Kad se Maja razbolila, gotovo svaki tekst koji sam pročitao o onome što utječe na imunitet uslijed čega dolazi do pojave raka, govorili su o 4 faktora: konzumacija alkohola, cigareta, previše loših ugljikohidrata te nedovoljna tjelesna aktivnost.

Svi navode kako je umjerena tjelesna aktivnost uz odbacivanje one prve tri, izuzetno bitna. No što je to umjerena tjelesna aktivnost? Meni vrlo često govore kako pretjerujem u tome. Neki me čak opisuju kao kojekakvog nadčovjeka, što je sve stvar perspektive. Ja ne da nisam nadčovjek, nego sam najobičniji prosjek unutar zone aktivnih ljudi, a možda čak i donji ešalon. Percepcija mene i meni sličnih da smo nešto posebno je rezultat ispodprosjećnosti današnje populacije pa se u svijetu prepunom mediokriteta, netko poput mene može izdići iznad tog blata u kojem su mnogi zapeli, no zapravo moja tjelesna aktivnost nije ni po čemu specijalna. Ja sam samo nastavio raditi ono što je bilo prirodno činiti kao dijete, a što je društvo svojom iskrivljenošću odlučilo izbaciti iz mene ili bar zatrti u meni. No, unatoč inicijalno dobrom pokušaju i prezentiranju “fantastičnog” svijeta u kojem je najbitnije samo popiti što više i žderati do iznemoglosti, nakon čega je sasvim prirodno sjesti u auto i voziti po izlikom “ma mogu ja to, ja sam baždaren”.

Znam da se vjerojatno mnogima ovo sad čini ne baš nalik onome kako inače pišem, no i dalje sam pozitivan jer smatram da se uvijek može utjecati na poboljšanje života i opće ne mislim da je to privilegij nekolicine. Stvar je u tome što nekolicina shvaća da se treba potruditi, ako ne i pomučiti da bi rezultati bili vidljivi. A rezultate nije lako ni održavati. O ne. Rekao bih da je lakše doći do određenog nivoa jednom, nego biti na nekom određenom nivou stalno. Na godišnjem nivou, bilo da ste rekreativac ili profesionalac u sportu, jasno je da ćete imati različite faze u kojima će vaša forma varirati. Tako je i u drugim životnim aspektima.

Pa onda, da se vratimo onom izvornom pitanju, koliko je dovoljno aktivnosti da budemo zdravi? Koliko nam je potrebno te umjerene tjelesne aktivnosti da bismo mogli biti u zoni zdravlja. Pretpostavljam da se sam pojam “umjeren” mijenja ovisno o vremenu koje provodite u određenoj aktivnosti pa je tako i s tjelesnom aktivnosti. Što ste bolji u određenom sportu, što ste izdržljiviji, snažniji, što vam je puls niži, što manje razmišljate da vas nešto boli, smeta, pika,… to vaša umjerenost raste. “Pa onda je nemoguće odrediti nivo te umjerene tjelesne aktivnosti!”. Pa ne nužno. Za moju dragu prijateljicu Elise, koja je fantastični plivač, plivanje 2 km na valovima u polumraku je umjerena aktivnost. Ona je to isplivala za isto onoliko koliko bi meni trebalo po bonaci u rano jutro, uz obalu, dok je jedino s čim se borim da mi sunce ne uđe u oči kad uzimam zrak. Da, znam, tragično! No da pokušam ući u njenu zonu komfora i plivati u uvjetima smanjene vidljivosti zbog polumraka i valova, vjerojatno bih imao u glavi čitav niz scenarija iz horor filmova s morskim psima ili o brodolomcima. Stoga bi svatko trebao za sebe pronaći tu umjerenu tjelesnu aktivnost.

I sad… ključno pitanje: Kako često upražnjavati tjelesnu aktivnost? Moj je stav da uopće ne treba preskakati dan. Pogotovo ako imate uredski posao gdje većinu dana sjedite ili ste u zatvorenom. Izađite van na zrak. Ne treba biti puno. Ne treba biti intenzivno svaki put. Ne treba biti dugačko. Ne treba biti ništa specijalno, ali samo neka bude. Ono što će sigurno doći je onaj osjećaj zadovoljstva koje da je i popraćeno kakvim sladoledom, čokoladom, pivom ili čime god nepcu dragom, bolji je osjećaj i često izostaje onaj osjećaj grižnje savjesti i nezadovoljstva koji nam se često potkrade kad ništa ne napravimo, a natrpamo se. Ne znam, možda vi nemate tih problema, ali ja definitivno nisam presretan ako se trpam, a nisam ništa učinio da pokušam donekle izbalansirati unos/potrošnju kalorija. A iskreno, meni uvijek fali biti vani. Nikad nisam pretjerano volio biti kod kuće, ne zato što mi nešto fali kod kuće, nego volim biti vani na zraku.

Ja sam hiperaktivna osoba, no moja potreba za intenzivnim treniranjem ne postoji zapravo. Ja uživam u mnogim aktivnostima i zapravo vrlo rijetko posežem za nekim ozbiljnijim sportskim zalogajem pa većinu vremena uživam u onom što je za mene umjerena tjelesna aktivnost. Je li mi ponekad teško? Pa naravno da je. I trebalo bi biti. Je li mi vruće ili hladno koji put? Apsolutno. Ali razmišljam o benefitima koji dolaze s tom tjelesnom aktivnošću, čak i kad je u vrijeme velikih vrućina poput ovih par posljednjih tjedana. Nema veze. Samo se prilagodite. Smanjite rizike tako da imate dovoljno tekućine za hidrataciju i opskrbite svoje tijelo svim makro i mikro nutritijentima kroz adekvatnu prehranu te unošenjem dodataka prehrani prema potrebi. Ne postoji loše vrijeme, postoje loši izgovori. Slušam jučer jednog doktora kako objašnjava kako se temperatura vašeg stana/radnog mjesta ne bi trebala razlikovati od one vanjske više od 7 stupnjeva jer to dovodi do šoka.

Ne odričite se tjelesne aktivnosti svakoga dana. Ne treba biti intenzivna. Idite šetati. Prošećite se do dućana, do slastičarnice, do prijatelja na pivu. Sjednite na bicikl i posjetite svoje roditelje. Vrlo je vjerojatno da se nećete oznojiti nimalo, kako zbog laganog tempa tako i zbog činjenice da je vani toliko vruće da će se sve posušiti na vama. “Ali to nije ono što me ispunjava! Ja sam trkač! Ili sve ili ništa!”. Dakle vrijeme je da promislite o svojevrsnoj evoluciji u svojim promišljanjima. Iako potpuno razumijem da postoje ljudi koji su “specijalisti” i ništa ih drugo ne zanima, benefiti svakodnevnog kretanja pa čak i vrlo niskog intenziteta su značajniji nego forsiranje po visokim temperaturama. Bolje je prošetatu u zoni 2 i meditirati kroz tu šetnju nego riskirati toplotni udar. A opet, tijelo troši prilično kalorija za svoje rashlađivanje. Jednostavno se krećite. Ako ste na moru, idite plivati. Možete i na bazen. Ili idite u šumu u planine, ako vam je to izvedivo. Upišite se na penjanje na stijenu jer su dvorane ureno temperirane klima uređajima. Odite u Amazingu na trampoline… i ne, nije to samo za djecu. Ljudsko tijelo je u stanju prilagoditi se. Naravno, ne morate ništa od toga, pogotovo ne zato što sam to ja rekao. Činite to zbog sebe i svojeg zdravlja. Sretno!

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!