#165: Poetska pravda ilitiga kako me kotlić nokautirao

Dakle malo je reći da me ovogodišnji prvi maj pomazio. Iskreno, sve samo ne pomazio. Mnogima nisu jasne okolnosti ovog događaja, no ukratko i bez puno pojašnjavanja, u snu sam zveknuo u kupaonici i glavom opizdio u vodokotlić, koji je hvala Bogu bio plastični (iako čini se kvalitetan). Naravno, to me probudilo iz sna, no samo nakratko jer sam mrvicu izgubio svijest zbog knock-outa. Dok sam tako polako se dizao s poda sav u čudu otkud ja ovdje i zašto mi s nosa curi krv, čini se kako sam još malo “zalego”, valjda od šoka. Bar sudeći po onom što mi je Maja prenijela, jer sam se malo zagubio u tom svom uzbuđenju između rokanja kotlića i provjeravanja što mi je s facom.

E sad, ono što je u svemu tome dobro, je činjenica da mi se to upravo dogodilo kod kuće, u kupaonici, gdje imam čistu vodu, led u frižideru, sterilne zavoje, flastere, alkohol za steriliziranje, praške za rane,… uglavnom većina toga mi je na dohvat ruke. Ne uspoređujem se ni u kojem slučaju s ekipom iz Zova planine i njihovom avanturom na Velebitu, no njihovo se sranje dogodilo prilično izvan svake ruke. Ja živim od Rebra doslovce 10 minuta pješice. Naravno, prvo smo otišli do Traume pa su nas poslali na Rebro. Blaga zaobilaznica, ali ništa dramatično. Niti sam krvario niti mi je bilo što bilo ozbiljnije ozlijeđeno. OK, o tome bi svatko imao svoj stav, no moj je vrlo jednostavan. Zveknuo sam, nokautirao se, isprao facu, Maja zalijepila flaster na nos, otišao u krevet i odlučio otići još jednom na WC. Nakon te druge seanse pišanja sam skužio da mi je posjećen kapak pa sam ipak pristao poslušati Maju i otići na hitnu.

Na Rebru naravno sve ide polako. Ništa nalik hitnima iz serija poput Hitna služba, Grey’s Anatomy ili bilo što slično. Dolazim na red, pregledava me prvo okulistica pa otorinac i vele da idem na CT, no između 03.00 – 06.00 radi se kalibracija pa se moram strpiti. Uglavnom, svi su pristojni, ljubazni i prokleto nezainteresirani za moju duhovitost i laprdanje o tome kako je Boroša za tjedan dana i da ja do tada moram biti tip-top. Tada nije bilo niti 5 kad sam sve to obavio. Na CT sam uspio doći na red oko 06.40. Nakon toga sam legao preko tri stolice i zaspao. Moj me mladi doktor budi tako uspavana, valjda i on malo u strahu da nisam pao u kakvu nesvjest govoreći mi: Gospodine Kezele! Gospodine Kezele! Jeste li dobro? Odgovaram mu da sam konačno dobro jer sam mrvu odspavao na ravnom, ne pigajući se po bolničkim stolcima k’o kakav prekuhani špaget. Objašnjava mi da je CT nalaz dobar i da će me pozvati kako bi mi predao otpusno pismo. Oko 08.00 sam vani. Vani je dan. Prekrasan dan. Dan za bežanje po Maksimiru koji mi je upravo tu na dohvat ruke. No vrat i leđa me bole od trzajne povrede koja je nastala udaranjem povrh činjenice da mi je lijevo oko poluzatvoreno pa mi uvid u treću dimenziju (dubinu) malo sjeban. Maja me kupi i odlazim spavati. I to sam radio gotovo cijeli vikend. Ništa nalik onom na što sam navikao. Valjda se svemir odlučio pozabaviti malo sa mnom i mojom hiperaktivnošću.

E sad, razmišljam si kasnije i uvijek si mislim da sam nekako iz sasvim nejasnih razloga mio Bogu pa me stavio u gotovo idealne uvjete za samoozlijeđivanje. Toliko sam puta bio u prirodi u situaciji da se zajebem da je zaista pravo čudo što mi se nešto slično nije ranije dogodilo. Toliko sam se puta spustio Sljemenom kroz šumu na biciklu. Toliko sam puta trčao nizbrdo liticama, singlicama i šodericama. Toliko puta sam posegnuo za nekim grifom na umjetnoj stijeni. Toliko puta sam zalelujao na skijama na kakvom hupseru. Mogao bih tako nastaviti u nedogled, a što se više vraćam u prošlost, pogotovo djetinjstvo, broj se pizdarija i prilično izglednih situacija za ozljeđivanje samo multiplicira. Nije da sam baš uvijek prošao bez ogrebotine, ali rekao bih da je ovo svojevrsna poetska pravda i da sam vjerojatno morao naletjeti na nešto pa se ovaj kotlić u kupaonici čini kao sasvim ok priča. Jesam li mogao izbjeći? Vjerojatno. Kao i mnoge druge stvari u kojima se čovjek zajebe, ali sam nekako uvjerenja da neka ravnoteža mora postojati i nam je suđeno ozlijediti se kad tad. Ljudi maštaju o nekim romantičnim, gotovo herojskim scenarijima u kojima zadobivaju ozlijede da bi možda kasnije mogli laprdati kako su zadobili kojekakve ožiljke. Istini za volju, većina mojih ožiljaka, što vidljivih što nevidljivih, posljedica su nekih sasvim običnih i nimalo impresivnih priča.

Sad sam prizemljen. Ili bolje rečeno usporen. Doktorica mi je u strahu. Maja je u strahu. Mama mi je u strahu. Čak je i buraz u strahu pa mi šalje linkove o mikcijskoj sinkopi. Ostali se uglavnom cere jer im je komično. Ja sam si malo glup i zapravo mi je najgore jer sam propustio snimanje podcasta u nedjelju, a tome sam se jako veselio. Treba izgledati pristojno za ekran, no promišljao sam o audio verziji. Ipak, gošća je posebna i audio koliko god dobar bio, nije ono što želimo. Mene stvarno muče neki vrlo neobični problemi, a moja mi doktorica nikako “ne pomaže” jer kaže da trebamo raditi EKG pretrage (i tko zna što još). OK. Idemo što god treba, jer “trebaš usporiti” izraz bez jasnih razloga “zašto” nije mi dovoljan. Pa eto, bio sam kod fizioterapeuta, gospođe Vesne (joj, spašava me) da me spasi od bolova uslijed trzajne ozlijede. Pazim na sebe, zar ne? I lice bih namazao kremom da mi pola face nije u nekim zavojima ili prekriveno bradom… mislim, pokazao sam volju. I to je nešto. Dolaze i utrke u svibnju, a ja ovako u banani. No tako je kako. Trčat ću sporije, bolje ću se pripremiti za podcast i biti ću… iskusniji. To sigurno. Pametniji? Tko zna. Možda oprezniji. Dakle što god vi mislili i zamišljali, zapravo nije pitanje hoćete li nadrapati, nego kada i gdje će vam se to dogoditi te koliko ste spremni za to.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!

Jedna misao o “#165: Poetska pravda ilitiga kako me kotlić nokautirao

Add yours

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: