David Goggins: Can’t hurt me

Ja baš nisam od čitanja knjiga u posljednjih nekoliko godina. Volim čitati, volim dobru knjigu i to nije sporno, ali mi životni mi stil ostavlja vrlo malo (do ništa) vremena za čitanje knjiga. Jednostavno sam hiperaktivan i sve svoje vrijeme provodim s ljudima i/ili u tjelesnoj aktivnosti. No kako već godinama pratim Davida Gogginsa i njegovu životnu priču, izlazak njegove knjige ponudio je samo jedno rješenje – pročitati ju. Knjiga ne postoji u Hrvatskoj niti na hrvatskom jeziku pa sam istu naručio u klasičnom formatu (ne elektronskom obliku) putem internetske prodaje.

Prije svega moram reći tko je David Goggins. On je umirovljeni Navy SEAL i jedini član Oružanih snaga SAD koji je završio Navy SEAL trening (US Navy), školu Renđera Vojske SAD (US Army Ranger) te obuku Taktičkog zračnog operativca Zračnih snaga SAD (US Air Force). Iza njega je preko 60 ultramaratona, triatlona, dugih triatlona sa izvrsnim rezultatima, a također je svojevremeno postavio i rekord za Guinnessovu knjigu napravivši 4030 zgibova u 17 sati. Drži motivacijske govore studentima i sportskim klubovima no sve to zapravo nije toliko impresivno koliko njegov um koji šalje samo jednu poruku: mene nećete slomiti.

Ako ubacite u internetsku tražilicu njegovo ime, zasigurno će se pojaviti deseci njegovih izreka. Meni osobno je najdraža:

Motivation is crap. Motivation comes and goes. When you’re driven, whatever is in front of you will get destroyed.” – David Goggins

Ipak, vratimo se mi knjizi u kojoj je prilično ogolio svoju intimu od ranog djetinjstva. Kao i u svakoj knjizi, percepcija sadržaja ovisi o čitatelju. U knjizi je naveo sve svoje mane, sve svoje greške, sve svoje gluposti i padove. Nimalo se nije štedio. Iz moje osobne perspektive, pronašao sam dosta zajedničkih stvari, od kojih boja kože definitivno nije jedna, no lakše mi je bilo shvatiti neke stvari s obzirom na moje odrastanje. On nije odrastao u lošem kvartu. On jednostavno nije tamo pripadao. I gdje god je došao tako se i osjećao. I ne, ne osjećam se ja tako, da odmah demistificiramo. Prilično me čudilo u knjizi koliko je grešaka mogao učiniti tijekom svog života, do te mjere da mi je strašno koji napor je morao uložiti da se izdigne iz tih nekih svojih loših odabira. Nakon što sam pročitao knjigu, analizirajući i njega i što sam pročitao, pomislim si: “Pa kaj možeš biti tak blesav?”, no zapravo zaboravljam da svako desetljeće naših života donosi neku “fazu” u kojoj se ponašamo nepromišljeno i kao da smo zaboravili služiti se sivom masom u glavi.

Knjiga nije pisana za one koji teško probavljaju prostote no nije ni u stilu Charlesa Bukowskog, ne brinite. Goggins je vrlo jednostavan lik, jedan od onih što živi u crno-bijelom svijetu. Takav mu je i rječnik. To ne znači da nije u stanju složiti pristojnu rečenicu. Ne. On se jednostavno ne libi izreći riječi kao što su shit i fuck, jer zapravo za neke stvari i radnje jednostavno ta riječ dodaje na značaju i gotovo da daje glazbenu podlogu koja upotpunjuje stanje u kojem se on nalazi u trenutku koji opisuje. Nekim ljudima to jednostavno stoji bolje, ali sam prilično siguran da je imao pomoć pri pisanju ovog uratka, koji je vrlo pametno i dobro zapakiran. Život koji Goggins opisuje prepun je loših odluka, koje je pokušao poslije ispravljati, no ono što on želi poručiti je da morate biti uporni kako biste uspjeli. Upornost ne garantira uspjeh. O ne, ne! Upornost vam omogućava šansu za uspjeh no nikako ne nudi uspjeh na tanjuru. Što god je pokušavao, čini se kako je pokušavao na teži način. Goggins i ja smo generacija pa razumijem koliko se razlikuje pristup informacijama nekad i danas. Čini se da što god danas pokušavali, uvijek možete pročitati bar jedan osvrt o toj temi na internetu i na taj način biti bar korak ispred u pripremama u odnosu na njegove početke. Gogginsu to očigledno nije bilo dostupno tada pa je dosta toga naučio na teži način.

Ne želim otkrivati detalje knjige kako ne bih uništio napetost čitanja no Goggins, prepričavajući svoj život pokušava dočarati što smo sve u stanju postići ukoliko se fokusiramo na naš cilj. On je prepreke shvatio samo kao dio puta te im nije pridavao na značaju. Iskreno, mislim da je tu nekako i griješio. Kod njega nije bilo stupnjevanja u pristupu već bi se u svaku tu svoju avanturu zapucao kao grlom u jagode, što ga je često znalo dovesti do ozljeđivanja. Osobno sam pobornik sveobuhvatnog i metodičnog pristupa što god radio iako mi nije stran ni brzopleta i spontana realizacija nekog nasumično postavljenog izazova. Koliko god to donosilo neki posebni adrenalinski osjećaj, s vremenom sam shvatio kako to često uključuje i neke neželjene posljedice koje nas zaustavljaju. Kasnije u knjizi Goggins priznaje da je često bez razmišljanja i bez pripreme ulazio u izazove koje je stavljao pred sebe. Čini se kako je mladost – ludost kod njega trajala malo duže, no ono što se kod njega ni u jednom trenutku nije izgubilo jest fokus i posvećenost uspjehu. Čak i kad ne bi isprva uspio u nečemu, Goggins je znao da će kad tad uspjeti u onome što ne naumio. Ta njegova odlučnost ga je vrlo često tjerala da izdrži sve one unutarnje borbe kroz koje čovjek prolazi kad mu je teško, ali u njegovom slučaju i boli uslijed ozljeđivanja.

Svaki crossfitter je kad tad osjetio što znači nastaviti raditi zgibove nakon što ti puknu žuljevi na dlanovima. To se u Crossfitu može dogoditi već nakon 40-50 zgibova, a nerijetko imate WOD (workout of the day) gdje ih do kraja morate napraviti 100, a da pritom to nije jedina vježba u kojoj koristite ruke. E sad, zamislite da radite stotine kako biste oborili rekord. Trkačima bi možda bilo jasnije kroz žuljeve na stopalima, posebno trkačima trail utrka. Znamo svi koliko to može biti bolno, demotivirajuće ili bar iritantno jer ne trčimo u tempu koji smo zamislili. A sad zamislite da trčite utrku na 100 milja u takvim uvjetima. Logistički potpuno nespremni. Netko bi možda rekao: “Ajme kakav idiot!”, no budimo malo otvoreniji prema njemu, razmišljajući o tome koliko smo mi puta napravili nešto bez razmišljanja i bez posebne pripreme. Goggins nije bez mane niti se takvim predstavlja. On nije niti savršen niti zna o svemu sve. Što je god u životu pokušao, čini se da je izabrao najteži mogući način i ne jednom se našao u onoj poražavajućoj situaciji gdje mora priznati sam sebi kako neće uspjeti. No činjenica da neće uspjeti taj put ne znači nešto trajno već samo privremeni set-back, jer on zna da će se vratiti bolji, pametniji i jači. Kod njega neuspjeh nema trajnu konotaciju već samo nešto što je dio puta prema zacrtanom cilju. Goggins ima nevjerojatne mentalne predispozicije za sve što čini. Usredotočenost i njegova smirenost su izuzetni. Unatoč naizgled fantastičnoj fizičkoj spremi, bori se sa nekim urođenim tjelesnim nedostacima kojih postaje svjestan tek kasnije pa sve ono što je prethodno učinio djeluje još impresivnije.

Čitajući knjigu sjetio sam se mnogih trenutaka u kojima sam želio odustati i reći jebeš ti sve ovo, što to meni treba, no nekako bih u večini slučajeva nastavio, možda sporije, a koji put čak i brže, snažnije, samo kako bih završio ono što sam počeo. Ponovno se vraćam na njegovo poimanje motivacije koje mi je otvorilo oči. Svojevrsno prosvjetljenje. Motivacija je nešto što može i ne mora postojati, a također u svojem intenzitetu može varirati zbog mnogih faktora i to je vjerojatno najveći kamen spoticanja mnogima koji se pokušavaju držati nekog plana, bilo da se radi o pripremama za neki izazov, pokušaju održavanja tjelesne mase ili učenja za ispite.

Ne da mi se

Koliko smo to puta rekli sami sebi, drugima ili o drugih to čuli. Kad me ljudi pitaju kako mi se da dići ujutro i otići na trening prije posla, ja ih pitam dignu li se oni na posao. Odu li po dijete u školu, vrtić? Prošeću li psa? Da li plate račune? Gotovo uvijek je odgovor da. Pitam ih potom da li im se svaki dan to da? Ne čekajući odgovor koji se nameće sam po sebi, govorim im kako su te sve stvari u rasporedu i da oko njih ne promišljaju već ih odrađuju pod normalno, gotovo automatski. Ista stvar je i sa treningom i sa učenjem i sa prestankom loše navike. To je nešto što zacrtate i jednostavno se držite plana. Jednostavno? Nije nimalo, no ništa što u životu vrijedi nije baš jednostavno. U životu se valja se potruditi za one najbolje, bitne stvari, dati sve od sebe i ne odustajati. Na putu do cilja čekaju nas neke ili čak mnoge prepreke. Neke možemo predvidjeti, neke ne možemo. Za neke se možemo pripremiti, a za neke unatoč svim znanjima, sposobnostima i vještinama nema lijeka i jednostavno će nas snaći i možda spriječiti u naumu. No ono o čemu Goggins govori u svojoj knjizi koju apsolutno svima preporučam, jest da vas ti neuspjesi odnosno zastoji ne smiju determinirati niti vam ubiti volju na putu prema cilju.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d bloggers like this: