Još nisam doživio da mi uz ime na utrci stoji oznaka DNF (eng. did not finish), no nedvojbeno je da mi je život pun “utrka” s tom oznakom. Jedan od najznačajnijih je moj brak. Svi smo okusili neuspjeh u nekom trenutku života.
U subotu smo Martina, Robi i ja išli na Julian Alps Trail u Kranjsku Goru i prijavili smo se za Sky Race od 33 km. Tko god je ovaj vikend bio u regiji i bavio se nekom outdoor aktivnosti, ne treba mu posebno pojašnjavati jer je kiša padala konstantno. Ali i obilno! I ne samo to. I temperature su pale, a u višim predjelima slovenskih Alpi, vidljiv je bio i snijeg. Blata nedvojbeno nije nedostajalo. Dolaskom u Kranjsku Goru počeli smo promišljati da skratimo utrku sa 33 kilometra na onu od 15 (koja je u konačnici bila 17). Bojan (Grbić) nije nam dao mira sa zadirkivanjem, ali iskreno mi smo trebali trčati. Svatko donosi odluku za sebe. Mi smo ju donijeli 10 minuta prije ukrcaja u autobus druge grupe za Golicu. Vani je hladno i pada kiša. Ne lije iz kabla kao prije, ali to se mijenja konstantno, a prestanak kiše se očekivao negdje oko 13 sati. To bi značilo bar dva i pol sata na stazi po kiši i hladnoći. Odluka je bila dobra. Skupa doduše (10 eura), ali to je naš problem. Prebacili smo se na start utrke na 15K i istrčali to s lakoćom. Zapravo nije ni moglo biti teško uz toliko trčanja asfaltom i šumskim cestama. Razočaravajuće uz toliku prekrasnu prirodu Kranjske Gore, ali bolje da smo i to otrčali nego da smo zapeli u blatu poput mnogih. U konačnici su utrku zatvorili iza podneva za one koji nisu stigli go Kuće na Golici jer Gorska služba spašavanja više nije mogla pokrivati sve intervencije s kojima se susretala. Bilo je puno odustajanja. Odustao je i Josip Toljan. Odustala je i Darija Bostjančić na 100K utrci uz meni jedan od najboljih tekstova odustajanja (gore na njenom instagram profilu). Ukratko, “meni to ne treba”. Za sve postoji mjesto i vrijeme, a unatoč svim naporima i priprema, u jednom trenutku treba uključiti glavu i postaviti stvari na svoje mjesto. Iako sam za to da treba živjeti život punim plućima, valja promisliti da i sutra moramo biti funkcionalni. Pogotovo za one kojima je sport gušt i razonoda, a ne profesija. Je li odustajanje lako? Nije. Nimalo. Pogotovo ako se dugo pripremaš za nešto. U školi su me učili pojmu “vis majori”, odnosno “viša sila”. Nitko na to ne može utjecati.
Iako smo dosta vremena proveli gruntajući jesmo li dobro napravili i je li si uopće isplatilo dizati tako rano i voziti na sam vrh Slovenije za utrku od samo 17km, što u konačnici i košta neke novce, rekao bih da je to sasvim solidan “izlazak”. Ne pijemo, ne lumpamo, ne pušimo i svi smo obiteljski ljudi. Pa valjda si možemo priuštiti izlet u Sloveniju uz dijeljenje troškova. Jer alternativa se nije činila dobrom. Strmi uspon i još teži silazak po blatu gdje se padalo na veliko. Gabi javlja da je bilo izuzetno teško i da je pala kojih petnaestak puta. Točnije, ona to opisuje kao “strašno”. A ona nije od onih koja kuka. I onda kad i izađeš iz šume, čeka te nekih 10-12 km asftalta do cilja. To nedvojbeno nije trčanje kakvo sam zamišljao. Znam da postoji problem od prije vezano za trčanje po boljoj stazi koja ide kroz privatne posjede, no ovaj cestovni dio je najlošija karika utrke (koja god dužina ide tom trasom). To je biciklistička staza je prekrasna, ali za bicikl. Prilično sam uvjeren kako je ovaj vikend donio čitav niz scenarija iz noćne more koju organizatori nisu ni pomišljali sanjati. Nije im bilo lako. Puno i dugo su radili za to i za pretpostaviti je da im je jedino bilo na pameti da svi ostanu živi i neozlijeđeni. Uz one uvjete u Kranjskoj Gori ovo stvarno nije bilo jednostavno. U razgovoru s Lukom i Brankom, ispada da su se i oni namučili na 33K na koju su krenuli s prvom grupom isto kad i Gabi, kad je puno više padalo. Završili su utrku, ali sam prilično siguran da nisu imali namjeru tako dugo biti na stazi, promrzli, mokri i blatnjavi. Utrka na 100M im je otpala koji dan prije zbog vremenskih uvjeta. Cijela utrka. Anže Sobočan je odustao od utrke iako je bio drugi u poretku jer se u magli izgubio i krenu u suprotnom smjeru dok nije naišao na treće i četvrtoplasiranog. To ga je “ubilo” mentalno. Praktički je izgubio postolje u Alpe Adria Trail kupu zbog toga i ide na DUT to pokušati vratiti.
Ovaj se vikend plivalo, bicikliralo i trčalo posvuda. U Italiji su neki moji dragi Swibirovci uživali u IronManu Italija (Cervia), a frend Vanja je konačno uživao u tituli finišera. I Mario Lovrić je zabilježio finiširanje srednjedugog triatlona na Dugom Otoku. Istovremeno u Veroni prvenstvo trčanja na 24 sata. Bravo za sve. Bravo i za one koji nisu bili zadovoljni sami sa sobom. Maja Bonačić je imala tešku godinu iza sebe i nije bila zadovoljna kako je sve skupa išlo u Veroni. Bedasto zvuči sad tiješiti niti to želim, ali nemre uvijek biti super, kao što ne može uvijek biti sranje. To dvoje se mora izmjenjivati i uopće ne sumnjam da će Majino vrijeme pobjede ponovno doći. Treba biti strpljiv.
Meni je sport dio života. Načina življenja. I nije ni čudo da se stvarni život preslikava i u sportu. Koji put te ide, koji put ne. Koji put si sam kriv, koji put jednostavno kiša, snijeg, led, blato, valovi, nesnosna vrućina ili na koje god sranje naletiš, a nije savladivo stavi te u situaciju da ne možeš završiti započeto. Tko se god rastao, na svojoj svadbi nije pomišljao da će se rastajati. Bar ne bi trebao tako razmišljati. Ali treba birati bitke. Kada je to naravno moguće. Ne možemo ih sve dobiti. Neke moramo izgubiti. I to je sastavni dio života. I zato nam je život interesantan i zato znamo razlikovati dobro o lošega, teško od laganog, veselo od tužno. I onda gledati kako se nastaviti “boriti”. Jer utrka će biti, a jedini način da budemo dio tog cirkusa je da budemo zdravi.
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!
Thomas' Life Without Pause 