Znam se našaliti kako bih ja bio fantastičan bogataš. Ali baš fantastičan. Ne bih imao megalomanskih prohtjeva poput osobnog aviona i helikoptera. A ne! Ništa nalik tome. Ne bih davao otkaz ili nešto tako bedasto. Putovao bih valjda svaki vikend negdje! Na neko novo brdo na čiji se vrh mogu popesti, u neku šumu kojom mogu trčati, na neki kamenjar gdje mogu voziti bicikl, na neki otok gdje mogu zaroniti među neke neobične ribe,… ne mora biti ništa opasno ili dramatično. Zašto? Zato što je tamo. To ste već sigurno negdje čuli. Bilo bi divno kad bismo se mogli samo teleportirati. I kad ne bismo imali kredite za stan i auto i svašta nešto pa da sve novce koje zaradimo potrošimo na upoznavanje novih stvari koje nas okružuju. Ne bih vrtio odojke i kupovao gajbe piva prijateljima jer me to ne veseli. Nikad nije. Uvijek sam prvi odlazio sa tuluma. Bilo bi mi dosta i otišao bih. Bez “putne” i objašnjavanja. Davno su prijatelji odustali promijeniti to u meni.

No prvi sam kad se ujutro treba probuditi i otići na put, vidjeti izlazak sunca iznad Zagreba penjući se Gelender ligom na Sljeme, krenuti na biciklijadu ili planinarenje negdje. Pravi sam boy scout kad je to u pitanju. Tu uopće nema pretjeranog razmišljanja pa čak i kad treba ići ranije spavati kako bih imao dovoljno energije za sutra ujutro. Iskreno, zaspem kao klada čim pogodim jastuk, no pred put ili neki značajniji događaj teže je zaspati jer se veselim poput malo djeteta. I ne, uopće mi nije neugodno to reći.

Crpim energiju iz tog veselja! Veselim se stvarima, mjestima koju ću vidjeti i svim novim iskustvima koja će me ispuniti. Kao klinac sam bio našpanan i rado sam se odazivao pozivima na igru, na hakl košarke, nogometa, lovicu, igranje skrivača, kaubojaindijanaca (da, jedna riječ) ili rata. Tu nije bilo dvojbi. U srednjoj školi sam otkrio Medvednicu pa sam svaki čas ljude pozivao na penjanje na moje brdo (#mojebrdo). Teško je nagovoriti desetak pubertetlija na pentranje snježnom Medvednicom. Teško je nagovoriti pubertetlije na bilo što osim bedastoće. No meni je polazilo za rukom tu i tamo. Volim biti u društvu, stvarno sam društena životinjica i volim kad ti isti ljudi oko mene osjete tu radost prirode i kretanja. Moj sin je moja najdraža ciljana publika. Sva sreća da ima djece u njegovom razredu koju povedem na naše šetnje Medvednicom pa na taj način utječem i na drugu djecu, a on ima osjećaj da u tome sudjeluje kao bitan faktor, što naravno i jesu! Bitan je taj “next of kin” faktor. Meni bar. Ipak, s djecom valja biti oprezan jer ako nisu u osnovnim postavkama zacrtani da traže otići van, onda riskirate da jednog dana dođe do “jo-jo efekta” gdje bi vas lagano mogli sterati vrit i potpuno okrenuti način života, a vi nećete moći učiniti ništa po tom pitanju. Moj je cilj, bar kad je riječ o mojem djetetu, da taj naš aktivni način života bude u balansu s njegovim potrebama, ali da dugoročno ostane kao muscle memory koji će ga uvijek pratiti u životu te će tjelesna aktivnost i ljubav prema prirodi biti sastavni dio njegove rutine.

Kako ti se da, čovječe?

Vi koju uglavnom čitate moje tekstove, vrlo ste vjerojatno aktivni ljudi pa ne trebam objašnjavati u detalje no moja je želja pričati onima koji ne razumiju. Ja volim odlazak na zagrebačku špicu i popiti kavicu sa prijateljima. Ne jednom sam se spustio biciklom sa Sljemena i oko 10 ujutro sjeo na kavu sa svojim prijateljima koji su se eto netom probudili. I onaj pogled u njihovim očima koji vrišti – Kako ti se da, čovječe?… Zapravo u tom trenutku sam još sigurniji kako sam potpuno na pravom putu.

Ne želim biti drugačiji. Ne želim stati i pretvarati se da mi je super razvlačiti se. Tada lažem i sebe i ljude oko sebe. Moja želja nije nekoga povrijediti svojom iskrenošću no staviti me u okvire “normalnog” je meni neprihvatljivo, jer ono što danas vidimo da je ljudima normalno, meni je monotono i dosadno. Ljudi gledaju tuđe živote na televiziji i na internetu i žive njihove živote, a meni se čude kako nisam dovoljno informiran. O čemu bih trebao biti informiran? Ako mene pitate samo o vremenskoj prognozi kako bih, tako našpanan znao što treba obući kad izađem van u svijet i živim svoj život.

Dobro je rekao David Goggins! Lako je danas biti izvrstan kad su svi oko tebe slabi. No nemojte me krivo shvatiti. Ja nisam poseban ili superioran. A ne! To bi bila potpuno kriva interpretacija. Meni se da! To bi trebalo biti normalno. To bi trebala biti točka od koje svi krećemo, a inicijalno smo tako i stvoreni. No sami sebi stavljamo barijere i govorimo si što sve moramo napraviti prije no bismo bili u mogućnosti učiniti i jednu stvar sa naše liste želja. Pa što da tomu i jest tako? Dignut ćete se za posao jer morate! Dignut ćete se iz kreveta jer dijete treba otpratiti u školu. Dignut ćete se po kiši jer pas mora piškiti. Ali nećete se dići jer vi morate ići van. Iskreno, po toj logici mogli biste javiti na posao da ste bolesni i da se ne možete dići iz kreveta, reći svom djetetu da danas ne mora u školu i napisati mu ispričnicu ili pustiti svog ljubimca da sve obavi u dnevnom boravku kad više neće moći trpiti. Naravno da ovo nisu upute što trebate napraviti. Naravno da postoji lista prioriteta po kojima mi svi organiziramo dan, no ono što ja želim reći i naglasiti kako biste trebali pronaći vremena i za pokrenuti sebe. Idite se prošeteti tako da ništa drugo ne radite. Samo šećite, bez da pri tome odrađujete kupovinu ili još nešto… doduše, slobodno uzmete psa sa sobom u šetnju ukoliko ga imate. I psu će biti drago, a ujedno ćete raditi na povezivanju gazde i psa.

Ovaj sam članak počeo tipkati dok sam bio na bolovanju i prisilno sam bio prizemljen od treniranja, no to ne znači kako se ne mogu prošetati. Vjerujem kako je unutarnje zadovoljstvo prilično bitno kod ozdravljenja. A ovih posljednjih nekoliko dana su prekrasni i sunčani pa mi blago kretanje na prekrasno sunčanom i toplom listopadskom vremenu upravo punilo baterije. Kao da sam mogao osjetiti da sam svakim trenutkom sve bolje i bolje. Bar sam to sebi govorio.

Lijepo je biti energičan. Bar meni. Puno ljepše nego biti inertan i gledati druge kako čine stvari koje biste sami željeli učiniti. I onako već dovoljno gledam druge kako čine stvari koje bih ja želio, no ja ih stavljam na listu želja u nadi kako će se jedna po jedna ostvariti. Jednom sam čuo pametan savjet i oko toga – nemojte si zadavati velike ciljeve pred sebe jer postoji velika mogućnost da se ništa od toga neće ostvariti. Umjesto toga, stavite pred sebe hrpu manjih, vrlo izvedivih ciljeva koji će vas veseliti i ispunjavati. Ispunite svoj dan događajima, susretima sa ljudima, ali onim stvarnim, ne virtualnim. Svašta nešto stignete u danu, ali samo od sebe se neće posložiti i ostvariti. Vaše želje trebaju vašu energiju.