#166: Boroša 2021… kakav festival!

Za 2021. sam si nekako “nametnuo” plan i program iz 2020. odnosno stavio nekako prioritet na trail više nego na bilo što drugo pa mi je nekako iskreno na pameti bilo samo staviti četiri finišerske medalje iz serije Kvarner trailsa. No kako to uvijek biva u životu, nepredvidive situacije se događaju, a prošli sam se vikend tome i osvjedočio odmjeravajući snagu s kupaonskim kotlićem u kojem je čini se, isti odnio pobjedu. Dakle, gotovo neočekivano je i iznenada izletila Boroša 2021. Apsolutno nebitno koliko je neočekivano izletila ili uletila, dvojbi baš i nije previše bilo oko toga treba li se prijaviti ili ne. Nedvojbeno da. Boroša je, kako sam već ranije pisao, nešto što povezuje moje dvije osobnosti – gradsko dijete i ljubitelja prirode.

Ja sam jedan od onih neobičnih likova koji prijavljuje utrku i odmah plaća kotizaciju, jer ako me nešto privlači uopće ne želim dovesti u pitanje moje participiranje. Prijavljeno, plaćeno, emiali potvrde sistematično pohranjeni u poseban folder na gmailu, a potvrda o plaćanju vrlo često odmah proslijeđena organizatoru putem emaila. No uvijek ima netko kome se treba malo pomoći oko uključivanja u igru. Tako je bilo i ove godine i zahvalan sam organizatorima na razumijevanju za sve te silne male potrebe ljudi koji mene okružuju. Znam da su navikli na kojekakva zajebavanja, a ja samo želim da znaju da se isplatilo. Možda ne toliko njima osobno, koliko tim ljudima koji su sudjelovali po prvi put. Vjerujem da ideja trčanja u nekom glavnom gradu države iz čijeg centra trčiš na vrh planine nije nešto što se zaboravlja, pogotovo kada si stranac, kao što su u ovom slučaju bili neki moji prijatelji Amerikanci. No posebno sam zahvalan čovjeku koji je svoju kotizaciju poklonio zbog korone mojem dragom prijatelju (i kumu) Kikiju koji se prijavio, ali premišljao te propustio priliku uplatiti. Zapravo me Ivan Cvitković direktno kontaktirao i pitao jesam li zainteresiran za preuzimanje kotizacije pa sam bez imalo dvojbe rekao da imam pravog kandidata za to – mog Kikija. I iskreno, Ivane hvala ti jer osmjeh mog kuma pri ulasku u cilj je neprocjenjiv. Definitivno smo dužni cugu i nadamo se da se oporavljaš od boleštine.

Uglavnom neću duljiti previše u ovom blogu već ću samo reći da je ovo danas bio pravi festival sporta i outdoor aktivnosti, s mnogim akterima koje više vidim u nekom virtualnom svijetu nego u stvarnosti, na utrkama. Takva su vremena. No danas, na Boroši, bili su zaista mnogi kojima je trčanje brdima bitno. Naravno da ima i onih koji vole brda, ali nisu bili, no vidjeti ta sva sretna lica pred utrku, makar pod maskama ili buffovima, tjera me da se osjećam privilegirano što sam dio cijelog tog veselog trkačkog cirkusa, odnosno te trkačke zajednice.

Malo je ove godine bilo neobično trčati bez osiguranog bar jednog kolnog traka na Ksaverskoj i Gračanskoj, no ni to nije kraj svijeta. Ljudi su se snašli i istrčali. Čudna su vremena. Nismo još navikli na novo normalno, a već se pomišlja o nekom povratku na staro ili novo staro… tko to uopće može razumijeti.

Ne bih sada govorio puno o konkretnim imenima jer ih je mnogo i sigurno bih nekoga izostavio, ali prema nekima ispada da sam najupečatljivija njuška ovogodišnjeg izdanja Boroše (čisto sumnjam da sam baš tako interesantan), čime definitivno ne aludira na moju prekrasnost već na činjenicu da sam prošli vikend izgubio bitku s vodokotlićem pa su tuferi po faci bili dovoljno upečatljivi. Čini se da je čitanost prošlog bloga bila dobra jer su me ljudi po Leusteku pitali kako kotlić. Meni prezabavno. No ako moram posebno naglasiti ime, dva ove godine, onda bi ove godine definitivno to bili Mlinka i Kiki. Mlinka, kojeg je COVID fakat grdo sjebo i koji je junački odradio Borošu do kraja, braneći boje domaćina AK Sljeme, ali istovremeno i svoje priklonjenosti vesele priče Freud’s Runnersa. Kiki, koji je svoju metamorfozu pokrenuo prateći moje i Robijeve gluparije, a koji također kao dijete centra našeg Zagreba obožava isto to brdo na čiji se vrh s Trga danas popeo. Dečki, sjajni ste. No čestitam i svim onim curama i momcima koji su prvi puta otišli gore (Vlatko, Elise, Andy, Tyler, Mijo i njegova ekipa), a koje sam navodno ja za to zainteresirao prije dvije godine. Danas smo svi skupa popilli piće gore. S istom medaljom. Jer smo jednaki u ovom.

Hvala i svim onim iskusnim brdskim recidivistima poput Veronike, Danijele, Sanje, Elze, Mime (jao Mima!!! opet full gear),… i mnogih drugih koji su mene potakli da potrčim iz “svog” Centra na vrh najdražeg brda. Hvala i na logističkoj i navijačkoj potpori mom Mateju i mojoj Maji, Tamari i Loli na delicijama za okrijepu i svima onima koji su ovaj dan pretvorili u pravi festival sportskog veselja. Fala Elvisu i Alminu što je piva u Lugarnici hladna i AK Sljeme na još jednom odličnom događaju na koji se apsolutno želim vraćati godinama.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!

Jedna misao o “#166: Boroša 2021… kakav festival!

Add yours

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Create a website or blog at WordPress.com

Gore ↑

%d blogeri kao ovaj: