Većina ljudi odlazi na godišnji odmor kako bi se – odmorila. I to najčešće povezuju sa onim ne-fizičkim aspektom istog, tipa “spavat ću do podneva”, točnije nečinjenjem stvari koje čine kad nisu na godišnjem. Komplicirano? Naravno jer takav je scenarij gotovo nemoguć. Dajte da vam pojasnim.
Zapitajte se koliko stvarno uspjevate ne-činiti stvari od kojih pokušavate pobjeći. Pogotovo ako ste roditelj manje djece. Morate se ustati ujutro, dati im doručak, otići u nabavku za ručak koji se naravno sam neće spremiti, pospremiti to,… uglavnom razumijete o čemu govorim. Vaš raspored se ne razlikuje u mnogočemu od vaše uobičajene dnevne rutine, osim što niste otišli na posao. Čak štoviše, vaš klinac ili klinka traže pažnju i sadržaj cijeli dan, što je uobičajeno u domeni baka/djedova/dadilja, jaslica, vrtića ili škola. Ali pretpostavimo da ste otišli na svoj “godišnji iz snova”, gdje ne morate učiniti niti jednu od tih stvari. Hoćete li spavati do podneva?
E to je nešto što ne mogu učiniti nikako. Nisam noćna ptica, ali ne idem baš ni spavati s kokošima no kad dan svane, moje tijelo instant ubacuje u treću brzinu. Ne poznajem one prve dvije. Kad prespavam do 9 ujutro, imam osjećaj da sam propustio pola jutra, a ja silno volim jutra. Jutro nudi onu najbolju energiju koju mi je jednostavno žao rasipati na: ništa. Razumijem da ima sporijih dana no to ne može trajati vječno.
Posljednjih 30 godina sam okružen psima, a sa psom vrlo brzo shvatite kako nema lošeg vremena već samo loše odjeće i obuće. Pas mora van bez obzira kakvo je vrijeme vani pa ste primorani i vi izići na tu kišu, snijeg, vrućinu,… i shvatite da se vani ne događa baš ništa toliko katastrofično. E pa tu psihologiju primjenjujem i u svakodnevnom životu. Nema lošeg vremena. Ima samo boljeg.
Evo bio sam na produženom vikendu sa dragom i obećao sam joj kako ju neću forsirati, no i njoj je jasno kako ja ne mogu cijeli dan biti na jednom mjestu. Inicijalno sam ponudio jedan dan izlet, drugi dan šetnja pa kud nas dovede. Kad idete na 3-4 dana, pogotovo u proljeće ili jesen morate imati na pameti kako se vremenske prilike mijenjaju prilično brzo pa koji put nemate onaj prvi dan za odmor tj. nečinjenje ništa. Meni to uopće ne pada teško jer ja volim ispuniti dan događajima. Što ih je više tim bolje. A kad dođem u Novi Vinodolski onda ne znam gdje bih prvo. Gorski Kotar mi je “iza leđa” i nudi čuda poput Bijelih i Samarskih stijena, vrhove Risnjak i Snježnik, kanjone Vražji prolaz i Kamačnik, špilje, jezera, restorane i planinarske domove sa vrhunskom domaćom klopom, proplanke sa divljim konjima. Pogled prema Velebitu i isturenom Zavižanu konstantno zove, a Premužićevu stazu je lako ubaciti u bilo koju rutinu kad ste u tom dijelu Jadrana. Krk koji se prostire ispred Novog nudi šetnju preko Obzove, a za one koji imaju više vremena lako se pretvori u šetnju do Baške, no Krk je poznat i po svojim biciklističkim turama iz Punta te utrci na 10 kilometara u Omišlju. Ljepotama Krka je teško odoliti, a ništa lakše nije ni nabrojati sve prirodne ljepote i kulturne sadržaje koje Krk nudi. Naravno da treba stati u Vrbnik popiti čašu Žlahtine, zaviriti u Jurandvoru crkvu Svete Lucije i Bašćansku ploču ili otići na Košljun u franjevački samostan. Ako ni to nije dovoljno, pogled prema Učki dovoljno će reći pa bi vaš lagani uspon prema jednom od najljepših vrhova u Hrvatskoj mogao završiti sa kakvim odličnim ručkom u nekom od restorana unutrašnjosti Istre. Dakle, nije stvar da mora biti sport kako bi mnogi pomislili za mene. Ja volim sadržajno.
E to, to se meni događa svaki put kad krenem na put. Gdje god išao, razmišljam što sve mogu vidjeti oko mjesta gdje sam stacioniran. Meni godišnji odmor nije pojam za mirovanje već upravo suprotno. Ja sam jedan od onih (ne)sretnika koji kad miruje ima osjećaj da propušta život koji prolazi pored mene. Je li to normalno? Pa meni je samo to normalno. Nekome je to… pa vjerujem da bi svatko našao neki prikladan ili manje prikladan izraz. Pokušavam li nadoknaditi propušteno? Možda je i to, no imajte na umu da ukoliko idete s partner(ic)om da je od posebne važnosti međusobno uvažavanje i razumijevanje. Doduše, teško je nekom mirnom objasniti potrebu hiperaktivca da se stalno kreće, jer kod hiperaktivnih ljudi kretanje je jedina konstanta.
Razočarat ću one skeptične, no čak i ja znam usporiti. Leći na plažu uz dragu i uživati u trenutku. Naravno, to ne znači da ne odem malo plivati, roniti, verati se po stijenama,… ali nekako manje nego da nje nema. Isto mi je i kad sam sa sinom, ali rekli smo da u ovu priču nećemo uključivati djecu i njihove potrebe. Ono što najviše priželjkujem od godišnjeg je promjena rutine. Ali ne rutine kretanja već odlaska na posao. Ja se punim aktivnostima i događajima u danu. Pravi mi je problem u 10 fotografija na Instagramu prikazati moj dan na godišnjem. Pokušao sam 4 dana mini-godišnjeg prikazati u fotografijama. Inicijalno sam mislio da će ih biti otprilike 20-25. Ali mjesta na kojima ja završim traže da ih zabilježim fotografijom. Uglavnom, FB post je završio sa preko 70 fotografija gdje se niti jedne nisam mogao odreći koliko su mi bile lijepe.
Skijaški tjedan je za mene zapravo jedan od najboljih načina za godišnji odmor. Digneš se rano ujutro, doručkuješ obilno i kreneš na brdo prekriveno snijegom kako bi se cijeli dan kretao. U međuvremenu mazneš rakijicu uz kavu, pojedeš neku dobru klopu i zaliješ to pivicom. Nakon cijelog dana uživanja na friškom zraku i po mogućnosti suncu, odeš natrag “doma” srediti večericu, skočiti na bazen i podružiti se sa djetetom još malo i odigrati kakvu društvenu igru s njim ili popričati sa prijateljima uz kuhano vino. Ako se pruži prilika, ubaciti još kakvu kraću trkačku rutu po snijegu ili bar laganu šetnju. I tako tjedan dana. Dešavalo mi se da usred skijanja vadim trail tenisice koje često nosim u ruksaku (da, skijam s ruksakom) i odem trčati po kakvom grebenu jer je dan jednostavno prekrasan da bih samo skijao. Je, ima nas i takvih. I znate što? Ni u jednom trenutku se ne osjećam umornim, jer ono unutarnje zadovoljstvo mi daje energiju da to ponavljam iz dana u dan.
Sad bi netko mogao pitati da zašto imam potrebu to podijeliti, ali onda se mora pitati i zašto pišem ovaj blog o svojim vrlo osobnim razmišljanjima i iskustvima pa vjerujem kako bismo se počeli vrtiti u krug. Odgovor je jednostavan. Takav sam. Želim podijeliti svoja iskustva, koja su uglavnom lijepa, sa ljudima oko sebe i na taj način potaknuti ih možda na neke njihove nove avanture. Pokušajte promijeniti svoje rutine na godišnjem koji nije ljenčarenje na plaži. Ne kažem da se odreknete svojih malih slatkih zadovoljstava poput pića sa svojim bližnjima… ili sami sa sobom. Ali promislite možete li sadržajno obogatiti svoj odmor kakvim izletom na obližnju planinu, kajakarenje po rijeci ili do obližnjeg otoka, sudjelovanje u lokalnoj biciklijadi ili kakvoj trkačkoj utrci.
Naravno da ne morate ništa. Vjerojatno ste se u životu dovoljno namorali no promislite samo koliko divnih trenutaka vam takav jedan mali push iz kreveta može donijeti. Lako za hvalisanje koje bi kasnije moglo uslijediti jer činjenica da se imate čime hvaliti je nagrada sama za sebe. Pokušajte!
A ako imate kakvu dobru ideju za izlet, gdje god bio, slobodno ostavite komentar ispod jer možda upravo vi mene potaknete na nešto novo.
Thomas' Life Without Pause 