Još jedna u nizu vrlo diskutabilnih tema o kojoj se ljudi uglavnom trude ne komentirati, no vrlo je malo onih koji blagonaklono na to gledaju i odobravaju. Život na staroj slavi mi nikad nije bio jasan. Znam da je pristojno prešutjeti, no valjda ste se već navikli na to da ja imam problema s tim. Često čujem ljude oko sebe kako govore iste stvari, ali ne žele to izreći “na glas” ili bar ne pred ljudima kojih se to tiče. Vrlo univerzalna tema, a ja, razredni advokat nemam problema s izgovaranjem onoga što mi je nejasno ili što je većini nejasno, ali se ne usude govoriti o tome. Vjerojatno su pametniji od mene ili bar promišljeniji. No ja se trudim biti odan samom sebi i biti iskren. Nerijetko me to koštalo, ali kaj sad… većina nas bi se željela uklopiti u neku okolinu koja nam odgovara, no često tako gubimo sami sebe. Svoju osobnost. Gubimo to u onom trenutku kad prestanemo biti mi već ono što bismo trebali biti kako bi nas okolina prihvatila. Koji put je teško biti svoj, ali je oslobađajuće. Čovjek je uspio pokušati atentat na Papu Ivana Pavla II… nešto mu se nije svidjelo na njemu? Neke je teško zadovoljiti, a u mojem slučaju je to ekstremno. I ne, ne uspoređujem se sa Papom Ivanom Pavlom II. Čitajte što piše.

Dakle, budući da se nemam namjeru svidjeti svima, imam slobodu pisati što mi je na pameti i na duši, bez cilja da se nekom dodvoravam, a to pak daje na snazi i autentičnosti mojih članaka. O čemu god pišem, proživio sam to osobno. Pa tako imam i cijeli niz stručnjaka, kako ih volim zvati, koji me uslijed ili neposredno nekon treninga, uslijed moje zapuhanosti počnu klistirati sa svojim rezultatima iz vremena T-rexa! E pa ovaj članak je posveta njima jer nije riječ o aktivnim ljudima već ljudima koji su se zapustili.

Kako sam rekao, svako toliko naletim na nekog povijesnog stručnjaka koji je prije 25 godina razvaljivao, ono dok je bio mlad. Ma nemam ja ništa protiv toga da ljudi mijenjaju prioritete i da im dozlogrdi određena stvar, no moje jedino pitanje je: što radiš sad? Što god mislili o meni, ja nemam ništa protiv ikoga. Moji komentari nisu kritike, već samo moje viđenje i moje osobno iskustvo koje vrlo često ispadne sasvim logično ili nekom točno… najčešće u stilu “a je, rekao si mi”.

I na prvu čovjeka pustim da izreferira, jer možda se u toj njegovoj priči skriva neka tajna poruka, neko iskustvo koje ću i ja moći primijeniti bez da osjetim negativne posljedice. Po sistemu – uči na tuđim greškama. I nije da krenem odmah s kontrom. Ne, poslušam i pitam vrlo jednostavno pitanje: zašto to ne prakticiraš i sada? Ne kako bih provocirao već kako bih se uključio u razgovor jer time dajem osobi mogućnost da se izrazi i ovaj vrlo kretenski početak razgovora možda preokrenemo u nešto konstruktivno. Mene zanima gdje je puklo tim stručnjacima? Jer vrlo često ti stručnjaci krenu s komentarima na moju ili neću tuđu aktivnost. U stilu, kad sam ja bio mlad to je išlo puno bolje. Isprike su vrlo rijetko objektivne i znam ljude koji unatoč medicinskim preprekama i dalje prakticiraju neku vrstu aktivnosti. No kad se stručnjak ubaci u moj razgovor o sportu s nekim i krene s rafalom nepovezanih činjenica, ne poštujući niti osnovne principe ljudske komunikacije, onaj manje dragi ja počne gruntati neke druge smjerove toga razgovora. Prije svega, koga to boli klinac što si ti tada radio i kakve to ima veze s ovim mojim? Ponajviše, ne razgovaram s tobom već s nekim drugim i tko je tražio tvoje mišljenje? Zašto? Zato što ne vidim razloga pa čak ni neke potrebe za osnovnom pristojnošću za ljudskim pijavicama kojima je omalovažavanje i sprdnja jedino na pameti.

Eto, siguran sam da to ljudima prvo padne na pamet, no meni često izleti iz usta. Znam, netko bi rekao da sam grozan, no ne volim siledžije, a pogotovo one neke koji djeluju vrlo skriveno, da su na rubu ljudskog sažaljenja. Istinski ih ne volim. I ne volim falš-špilere i pozere koje danas nazivamo influencerima (ode u čistim bijelim tenisicama i tajicama na Bikčevićevu i snima video). Jasno mi je kad netko, u poznijim godinama ima slabije rezultate pa se želi pohvaliti svojim najboljim vremenima, no kad vidim da se radi o aktivnoj osobi to mi postane superinteresantno. Ako ništa drugo iz nekog poštovanja prema starijem i iskusnijem sportašu. Osobi koju istinski cijenim zbog dugog staža i ustrajnosti. G. Paver je vjerojatno bio još brži u mojim godinama, no meni je još uvijek nedostižan, a generacija je mojih roditelja. Kakav gospodin i sportaš. G. Vassung, kojih desetak godina stariji (od mene!), također me iznenadio svojom jednostavnošću i otvorenošću za podijeliti pokoji dobar savjet mlađem kolegi… naravno, nakon što mi je dva četvrtka na PlivTrku dao lekciju. Enormno poštovanje imam prema ljudima koji ne staju i nastavljaju najbolje što znaju i umiju.

No kad mi netko tko se ničim ne bavi, evidentno zapušten počne zaprdivati o tome kako je ovo što ja radim kurac od ovce i da je (uglavnom) on to puno bolje radio kad je bio mlađi… moje je pitanje instantno: a zašto to i dalje ne radiš? Oddnosno što radiš kako bi nadoknadio taj dio sebe? Što meni znači koliko si ti trčao na 5 kilometara? Što ikome znači koliko si dizao u bench? Što meni znači jesi li pedalirao do Budimpešte i nazad u jednom danu… ako ništa od toga ne činiš danas. Nas dvoje nismo možda usporeditivi ni u čemu jer ja možda primarno dižem utege, a trčim jer mi je simpa, a ti si trenirao atletiku od svoje pete do dvadesetpete godine. I čemu te usporedbe u kojima je ovo moje zaquratz?

Znam, mislite si, “kaj je tebe raspizdilo, bracek?”. Pa seronje imaju taj efekt na mene. No uvjeravam vas da sam uslijed tipkanja ovog članka skroz smiren… ili bar dovoljno. Osuđujem li opet nekoga? Ne i nikad to ne radim. Bar ne namjerno. Unconscious bias je najbliže što bi mi se možda i moglo zalomiti no da se ne bavimo psihologijom i sociologijom, ajmo se držati onog jednostavnog što me smeta, a kako se čini i druge, no prepristojni (čitaj: prepametni) su da bi se spustili na taj nivo. Svatko toliko mi netko kaže kako ja nekoga osuđujem jer kažem što mislim.

Ne volim život na lovorikama. Ne podržavam ga. Ukratko, Leo Messi, ufati se posla (jako ne pratim nogomet, ali čujem jer se priča). Ok, treba imati na umu da su ljudi činili dobre stvari kroz život i da kad pogriješe treba imati na umu sve dobro što su napravili. Pogreška, dvije ne čine osobu instant lošom. No neki konstantno vole prditi o svojim uspjesima kao da su bili jučer. Mene zanima što si danas radio? Ili što ćeš sutra raditi? Jer svojim djelima utječemo na živote ljudi koji nas okružuju. Ne samo na svoje stanje. Stalno o tome govorim i ne planiram prestati, bar ne u skoroj budućnosti jer mi je, gle sad čuda, stvarno stalo do ljudskog zdravlja. Uopće me ne zanima život u prošlosti. To me podsjeća na razgovor o suprotstavljenim stranama u Drugom svjetskom ratu na našim prostorima. Mili Bože!

Volim povlačiti paralele s osnovnoškolskom matematikom pa dosta često usporedim progres treniranja s učenjem matematike. Kad u prvom razredu krenete učiti pisati brojeve, ni ne slutite što će biti u trećem razredu, osim ako niste lumen. Možda nagađate i veselite se novom znanju, no red se zna. Prvo zbrajanje jednoznamenkastih brojeva pa u četvrtom razredu učite množenje i dijeljenje s troznamenkastim brojem. To bi bila recimo paralela nastavno na preskakanje stepenica i apsolutno nepotrebno ganjanje polumaratona u prvoj sezoni trčanja. Nepotrebno. A ovo jamranje i hvalisanje s prošlim vremenenima bi bilo kao da netko tko je ostao na tablici množenja studentu fizike objašnjava koliko je dobar bio u 3. razredu i kako je rasturao množiti i dijeliti jednoznamenkaste brojeve. Ako nisi bio prvak svijeta ili zlatni olimpijac, stvarno ne znam čime bi se imao pohvaliti, a i upitno je čemu se hvaliti nečim povijesnim rekreativnom sportašu, pogotovo ako taj život više ne živiš? Rekreativci samo žele održati svoju rutinu i u njoj uživati. Poneki imaju želju, poput mene, utjecati na druge da i oni poprime te neke navike, no tome se samo mogu nadati.

Teško mi je slušati nekog kauč krumpirčeka (izvedenica iz couch potato) koji me uvjerava kako je njegov rezultat značajniji od mojeg. Iskreno, moj rezultat, zanemarivši da je eventualno meni bitan, mogao bi biti interesantan nekom drugom koliko i bilo koja prosječna FB objava. Prilično nebitan. Pa od kud još potreba minorizirati i taj moj rezultat, kakav god bio, samo da bi netko probudio svoja neka sjećanja i posrao se na mene, uopće ne pokazujući sportsku pristojnost da bar prihvati da i ja imam pravo na neki svoj rezultat.

I da, sad bi se sigurno netko mogao naći pozvanim moje komentare o brzini trčanja povezati s ovim, no nije isto i reći ću vam zašto. Ja skidam kapu svakome tko se oproba u sportu i ne odustaje. Istinski imate moju punu podršku, no stava sam i dalje da se u prvom razredu ne žurite s razlomcima (opet matematička analogija), jer ne znam što ćete onda raditi u osmom razredu. Cijenim svaki napor i ustrajnost, ali sve ima svoje vrijeme i mjesto. A svim povijesničarima želim istinski povratak onome u čemu su uživali i bili toliko dobri, bez ikakvih opterećenja da moraju biti ponovno toliko dobri. Bitno je da uživaju u tome što rade i da to ne prestaju raditi.

Tjelesna aktivnost je bitna svakome od nas i često nas stavlja u poziciju da imamo o čemu razgovarati s ljudima s kojima ne dijelimo ništa drugo zajedničko pa je izuzetno bitan i taj društveni faktor. Nemojmo izokrenuti tu odličnu stvar, tu prekrasnu i bogatu životnu temu u nešto što bi našem sugovorniku moglo biti naporno. Pokažimo svojim primjerom da živimo sport i pokušajmo potaknuti druge na aktivni život ne nudeći reciklirane suhoparne podatke koji su uskraćeni aktualnošću. Uživajte u rezultatima iz prošlosti, živite danas, a veselite se budućnosti!