#122 Samoizolacija kakvu još nismo spoznali… do sada

Ako ste mislili da je COVID-19 pičkin dim, onda ste vrlo vjerojatno u krivu jer to varira od osobe do osobe. No, administrativni kaos koji slijedi i cijeli niz nelogičnosti na koje nailazite je takav da biste samo željeli imati simptome i biti testirani pozitivni jer to je zapravo najjednostavniji scenarij – na bolovanju ste, nije vam lako, što naravno ovisi o simptomima i njihovoj težini, ali ste na miru jer eto ništa ne možete napraviti osim truditi se da ozdravite.

Koristit ću dane po brojevima koliko mogu kako bih vam dočarao što prolazi netko tko je možda zaražen, odnosno kontakt, a u trenutku kad ovo počinjem pisati tek smo na sedmom danu i ništa se ne čini jednostavno. Udobno se zavalite i krenite. Trudio sam se biti kraći što je moguće, ali…

Dan prvi – provodim 15 minuta u zatvorenom prostoru s osobom A koju ne mogu izbjeći zbog obiteljskih veza, u stanu, bez kontakta te tu osobu vozim 5 minuta autom. I dalje nema fizičkog kontakta, samo razgovaramo. Osoba nema nikakve simptome niti itko u blizini. U tom trenutku smo s njim u kontaktu moj sin, moja draga i ja.

Dan drugi osoba A iz prvog dana opaža peckanje u grlu, što je za istu osobu potpuno normalno zbog izloženosti rada uz klima uređaj i svašta nešto pa ne pridaje nekog posebnog značaja tome. Uostalom, vani divlja ambrozija na najjače, tko ne bi pomišljao da je to jedan sasvim običan simptom. Dugih simptoma ništa.

Dan četvrtiosoba B, također nemoguće ju izbjeći zbog obiteljskih veza ide na testiranje po službenoj dužnosti ne pokazujući nikakve simptome. Uostalom, ako bismo gledali što nam se kroz tjedan događa, “imali” bismo koronu svaki dan ili bar nekoliko puta tjedno. Kao da ne postoje druge bolesti više. Pri kraju dana četvrtog, osoba B ima blago povišenu temperaturu (37.5) i malo je umornija, što može biti posljedica napornog tjedna, pretreniranosti i stotine drugih stvari. Sutra će valjda biti bolje. Moj sin se družio s osobom B taj dan. Isti dan se ja vozim s osobom C dva puta tijekom dana u vozilu.

Dan peti – sinko, draga i ja idemo u Maksimir u šetnju s njegovom prijateljicom. Zašto ne? Nema društvenog kontakta, na friškom smo zraku i perideri. Pazimo da se ne minglamo previše. Nešto iza podneva osoba B zove da je pozitivna. Osoba A, koja je također bila u kontaktu s osobom B odlazi se testirati i dalje bez simptoma. OK. Sinko u samoizolaciju kod mene, prijateljica ide doma, draga ide doma, a ja istrčavam svoj polumaraton oko zgrade, odustajuću od Grawe maratona kako bih bio blizu sinu. E sad postaje zanimljivo. Naime, ja ne moram u samoizolaciju jer ja nisam bio u kontaktu sa osobom koja je zaražena i pozitivna, a navodi se kako ste prijenosnik dva dana prije pojave prvih simtpoma. Dakle, ne vidim kako bih mogao biti na bilo kojoj listi. No osoba A javlja kasnije navečer kako je pozitivna i ona, što zapravo znači da sam kontakt te osobe. Da ne kažem kako mi je sin u kontaktu s didom i bakom, koji su ugrožena skupina, no to nismo mogli znati te da je i moja draga praktički kontakt od osobe A bila u kontaktu sa svojim roditeljima Dana četvrtog, a isti su roditelji također ugrožena skupina. Da stvar bude još “veselija”, prijateljica od sina ima dva brata, mamu koja je prebolila jednu zajebaniju bolest i oca koji je taman na operaciju otišao. Ono… jebenica sve skupa!

Kako god bilo, shit show just started. No sretni smo jer zapravo nitko ne pokazuje nikakve simptome, odnosno svi su simptomi blaži.

Legao mi ovaj 6pack k’o budali šamar

Dan šesti – kreće obavještavanje svih kojih se sjetiš, ekipe na poslu pogotovo, ljudi koji idu na put i koji su mi trebali doći na ručak taj dan. Sjetim se i osobe C koja je dan ranije bila sa familijom te isti dan otišla na Sljeme s ekipom. Vikend je. I samo jedan epidemiolog radi. Dežurni. Ako želiš na testiranje, ideš o vlastitom trošku. Pet glavi i sve ok. No i dalje sam sretan jer nemam simptome, a frižider je čudom pun. Ništa mi nije jasno niti je puno jasno osobi A i B, koji su eto pozitivni s blažim simptomima. Nije im lako, ali bar znaju na čemu su. Bolovanje, mirovanje i čekati da prođe. Dobili su do kad moraju biti doma i to je to. Ili možda nisu? Nisu jer to šalje epidemiolog… hmmm.

Dan sedmi – totalni košmar kreće s mehanizmom koji bi se trebao pokretati sam. Kažu, zovi svoju doktoricu i traži testiranje, jer sin iako je bio u direktnom kontaktu sa osobama A i B, ne podliježe testiranju po defaultu. Nope. Nema simptome, ali ide u samoizolaciju. A ja s njim. On je kod mene, a mama luda jer će dva tjedna biti bez sina. Ideš!! Idemo dalje. I psa imamo kojeg nikome ne možemo dati jer je navikla na nas. Kako pustiti psa van piškiti? Nitko pojma nema. Čitam upute o samoizolaciji i kaže “ne idite van ako nije nužno”. Pa nužda, makar i pseća, je prilično nuž(d)na stvar. Bar tom jadnom, hiperaktivnom psu koji je također u toj pizdariji s nama. Sedmi dan je kritičan, reklo bi se. Pogotovo kad draga dobi uputnicu za testiranje i njena doktorica kaže da ide na Zaraznu. Ja čekam svoju doktoricu koja radi od 1230 kako bih dobio za sina i sebe. Svi emaili su poslani još tijekom vikenda kako bi bilo što prije riješeno prvi radni dan. Preko vikenda naime, a zvali smo, radi samo dežurni epidemiolog koji nema vremena za nas. Ma jebeš me! Ok, ‘ko ga jebe, tako je kako je. Svi smo ok, svaki na svojoj adresi i čekamo mi ovaj dan. I nakon objašnjavanja sa svojom doktoricom kako mi je jasno… kurac mi je jasno… prihvaćam kako se testiraju samo ljudi koji imaju simptome, no objašnjavam kako želim znati je li sinko zaražen, a također mi je bitno jesam li ja zaražen jer eto, bio sam na poslu i s osobom C u autu… pa ono čisto da znamo. Doktorica kaže da razumije i stavlja online uputnicu. Jel to to? Kaže ona da je! Ha ništa, pičimo na Zaraznu. Sva sreća kiša pada. Dolazim pred šator i ne kužim red, tko s kim razgovara, pristupa li vam itko ili što…. ništa! Približavam se kontejneru i skužim da treba zvati neke mobitele. Prvo administratora. OK. Nakon tko zna koliko pokušaja, javlja se žena kojoj ništa na prvu ne sjeda u uho. Broj mobitela sam ponavljao jedno 10 puta i svih deset je fulala. Kao da igramo potapljanje brodova. Uglavnom, veli ona meni da sad nazovem drugi broj. Gledam na zid kontejnera taj papir s telefonima i mislim si da su ti ljudi iza šajbe kontejnera te osobe s kojima razgovaram, ali nekako pomicanje usta i zvuk se ne poklapaju. Čak ni u delay-u. Jok, nisu to oni. Zovi drugi broj, sestru koja će ti reći što i kako.

Zovem sestru i nakon mukotrpnog zvanja dva ponuđena broja, javlja se ista i objašnjava mi da jel ja vidim hitnuda će me nazvati za 10 minuta. Mobitel, prokleti iPhone mi je na 23 posto jer to je trebalo biti jednostavno. Imaš online uputnicu, pokažeš validan dokument i gurnu ti štapić u nos te za koji dan dobiš rezultat. Je kurac! Da, psujem jer ne kužim kako je moguće da u 21. stoljeću ne postoji veza između online uputnice moje doktorice i Zarazne, na koju me i ona poslala. Da, to je scenarij koji je uslijedio nakon što sam sa djetetom i dragom koja je u međuvremenu došla, stajao na kiši kojih 30 minuta i kad sam došao na red za testiranje (tako sam mislio) mi je tehničarka rekla da se moram javiti doktoru koji će mi dati neki papir. Kakav vražji papir?! Ova žena na testiranju koja je stajala iza mene je dobila papir! Pa ja opet zovem sestru sa 17-postotnog iPhonea i pitam, kaj se događa? Ljudi dolaze na red prije mene, a došli su kasnije. Gospođa koju sam čuo da pizdi na sva zvona mi se počinje činiti sve razumnija iako na početku nije djelovala tako. Moja draga sjeva očima jer joj sestra daje brifing kako je na krivom mjestu, a i sam dobijam takvu informaciju od sestre koja me poziva pomirljivim glasom: “Tata dođite ovdje da vam velim…”. Da skratim, nismo se testirali i uputili su nas ili da podignemo fizičke uputnice pa se vratimo ili da odemo odmah u Zavod Andrija Štampar koji je malo iznad. Moja draga bila, a bila i ova gospođa koju sam skužio bolje malo i rekli su im da rade do 1300 sati. Iako na stranicama piše do 1400, a u Zaraznoj kažu da Štampar radi do 1600. Ne kužim opet ništa. Pa jebem vas sve, to je prek plota! Kak lijeva ne zna što radi desna? Ne vjerujem.

Zovem svoju doktoricu i govorim njenoj medicinskoj sestri kako ništa nismo obavili i kako bih došao po uputnicu, ono papirnatu. Veli sestra da mi ju ne može izdati jer ja ne smijem doći po nju. Kaj? Ali po putu, velim ja, ono do doma. Usput mi je. Bacite mi kroz prozor, ne morate ni sići dolje. Veli ona da ne smije jer ja ne smijem biti vani. Ali ja jesam vani jer sam se išao testirati. Pa ne mogu se teleportirati. Kaže da mi ne smije to izdati i da netko dođe po to od mojih. Kažem joj pa doći ću s psom, moram ju pustiti piškiti i kakati. Zamotat ću se u sve maske, kape i jakne koje imam (stavit ću i nakurnjak kojeg nemam, ako treba)! Nope! Nema šanse. Ne bih ni to smio!

Da stvar bude zabavnija, moram ispuniti i obrasce prema epidemiologinji koji mi je proslijedila osoba A. Pa kaj to ne rade oni? Mislim epidemiolozi? Ja čekam da me netko nazove i pita za zdravlje, no ništa. Veli osoba B da ni ona nije navela moga sinka pa ispunim i za njega. Zeza nešto sustav pa tipkam ja to 5 puta i nekako uspijevam. No tješim se. Ipak, sutra ću ja ujutro u Štampara pa k’o ga jebe. Veli internet da ne treba najava. Odo’ spat. Svi smo dobro.

Dan osmi – znate onaj vic o Muji u Kanadi? E tako sam se i ja probudio ujutro. Lijepo je u Kanadi, ove pahulje već padaju osmi dan… Idem se testirati pa tko ga jebe, sve je ok. No na samim vratima, netom prije no sam nalijepio prokletu masku na lice, velim ja sebi “aj ti ipak nazovi tog Štampara pa provjeri”. Vide li oni te online uputnice. Javlja se gospodin i pita imam li zakazan termin te me upućuje na neke brojeve telefona da se naručim. Nakon bezuspješnih 217 poziva na ta dva broja, uz teleworking jebeno odustajem. Idem daviti svoju doktoricu. Ne javlja se i ona jer se vratila s godišnjeg i jedva hvata kraj s krajem. Zaredalo se, a ja sileđija bombardiram mailovima. Valjda kad vidi broj telefona pravi se mrtva. Razumijem ju. I ja bih na njenom mjestu. Pišem ja epidemiologici da mi uopće nije jasno, a ni mojoj doktorici, od kad sam ja i do kada u samoizolaciji. Veli da mi je poslala poruku. Ja ono “pa gdje?!”… a kad ono o’šlo u spam. No krasno. E sad, pazi veselja. Moje promišljanje je da bi dan četvrti ili peti trebao biti neka polazna točka za mojih 14 dana samoizolacije, no meni je određen prvi dan, dan kontakta. Kaj? Čekaj čekaj… pa to zapravo znači da uopće nisam trebao biti zaražen od osobe A, već preko sina tj. preko osobe B biti zaražen… možda čak i danas, jer i njemu treba koji dan za inkubaciju, no kako djeca znaju pokazivati vrlo slabe do nikakve simptome, možda mene roknu simptomi tek kad mi istekne samoizolacija. Tehnički, da poludim ili da polude ovi moji na poslu pa me puste, ja bih mogao načelno nakon kojih 9-10 dana samoizolacije doći na posao. Jel ima netko da mu je to normalo?

No sretan sam jer ni sinko ni draga ni ja nemamo nikakve simptome. Lijepo je u Kanadi…

Čovječe glupiraj se… jedan od načina kako dobro provesti vrijeme s djetetom

E sad. Dan nije gotov… a ne, ne, ne,… znači u tom ludilu roditeljstva, telewokringa, kuhanja ručkova i ostalih užina, popravljanja i online otkupa mog vlastitog auta (od leasing kuće) te pokušaja da online riješim još 101 stvar, pokušavam doktorici objasniti upute epidemiologice koja veli da me doktorica treba prijaviti za testiranje. Ne ona, ne ja, nego moja doktorica opće prakse. Medicinska sestra šalje mailove kako ne uspijeva dobiti Štampara (valjda je na kavi) i nema ništa prije ponedjeljka… u Grižanskoj! Javlja se draga i veli da je dobila termin u baruna Filipovića za nas za Dan deseti, u 1005 sati. Ali da bi bilo dobro da doktorica to javi tamo. Veli, čitaju online uputnice iako naše ne vidi. Šaljem ja broj telefona Filipovićeve doktorici, na koji sam prethodno dobio informaciju kako je draga sve naručila i da dođemo na vrijeme. Sve ok? Sve ok. Hvala! Moja doktorica se javlja da ona ne može ništa potvrditi tamo u baruna Filipovića jer u sustavu nije ona nas tamo poslala već smo se sami naručili. Naravno da sam prokleto skeptičan što me čeka Dan deseti jer jednostavno ne vjerujem kako je moguće da nakon 6 mjeseci ove golgote ljudi nisu u stanju složiti jedan jebeni sustav kojeg svi čitaju. Baš je nebitno tko šalje uputnicu! U sustavu je, netko je smatrao da to tako treba biti i čemu propitkivanje. Uzimaj krv, bris, znoj, pičkim dim ili kurac od ovce, ako je potrebno, da ljudi (s djecom posebno) ne čekaju, a poslije propitkuj zašto je netko tako odlučio.

Ako ništa drugo, osim u društvu sina, uživam u kuhanju

21. stoljeće… nestvarno. Priznajem. Pomakli smo se, ali majko mila… da nakon 6 mjeseci nitko ne zna što bi trebao raditi? Da Zarazna i Štampar, dva susjeda i key player lokacije ne razgovaraju? Trava definitivno nije zelenija ni kod jednog od njih. Ono što znam je da sutra neću gruntati o ovome, a baš promišljam tko će čitati ovako dugi blog, a na pol puta smo. Divne su ove pahulje… Ujedno, ponovno čitam neke članke o tome kako s psima i drve li ga ljudi o glupostima poput: dajte ga susjedu, članu obitelji, mrtvoj babi ili ostavite na pragu neke kuće u Vrgorcu, garant će ga jedan od 73 stanara prijavljena tamo prošetati. Ali… ako ne smijem van, kako ću ga negdje odfurati? No čak da je i izvedivo, što je s onima koji nemaju taj luksuz? Pa što ćete ih globiti? Ne! Nećete, jer je na vlasniku da svog ljubimca, kojeg je od kad ga je dobio trenirao da obavlja VANI (!!!), sada morati trenirati da obavlja NUTRA (?!?!) pa da počisti. Kaj? I onda će sve te fekalije i pišaline te sav otpad koji ide uz to držati gdje? U dnevnom boravku? Ne! Ići će van jer je to nužno za higijenu čovjeka, da baci smeće iz stana. Pa onda možeš komotno propisati da mora staviti masku (i rukavice i nakurnjak ako treba) i da prošeće psa na distanci od ljudi i da ništa ne dira. I stvar riješena. Ne smiješ koristiti lift i bok. Dobro je za zdravlje, jer se krećeš. I pas isto. Lud od dosade i prekratkih šetnji zbog paničnog straha vlasnika da će biti još dodatno financijski oderan jer je savjestan prema ljubimcu. Svaki put kad pustim psa van pišat imam osjećaj da će me netko prijaviti policiji da sam lopov. Sva sreća pa imam psa. Stvarno me zanima Dan deseti… a whole new level of madness zamišljam. Vesele me ove pahulje…

Inače, u cijelom ovom ludilu sam zaboravio spomenuti kako smo se s Danom osmim vratili treniranju pa nam je plan maksimalno iskoristiti što imamo doma za neki trening. Ništa naporno, ali da se tijelo pokrene.

Nadopuna iako sam mislio da to nije moguće, ali ovo je vrh apsurda! Oko 2230 zvoni telefon, a broj mi nekako poznat. Zovu iz Zarazne. Ne kužim koji doktor, ali me pita je li moj sin još uvijek u čekaonici? Ja padam u nesvijest od čuda, jer sina sam stavio na spavanje prije pola sata i znam gdje je. Pitam o čemu je riječ, a izgubljeni doktor s druge strane me pita jesam li sa sinom bio u Zaraznoj. Ja kažem da jesam, ali jučer, oko 1400 sati na testiranju, koje nismo uspjeli obaviti i otišli doma. On me pita jel sigurno? Ja mu odgovaram da sam prilično siguran da mi je dijete sa mnom u samoizolaciji, dva metra od mene u drugoj sobi i da se ne mogu načuditi ovom pozivu. Ostao sam pribran i ljubazan jer možda čovjek nema veze s tim i naslijedio je ovo sve skupa od jučer. O jebem ti pahulje da ti jebem! Jasno mi je zašto Krule kune sve u šesnaest!

Dan deveti – business as usual. Dosadno je doma, ono kao overall, ali ima posla dovoljno za nekoliko dana. Ne stižem zabaviti dijete. Doktorica s posla mi govori kako u Ulici baruna Filipovića samoj skupljaju briseve i da bismo mogli već izići iz samoizolacije do vremena kad nam priopće rezultate. Sjajno. Doznat ćemo uskoro. U Štamparu se i dalje nitko ne javlja navodno. Sustav je preopterećen. Ne znam kaj su mislili da će se dogoditi. Naručio sam hranu iz dućana za sutra popodne i povrće i voće iz Batata za petak. Već sad se osjećam kao oni gubavci u Ben Huru kojima donose hranu, kad mi banu na vrata, ostave ispred i otrče panično. Išao sam nazvati onaj broj od noćas da ne bi bilo da je phishing u pitanju.

Trening je odrađen.

Dan deseti – dan testiranja. Jutarnja rutina obavljena i mi zamaskirani krećemo u Baruna Filipovića. Ipak je drive-in. Provjerio 10 minuta prije pokreta i javljam dragoj. Krećemo dovoljno ranije da ne kasnimo zbog eventualnog čepa u prometu i stižemo pola sata ranije. Prvi! Ljudi taman složili šator. Superica. Draga dolazi 3 minute iza nas. Odškrinem prozor jedan centimetar i pitam možemo li. Nestvarno ljubazni ljudi kažu da može, ja nalijepim naše zdravstvene iskaznice na prozor kako je u uputama i medicinsko osoblje dolazi s kontejnerima za bris na kojima su već naša imena. 3 minute kasnije krećemo prema doma! Aj bar nešto. Sad samo moramo čekati rezultate, a “sva sreća” pa ide vikend. Ja ću dobiti na e-građani, ali za sinka ne znam kako ću dobiti preko vikenda. We’ll get there when we get there. Danas se čini s da je malo manje pahulja.

Trening i danas odrađen,… stepenice su zakon

Dan jedanaest – čekamo nalaze… teleworking, ponavljanje matematike, kuhanje, dolazi narudžba od Batat d.o.o., sto stvari na programu. Kaže mi frendica da ipak nazovem jer možda su rezultati došli, a ovi ne mogu sve obavijestiti. Ujedno, moja doktorica je radila ujutro tako da nema šanse da to doznam od nje sad iza 1500 sati. A na e-građani ništa nije stiglo.

Zovem ja tamo u Baruna Filipovića i javlja se prekrasno dragi i umiljat glas neke, rekao bih mlađe ženske osobe koja mi kaže kako je sustav pao i kako ne može ništa pročitati i da nazovem za pola sata. Je pa kaj ću sad…. nazvat ću jer je to jedini način da doznam. Zovem za pola sata i opet mi se ista javlja, kaže da zna tko zove i krene provjeravati nalaze koji su valjda u obliku fotografije jer ne piše ime na dokumentu. Mora otvoriti jedan po jedan. Izgovara sinovo ime… negativan. Super! Krivo pita za žensku osobu pa ispravljam ime,… ah evo je – negativna. A sad i ja na kraju negativan. Uglavnom, treba ostati fokusiran, jer događa se da test pokaže negativno, a stanje se naknadno promijeni unutar vremena predviđenog za samoizolaciju. Uopće neću nagađati. Ostajemo disciplinirani pa ćemo i danas trenirati. Ono sa stepenicama je zakon jer nam nadoknađuje šetnje bar malo.

Razlog više za discipliniranost dođe odmah kad spustiš gard. I dalje pratimo temperaturu bar 3 puta dnevno pa smo navečer sinku izmjerili 37.0. Znam, mislite si što dramim, ali kad znamo da je obojici temperatura bliže 36.0 uobičajeno, onda nije da ti je svejedno. Prije spavanja pala je na 36.7 što je normalno prije spavanja. Cijelu noć sam obilazio dijete da ga provjerim da nije slučajno zakurio.

Dan dvanaesti – budimo se oko naših uobičajenih 0700 i temperature su normalne. 35.8 ja, 36.3 on. Kreće novi dan. Inače gotovo svaki dan treniramo nešto. Premalo se krećemo zbog samoizolacije pa sam složio trening u kojem koristimo ono što imamo poput 15 stepenica u stanu i njima pokušavamo nadoknaditi kretanje, a ubacimo to kao jednu od stanica kružnog treninga. Imamo i gimnastičke krugove Nije bitno koliko brzo napravimo trening i nema naganjanja, jer ako slučajno ipak imamo COVID-19, ne želim se preforsirati. Bitno je da se krećemo i nešto radimo. Trudimo se svaki dan. Jedan drugog potičemo i navijamo jedan za drugog. Mislili ste da smo u drami? A ne! Što god dragi Bog stavi pred nas, borimo se i to je to. Vidjet ćemo danas za trening. Možda je dan odmora dobra stvar, no ubacit ćemo neko razgibavanje i istezanje. Full ROM (range of motion) je izuzetno bitna stvar za funkcioniranje tijela. Drama ne živi na ovoj adresi!

Dragoj je također već pun klinac svega. Sama doma, a ne znamo koliko će ovo još trajati. Nadamo se da do Dana četrnaestog ovo sve završava. Kako nam je “obećano”… ahahahahaha… inače…. pojma nemam. A još čujem da ekipa ide u prosvjed na Trgu protiv COVID-19 mjera. Sve stručnjak do stručnjaka.

Dan trinaesti – jutro počinje dobro. Temperatura “radna” – 35.7 ja, 36.2 sinko. Draga je isto dobro. Ne kužim jel samoizolacija traje “do” Dana petnaestog ili “i” taj dan. Kako god, izdržat ćemo. Sinku ionako traje duže jer je vezan na kontakt s osobom B. No bar je lijepo vrijeme pa mogu na balkonu biti dobar dio dana no pogled na Sljeme mi vadi mast žešće. A ni fotke na FB od ekipe koja posta svoja planinarenja i druge aktivnosti nije olakšavajući faktor. No dobro je, nismo zaraženi kako stvari stoje i idemo dalje.

Ujedno, nestvarno mi je zapravo kako se sinko nije zarazio preko osobe B. Jasno mi je da se draga i ja nismo zarazili preko osobe A, jer je kontakt ipak bio kratak. Istovremeno prilično je interesantno da unatoč dužem kontaktu s osobom B, sinko nije “pobrao” boleštinu, koju sam zapravo očekivo popušiti od njega, a zbog čega je i draga otišla na drugu lokaciju. Stvarno premalo znamo o ovome i sasvim sam ok s tim da nitko to od nas nema.

Dan četrnaesti – ništa drugačije osim što me epidemiologica izvješćuje kako ne prestaje s Danom četrnaestim, već moram i taj Dan petnaesti ostati doma… iako sam negativan. Mi smo i dalje dobro. Hvala Bogu. No sinku opet mjerim temp 37.0 dok visi pred telkom (samo tada se to dogodilo), a čim se makne temperatura pada na 36.4. Ili me toplomjer zajebava. Nakon treninga koji odrađujemo na njegov poziv (uh trebalo mi je!) i dalje je temperatura 36.4. Tako ostaje do kraja dana.

Dan petnaesti – moj zadnji dan i već planiram kako ću sutra trčati k’o mutav u rano ujutro! I pas neće doći k sebi od sreće već vidim. Već me dva dana muče stvari na koje nemam odgovor, a vezane su za moguće scenarije rezultata ponovnih testiranja, odnosno scenarija sa sinom i školom. No doktorica opće prakse “dostavlja” neke informacije koje rješavaju dio dvojbi. Zaključujem da se treba opustiti i ne baviti risk assessment-om već rješavati stvari kad se doslovce stvore ispred nosa. Sve ostalo nema smisla i izluđuje.

Rezimirat ću samo neke stvari pa da završimo ovo:

  • zajebano je, kako god okreneš, ako to već iz teksta niste skužili, a oo je jedna jednostavna priča.
  • samoizolacija bi trebala omogućiti izlazak na zrak i šetnju na distanci i bez socijalnog kontakt s obaveznom maskom na licu. Sve ostalo zabraniti. Zašto? Zato što aerosoli po meni ne mogu letjeti zrakom samo tako jer bismo SVI već odavno oboljeli. Šetnja psa mora biti dozvoljena. Zabraniti treba ulazak u lift i bilo kakav kontakt s ljudima.
  • nestvarno je kako se na neke ljude prenese iz sasvim malenog kontakta, a na neke druge ne – dakle, potpuno nepredvidivo.
  • administracija nam je pušiona, ali to smo ionako već znali.
  • školska godina će biti zanimljiva. Onog trenutka kad se neko dijete pokaže pozitivno, ostali trebaju nastaviti ići u školu i jedan po jedan ostajati doma kad pokažu simptome. Inače, svi ćemo u karantenu. Ne mogu u samoizolaciju zbog djeteta, koje je možda bolesno zbog njegovog frenda. Ne znam kako održati to sve skupa. Ne znam koji će poslovni subjekt izdržati na taj način. Vjerojatno nikome to nije jasno. Ili ćemo djecu školovati od doma… ali ne roditelji kako je do sada bilo do 4. razreda. Mi nismo učitelji! Bar ne takvi. I btw, u školi moga sina prvi tjedan nitko nije spreman za online opciju… ni HRT nije. Pa kaj ste normalni?
  • iz ovog iskustva, kojeg se dojmovi još nisu slegli jer to još traje, stava sam kako je jedini održivi način da samo pozitivni ostaju u samoizolaciji, a njihovi kontakti u neku reduciranu verziju s ograničenim kretanjem, ali mogućnošću odlaska na posao. Drugačije… fakat ne znam kako je izvedivo jer bismo mogli biti doma u samoizolaciji svaka dva tjedna. Dok se svi u konačnici ne zaraze.
  • Sretan sam što sam negativan, ali da sam mogao to odraditi sad, ne bi mi bilo mrsko. Iako, nema garancije da se stječe imunitet no bar ne bih morao u samoizolaciju kad god se nekom sprdne. Poštujem (koliko je moguće) pravila koja je donijela država. Nosim masku i ne radim od toga dramu kao neki. Ali ne jednom mi je palo na pamet skočiti do osobe A i osobe B na kavu… i da se izmjenjujemo u ispijanju iz istih šalica dok ne dobijem simptome! Onda bi ovo imalo smisla. No za sada mi je draže ovako.

Ako ste došli do kraja ovo članka u jednom čitanju, svaka vam čast. Ovaj je bio stvarno dugačak. Ali tako će vam biti kad ostanete doma, a niste bolesni. Dugačko!

Slobodno komentirajte ako imate sličnih iskustava ili promišljanja. Rado to čitam! Podijelite što mislite da se da, možda ima neko pametno rješenje za ovu situaciju koje bi moglo olakšati drugom život u samoizolaciji.

2 thoughts on “#122 Samoizolacija kakvu još nismo spoznali… do sada

Add yours

  1. U jednom dahu sam pročitala. Moram priznati da mi je žao zbog vas što ste sve prošli, ali ismijala sam se nažalost stvarnostima koje kod nas u 21 stoljeću postoje. Davno sam se i ja pitala čemu sustav kad nam sustav nije sustav nažalost. Svako dobro i samo dobro!

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: