Nisam imao temu za ovaj tjedan, a subota je. Sam sebi sam rekao da ću svaki tjedan objaviti bar jedan članak pa me neki pitaju čemu taj pritisak kad sam na godišnjem. Iskreno, to je onaj drive u meni da se ne treba u potpunosti opustiti jer to se nekako vrati kao bumerang. Uspjeh je nemoguće zagarantirati (ne pišem zbog uspjeha to je sigurno), ali oni koji se drže nekog rasporeda, neke samom sebi dane riječi, nekog fokusa, možda imaju veću šansu za opstankom. To je neka moja logika. Tri od četiri puta odem trčati jer je to potrebno, a ne zato što sam motiviran ili to želim. Takav sam. Lako je odustati. Za to uvijek postoji trenutak. Teško je držati tempo. Pa eto, dobio inspiraciju jednom objavom na Instagramu i odlučio kako neću na ovaj pakleno vrući i sparan dan potratiti prelistavajući reelse, a već sam odradio plivački dio ujutro te me popodne čeka utrka Murterska utrka. Dakle, mogu sjesti i tipkati nakon što sam skuhao ručak.
Neki kažu da je život kompliciran, neki kažu da je jednostavan. Život na Zemlji je vođen zakonom prirode, a to će u konačnici biti prilično jednostavno i uvijek je. Priroda nađe odgovor koji je njoj najjednostavniji, no nama se čini kao da nam komplicira život. Mi ljudi kompliciramo. Prirodno je da kad smo ugroženi da se ili borimo ili maknemo. No mi stvaramo neku ovisnost o problemima često opravdavajući to nekom privrženošću, odanošću, dugom prema ne znam čemu, ponajviše obitelji, poslovnim obvezama. Vrlo često se čini kao da i nemamo izbora, ali izbor uvijek postoji, samo što nam te alternative možda neće ispunjvati sve potrebe ili ćemo jednostavno biti tužni, a opet možda i presretni. A možda moramo proći kroz nekoliko faza da bismo shvatili kako je to ispravno kako nam se činilo na samom početku.
Sve što se u životu mijenja, koji puta kao dio normalnog životnog ciklusa, koji puta kao nešto potpuno nenadano, zahtijevaju našu prilagodbu. Na prvu djeluje lijepo biti uljuljan u neku rutinu, za koju znamo da nas ne ispunjava u potpunosti, ali pokušavamo to opravdati tako što tražimo ono najbolje. I to je u redu sve do onog trenutka dok nas ono manje dobro ili čak loše potpuno konzumira. Kad stres postane nepodnošljiv i to utječe na sve druge odnose, a prilično često i na naše zdravlje. Mene osobno ovaj posljednji dio progoni već godinama od kad sam postao roditelj jer moj život nije samo moj, već sam tu kako bih podigao svog mladunca. Ali nećemo sad ulaziti u tu meni kompleksnu temu jer to je analiza za sebe. Siguno će biti u knjizi koju već godinama pišem vrlo sporadično.
Ali kako donijeti smislenu odluku, kad smo pogonjeni emocijama? Emocije poput straha zapravo su samo posljedica našeg neznanja i nespremnosti na sve rizike, pomanjkanje vještine potrebne za rješavanje problema ili jednostavno nespremnosti za bol. Nešto poput skidanja flastera. Bol prouzrokovana skidanjem flastera je u konačnici ista, kumulativno, bez obzira skidate li to naglim potezom ili polaganim čupanjem no razlika je u percipiranju te boli i vremenskog okvira u kojem tu bol osjećamo. Naglo je za mene uvijek bolja opcija iako se ne mogu pohvaliti da sam uvijek išao za tom tehnikom. Život je često neka kombinacija u kojoj pokušamo prvo polagano, ono kao neće boljeti tako jako pa na kraju ispalimo i povučemo naglo ostatak. I bol postoji, ali prilično brzo i nestane pa se pitamo što nam je toliko trebalo. Dovoljno slikovito?
Sreća je riješiti problem, nešto što nam smeta u normalnom funkcioniranju. Mene često veseli platiti račune. Koga to veseli? Mene da. Zašto? Unatoč činjenici da bi mi bilo lakše da to netko drugi radi za mene, ja sam sretan što mogu plaćati ratu kredita za stan, za auto, za motor, za novu kuhinju, za sve režije stana, za sinove aktivnosti ili u konačnici cugu s prijateljima ili gorivo kad odem na put. Čini se prizemnim no mene istinski veseli jer potvrđuje da još uvijek dobro funkcioniram. Za mene to nitko ne radi i svaka čast onima koji su lišeni stresa da to ne moraju pa si mogu dozvoliti dati otkaz, reći šefu da je idiot (bio on to ili ne), uzeti si studentsku godinu,… ja si to ne mogu dozvoliti. To je stres. Stres koji konzumira jer ako ne platim rate kredita, ode stan u kojem živimo sin i ja (naravno, neće on ostati na cesti, ima i mamu), a i Vita. Ako ne smisliš novac za registraciju auta, kao da ga i nemaš jer na cestu nećeš izaći. Mi ljudi smo jako zakomplicirali naše živote ili ako ćemo biti optimisti, učinili smo naš svijet kompleksnim pa tako svaka naša odluka može imati i dugoročne posljedice na ljude koji nas okružuju i njihove živote. Jesu li ljudi koji nemaju iste obaveze kao ja lošiji od mene? Nikako!!! Baš nikako. Jedino mi je jako teško prihvatiti kad mi počnu govoriti o stvarima koje nisu osjetili, okusili ili oprobali na načine kao što ja jesam. Tako se trudim (da, čak i ja brbljavi) šutiti i slušati o stvarima o kojima nemam pojma i uopće mi nije teško biti sitan i nebitan, bar u toj temi o kojoj imam premalo iskustva, vještina i znanja. Ne trebamo o svemu imati svoje mišljenje jer to mišljenje treba ipak biti temeljeno na nečem iskustvenom no činjenica da biram biti sretan pokušavajući se držati reda ne čini moj život laganim, ali ga čini jednostavnijim. Lagano i jednostavno ne idu nužno ruku pod ruku.
I da završim jer sam se raspisao. Život možda je kompleksan, isprepleten djelovanjem drugih ljudi, pojava, ali rješenja su uvijek prilično jednostavna i u većini slučajeva nam ona prava padnu na pamet prva, samo preispitujemo, previše analiziramo i umjesto da razmišljamo kako bismo sebe zaštili, prečesto se pitamo kako se drugi osjećaju. Naravno da treba imati određene filtere u životu i da ne treba hodati svijetom rušeći sve ispred sebe, samo kako bismo se sačuvali od propasti no neke stvari su nepopravljive i treba ih ostaviti takve, ako smo potrošili sve resurse. Pa tako i ovo moje pisanje nije autodestruktivno, jer kao obećao sam svijetu da ću pisati. Obećao sam sebi i pišem zapravo sebi, svoj dnevnik misli, koji će se možda mijenjati s godinama što je zapravo i za očekivati jer na taj način rastem, evoluiram. Svi imamo neke faze u kojima su nam neke stvari komplicirane, a već u slijedećem trenutku su nam presmiješno jednostavne. Ali pišem i vama, odnosno za vas, jer možda upravo neka moja misao bude korisna, što nikako ne znači da ste moj tekst jednako pročitali kako sam ga ja napisao. Svatko život interpretira na svoj način i ne postoje dvije identične istine. Ipak, ja sam uvijek za skidanje flastera brzinski jer svakim trenutkom kojim odgađam neminovno, kompliciram si život znajući što me čeka, ali si oduzimam vrijeme koje bih mogao provesti veselije, smislenije i s onima koje volim. Prejednostavno? Nije, samo je jednostavnije.
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.
Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!
