jer bismo mogli poželjeti popiti hladnu pivu sutradan po povratku.

Polazak s parkiralište bio je oko 08.30 sati prateći široku šumsku cestu pa ispod ski vučnice do ulaska na stazu. Cilj je bio na putu do Šugarske Dulibe navratiti do skloništa Ždrilo, također jedno od novijih skloništa. Staza ulazi u šumu i većinu vremena se krećete u hladu, što nam prilično odgovara jer je vani sunčan dan bez oblaka. Tko je mislio prošetati do Dulibe kao po Premužićevoj stazi od Zavižana do Rosijevog skloništa, razočarat ću ga – ništa tamo nije ravno. Dakle, svaki čas se penjete pa spuštate. A svaka strmica kojom se spustite dolje, na povratku će se pojaviti upravo onda kada ste ju najmanje priželjkivali. Ovo nije jedan od onih uspona gdje gotovo konstantno idete prema gore, do vašeg cilja i onda lagano klizite dolje. Ovdje konstantno idete gore-dolje. Ne bih to baš opisao kao zabavno, ali tako je kako je. Nakon nešto više od 6 km dolazite do račvanja gdje smo mi skrenuli prema Ždrilu. Od tud do Ždrila imate otprilike 600-700 metara laganog uspona i izlazite na majušni proplanak gdje vam se s desne strane nalazi sklonište ispod kojeg je livada i pogled prema moru. Divota. Sklonište je malo, ali stvarno super napravljeno. U tom trenutku sam pomišljao da zapravo dalje i ne moramo. Imamo klope, vode i rakije, a mjesto je super. Naravno, to nam nije bio cilj pa smo se teška srca oprostili od Ždrila nakon okrijepe i uputili dalje prema našem odredištu. Dvoje prijatelja sa psima koji su bili s nama, krenuli su nazad s tim da je planirana ruta povratka bila preko Konjskog kako smo inicijalno zamislili. Za naglasiti je kako do Ždrila ima dosta srušenih stabala koji na trenutke tvore prave labirinte, isto smo to imali prilike vidjeti i u nastavku “šetnje”.

Po odlasku sa Ždrila susrećemo jednog gospodina “treće generacije” koji nas upozorava na poskoka na stazi te mogućnost da vode na Šugarskoj Dulibi u bunaru nema. Robi je uvjeren da je ima, no gospodin ponavlja kako je moguće da ju pastiri daju kravama te da se bunar nije napunio. Nama takav scenarij nikako nije dobar. Svaki je imao 3 litre vode (Robi još dvije za psa) no pri tjelesnoj aktivnosti po vrućini potrebe za rehidracijom su veće pa smo bili prisiljeni biti pažljivi s vodom kako nam se ne bi dogodilo da do Dulibe nemamo više ni kapi. Poskoka nismo vidjeli do križanja pa smo se nadali kako i ona druga informacija neće biti moguća.

Pozdravljamo se s prijateljima i nastavljamo dalje u četvero. Iskreno, ova staza ne nudi neke spektakularne vidike jer se većinu vremena krećete ispod krošnji, ponavljam što i nije loše s obzirom na vrući ljetni dan. Na osmom kilometru se odlučujemo ići lijevo, “kraćom” rutom kojom je išao Highlander Velebit, nudeći između 12. i 14. kilometra neke ozbiljnije uspone, od kojih je jedan potpuno otvoren na sunčanu stranu, a “sva sreća” što je taman bilo 14.45 sati. Gledaš gore i tražiš kraj strmice… i nikako. Kroz sport sam naučio da jednostavno treba nastaviti. Korak po korak bez stajanja. Robiju je moj tempo bio mrvu spor pa me prestiže, a ja gledam iza sebe gdje se Domi i Stjepan nalaze kojih pedesetak metara ispod i vjerojatno čude hoće li ovo ikad završiti. Naravno, sve to završi kad tad pa mi na 16. kilometru stižemo na svoje odredište, koje možete vidjeti na udaljenosti od cca 500 m. Naravno da je tih 500 metara najdužih. Dolazimo do Dulibe, skidamo ruksake i otvaramo vrata skloništa kako bi se provjetrilo. No najviše nas je zanimalo ima li vode u bunaru koji se nalazi otprilike 250 m jugozapadno od skloništa pa odmah odlazimo provjeriti hoće li ovo biti drama ili ne. Vode je bilo u izobilju no nismo se razbacivali. Točili smo iznad okna kako tu dragocjenost ne bismo trošili uzalud. Trebati će i drugima pa stoga racionalno. No činjenica da vode ima nas je prilično opustila i razveselila.

Sklonište na Šugarskoj Dulibi je upravo onakvo kako sve čini na fotografijama – prekrasno. Kako je bio vruć ljetni dan, ostavili smo vrata da se prostor vjetri, a mi smo sa istočne strane postavili stol i obilno povečerali, popili juhu, nazdravili rakijom, popili kavu. Potom smo sve pospremili i preselili se uživati u prekrasnom zalasku sunca uz preostalu rakiju i svakom po jedno pivce koje smo ponijeli. Morali smo se javiti bližnjima da smo živi i zdravi stigli no to je bio poseban podvig jer signal se pojavljuje i nestaje s povjertarcem, a povjetarca jedva tu i tamo. No bitno je da smo ipak uspjeli izvijestiti svijet. Kad idete ovom rutom mora vam biti jasno da ste između dva brda i da tu signala nema. Pokušajte se ne ozlijediti jer opcije javljanja su prilično limitirane.

Zalazak je bio spektakularan, uz noge zabodene u donesene japanke i posuđene kroksice koje su Robi i Stjepan pronašli u skloništu. Ima nešto posebno u toj smiješnoj obući kad odeš na planinu. Počinjem polako shvaćati bedaste Čehe. Čak mi frend iz Hive-a obećava spomenik ako se do Šugarske popodnem u japankama bilo kojim smjerom. Naravno, ne dolazi u obzir.

Kako god bilo, odlučili smo sa zalaskom i mi zaći u naš apartman, koji već ima karimate, pokoju vreću za spavanje u slučaju da ste zaboravili. Iskreno, stvarno malo remek-djelo od skloništa. Ima i utičnice za napuniti baterije (obična i USB), svijetla dva, ležajeva dovoljno, klupica,… ma divota. Jedino što su ovi prije nas zaboravili očistiti iza sebe no mi smo pomeli i pospremili jer smo se odnosili prema skloništu kao svom domu – treba biti uredno. Sve je bilo divno, no iskreno, na znanje svima koji dolaze nakon nas, postoji nešto što bi po našem skromnom mišljenju valjalo poboljšati. Ventilaciju. Dakle, ne govorim o nekakvim napravama, ventilatorima i klimatizaciji već o dodatnom otvoru jer za sad postoji samo jedan. Radi se o preinaci kontejnera i to prekrasno napravljenoj no nakon 2 sata po zatvaranju ulaznih vrata unutra više nema zraka. Na Planinarskom kutku, grupi na FaceBooku se povela rasprava među nekolicinom oko razmaženosti nas četvorice, no većini je hvala Bogu jasno bilo o čemu sam govorio. Još jednom svaka pohvala planinarskom društvu koje je to omogućilo no napravite još jedan otvor koji se da otvoriti i zabrtviti kako bi zrak strujao ukoliko se za to ukaže potreba. Otvaranje vrata privlači divlje životinje jer je unutra hrana pa stoga nije baš prihvatljiva ideja držati vrata otvorena. Sve je za 10 na ljestvici do 5, no ovo sam prilično siguran da treba poboljšati. Mi smo ipak odškrinuli vrata i ostatak noći odspavali bez problema.

Jutro nas je nagradilo friškim zrakom i malo nižom temperaturom pa su šuškavci dobro došli. Do 05.30 svi smo bili budni, kavica se kuhala, doručak na stolu,… čudesna su jutra u prirodi. Nismo se pretjerano žurili. Uživali smo u svakom trenutku jer smo znali da kad krenemo da se pred nama nalazi skoro cijeli radni dan hoda do auta. Oko 07.20 smo krenuli iz skloništa, ostavivši ga urednijeg no što smo ga našli (ostala je vreća smeća koju smo tamo i zatekli).

Nazad smo krenuli po morskoj strani, preko Milkovića peći, što nam se učinilo lakšim putem, no vjerojatno jer smo bili svježi, odmorni i nahranjeni. A išli smo i nizbrdo, bar na početku i ne posebno strmo. U jednom trenutku izbijamo iz šume gdje se protežu prekrasni pogledi na Pag, no stazom dalje, čini se, ne ide se prečesto na što upućuje vegetacija koja zaklanja prolaz. Naravno nije to nešto što nam je smetalo niti je značajno utjecalo na brzinu kretanja. Markacije su vidljive i teško bi bilo skrenuti sa staze. Do račvanja gdje smo jučer krenuli s “unutarnje” strane, trebalo je otprilike 8 kilometara bez posebno napornih uspona, no definitivno ih se naredalo manjih. Gore, dolje, gore, dolje,… bili smo spremni na to. Jedino nismo bili spremni na konstantno zaplitanje u paukove mreže. Nakon skretanja za Ždrilo, gdje smo napravili pauzu za ručak, već nam je paučine bilo prilično dosta, ali znao sam da će toga biti i dalje. To je priroda, a mi smo samo gosti.

Silaskom od Dulibe sve smo češće nailazili na prizore koji govore u prilog teoriji kako ipak nismo sami u svemiru. Da stvar bude gora, čini se kako vanzemaljci nisu baš neki šoferi s obzirom da je drveće izrešetano letećim tanjurima.

Od Ždrila nazad, negdje pred kraj 28. kilometra (od ukupno 32) kreću usponi. Do tada si već pri kraju s energijom, kako fizički, tako i mentalno. Neću muljati, tih zadnjih dva uspona su mi išli lagano na živce. Razgovaramo Robi i ja dok se uspinjemo kako 3 km istrčimo za manje od 15 minuta (on za 12), a tu se čini kao vječnost. Ni jednom ni drugom ovo nije ni prvo ni zadnje veranje po brdima pa nas ne iznenađuje previše no čak je i on, naš energized bunny priznao da je već umoran. Meni je više bilo dosta nego što sam osjećao umor. Naporno je. Probao sam svakojakih napora, no ovaj je definitivno jedan od upečatljivijih. Posljednji kilometar se spuštate i spremni ste za povratak kući.

Nas je doduše dočekalo neugodno iznenađenje jer smo pronašli auto praznog akumulatora, ali smo imali sreću da je prva osoba koju smo pitali za pomoć imala kablove i volje nam pomoći. Želja nam je bila otići u Karlobag skočiti u more no kako nismo znali koji je uzrok zbog kojeg se akumulator ispraznio (kasnije smo čudom doznali), krenuli smo prema Zagrebu.

Sve u svemu, jedno fantastično iskustvo. Velebit je prekrasan i poseban. Treba ga kao i svaku drugu planinu poštovati i biti spreman na različite scenarije koji se mogu postaviti pred tebe. Planine i priroda su nepredvidivi i to tako treba biti. Planinarska društva koja su omogućila postavljanje navedenih dviju skloništa mogu biti ponosna na svoj trud. Svaka čast. Hvala vam.

Hvala i mojim dragim prijateljima iz Freud’s Runnersa s kojima sam imao čast i zadovoljstvo proživjeti još jednu odličnu avanturu u prekrasnoj hrvatskoj prirodi.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što pratite!