Dosta puta čuo ljude kako opisuju svoj sport kao ispušni ventil. Nešto što im treba nakon napornog dana. Prilično razumljivo zvuči, zar ne? No iskreno, slušajući i čitajući neke pametnije od sebe te naknadnim logičkim razmišljanjem o tome, sve mi se manje sviđa ideja (i tako već dugo) da bi sport, tjelesna aktivnost ili trening, kako god to već zvali, trebala biti bilo kakav auspuh.

Odmah da razjasnimo, ovo su moja promišljanja i moje interpretacije onoga što sam slušao. Možda sam krivo razumio, no ima smisla. Mozak ne funkcionira onako kako bismo mi željeli da funkcionira. Mi si nešto zamislimo da nam je super i tako se dogodi. Ne. Mozak traži balans. Balans ugode i neugode, a svaka želja za dopaminskim špricama je čista iluzija jer ljudskom tijelu treba oboje da bi moglo normalno funkcionirati. Nešto kao jing i jang. Uglavnom, ideja da ćemo istjerati dnevne demone kroz neku našu normalnu dozu aktivnosti je zapravo iluzija. Sjećam se da sam u razdoblju rastave dosta vremena provodio u endurance aktivnostima. One su sve samo ne pogodne za ne razmišljati o problemima koji vas muče. Prekomjereno analiziranje stvari koje je nemoguće dokučiti može samo oduzeti vrijeme koje biste trebali uživati dok ste u LSD fazi na biciklu, trčite ili plivate. Pogotovo dok plivate jer tamo ne postoji (ili manje) opcija glazbe u ušima koja vas stavlja u neki video spot ili reklamu kakvog poznatog sportskog brenda pa vam je sve odjednom šareno.

U sport biste trebali otići smirene glave, riješenih problema i pronađenih solucija koje će vas zadovoljiti. Sjećam se jako dobro iz ere treniranja CrossFita kako su ljudi dolazili na treninge i nakon njih bili zadovoljni kako su problemi otišli. Nisu problemi nikamo otišli. Vi ste jednostavno prepotrošeni da biste o bilo čemu razmišljali. Niste ništa postigli. Dopamin, odnosno osjećaj zadovoljstva nije se ostvario, bar ne u svom punom potencijalu jer vaše tijelo nije dobilo tu mogućnosti. Tu opciju ste mu uskratili. Vaše ventiliranje je jedino dobilo za rezultat činjenicu da ste premoreni i da se zapravo ne možete uopće koncentrirati na vježbanje, a to u funkcionalnom treningu, HIIT-u može biti prilično opasno kad ubacite neke teške utege. Vi ste samo premoreni. Nije vas trening spasio. Vi ste se samo borili za dah. I sad kad ste gotovi, promišljate kako vam je to pomoglo. Možda i je nešto, ali nedvojbeno da biste taj svoj dopamin mogli prije povezati s ugodom preživljavanja treninga, prije nego uživanja u istom.

Joj daj ne seri, baš mi je bilo super! Ok, nastavite to govoriti sebi, no vaš mozak zna što je osjetio, a vi sebe nastavite uvjeravati isto kao što se uvjeravate da ste riješili probleme tako što ste ih pospremili pod tepih. To je laganje samom sebi i tako samo gubite. U najmanju ruku ne postižete ništa korisno, a vjerojatnije da biste si mogli naštetiti. Ali što ja znam, ja sam kriminalist, ne neurolog. Ipak, ima neke logike.

Trčanje uz glazbu bi vam također moglo oduzeti uživanje u aktivnosti. Zašto? Zato što biste se mogli koncentrirati više na glazbu i ugodu povezivati s glazbom, prije nego s aktivnošću. Ali ja volim slušati glazbu dok vježbam! Slušajući podcaste Andrewa Hubermana, profesora sa Sveučilišta Stanford čovjek se zamisli malo gdje to griješimo. Znam samo da sam odustao od slušalica u ušima dok odlazim na trening. Slušalice prije svega ostavljam za bicikl (bar jednu u uhu) kako bih mogao slušati audio knjige ili podcaste, ali isključivo kad se vozim do posla biciklističkim stazama. Trčanje i planinarenje su već odavno bez slušalica. Jednostavno me priroda toliko privlači da mi slušalice predstavljaju smetnju. Znači ono što me nekad motiviralo na trčanje, danas me opterečuje. Lijepo mi je u prirodi uz njene zvukove pa čak i kad neki quad ili kroser proprdi Medvednicom.

I pazite sad ovo. Koliko često ste čuli da ona piva na kraju trčanja, bilo da je riječ o treningu ili utrci bude ozbiljan motivator? Jaoooo, kako jedva čekam onu mrzlu u cilju što me čeka! Mozak u tom slučaju povezuje ugodu s pivom, a ne trčanjem. Piva je nagrada, a ne tjelesna aktivnost. Ne kažem da ne biste trebali popiti pivu, rakiju, sok ili čaj, što god je vaša želja, no ideja je da bi vam tjelesna aktivnost trebala biti gušt, unatoč činjenici da se znojite, da vam je teško, da je puls u nebesima i da se pitate koji mi to sve k…c treba. Vrlo često biste se samo trebalo osvrnuti oko sebe i shvatiti gdje ste i kako je vaša okolina privlačna. Možda biste to mogli povezati s mišlju da radite upravo nešto posebno što rijetki žele, a još rjeđi mogu. Ili da činite nešto što vam daje nadu u dugovječniji život. Pri tome ne mislim da ćete živjeti vječno, već da biste mogli živjeti kvalitetnije.

Kako god, probajte resetirati svoje postavke. Da, naravno da vam se neće dati svaki put istrčati onoliko koliko ste zamislili. Naravno da nećete ispenjati penjački smjer ili dignuti neku težinu koju ste baš planirali tog dana. I to je ok. Ali možda da ne očekujemo da nam sport riješi probleme jer sport tome ne služi. Tjelesna aktivnost je nužni dio svakodnevnice. To je potreba našeg tijela i uma. Mi smo zamišljeni da se krećemo. Ne kažem da ne biste trebali promišljati o problemima i tražiti rješenja dok trčite, jer možda tako najbolje funkcionirate, ali možda ne bi bilo dobro nazivati to ventiliranje, ventanjem ili ispušnim ventilom. Neka to bude upravo ono što jest. Ipak, možda bi bilo bolje koncentrirati se na tehniku trčanja, dizanja utega, položaja na biciklu, disanje, dobru formu pojedine asane u jogi,… jer biste na taj način možda bolje i više iskoristili vrijeme koje ste namijenili za tjelesnu aktivnost… makar bila šetnja psa. Maknite mobitel, maknite svoj probleme i usredotočite se na ono što radite jer multitasking je mit. Bar ako ste muškarac. 🙂

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što pratite!