Cijeli si život razmišljam kako je moja obitelj prilično disfunkcionalna, a da su sve obitelji oko mene daleko funkcionalnije, ako ne i superfunkcionalne. S vremenom sam shvatio kako je to prilično daleko od istine. Moja obitelj je i dalje disfunkcionalna, ne nešto čudesno i posebno, ali su i tuđe obitelji jednako tako disfunkcionalne, ako ne i gore. Ono idealno jedinstvo zapravo ne postoji, a to sam shvaćao s vremenom svjedočeći to osobno ili slušajući tuđe priče. Pitanje je hoću li se i ja pretvoriti u ono “najgore” što vidim u pojedinim članovima svoje obitelji, bez obzira jesu li živući ili već dugo nisu s nama.

Danas, dok moja obitelj prolazi kroz jedno izuzetno teško razdoblje, prisjećam se koliko puta sam pizdio na obiteljskim druženjima, pitajući se zašto je moja obitelj upravo takva kakva jest. Gotovo da nema obiteljskog druženja, blagdanskog objeda, rođendana,… koji se prije ili kasnije nije pretvorio u prepucavanje i nadmudrivanje u kojem jedni druge pokušavamo, s više ili manje argumenata, sa ili bez “publike”, uvjeriti da je upravo naš način, naše poimanje svemira, naše iskustvo, naša odluka,… upravo onaj najbolji put kojim treba krenuti. Ne bih rekao da sam tu ikako prednjačio, ali nedvojbeno je kako sam si dao truda pokušati sve uvjeriti kako sam ja u pravu, a oni nisu. Ili bar kako iako su i oni u pravu, moja je verzija “pametnija”.

Kao netko tko potječe iz prilično zajebanog braka svojih roditelja, u kojem je otac bio sve samo ne role model onog kakav bi otac trebao biti, odnosno potpuno suprotno, uvijek mi je želja bila imati skladnu obitelj. Rekao bih kako sam u tome djelomično uspio, bar kad je riječ o onom trokutu “mama-tata-dijete”, jer smo bivša supruga i ja unatoč rastavi braka ostali u odličnim odnosima (nije ni to baš preko noći došlo) pa za sina ostaje neki osjećaj obitelji i u tom smislu. Naravno, iluzija je da je obitelj besprekorna zajednica u kojoj se svi vole, poštuju i razumiju. Posebno ovo posljednje. No i dalje, pogotovo kad je bila riječ o druženjima kod moje mame koja se maksimalno trudila odražati taj osječaj zajedništva iako je odgojila dva prilična individualca čvrstih stavova i različitih karaktera, uvijek je postojala jasna i nedvojbena opasnost od rasprave koja je svaki puta makar koketirala sa svađom zbog koje nismo uvijek bili zabavni onima koji su bili prisutni. Ja jako volim raspravljati. I teško da ću se naljutiti ako netko ima drugačije mišljenje od mog. To je dijalog. Gdje bismo došli kad bismo se okružili isključivo istomišljenicima? Ja mogu raspravljati satima i volim kad mi netko otkrije nešto novo, potakne me da razmišljam na jedan sasvim drugačiji način i vidim stvari drugim očima. Bedasti su ljudi, stagnirajući, koji si ne daju šansu čuti druge ljude. Ali to je samo moje mišljenje, a jasno je kako to nije uklesano u kamen.

Moj brat i ja smo posebna priča. Naša povijest prepuna je prekida komunikacije i ponovnih vraćanja jedno drugome. Prilično je izvjesno kako je idilično tepanje jedno drugome kako je drugi u pravu i kako je “prekrasno imati brata” nešto što se nikad neće dogoditi, ali živi bili pa vidjeli. No on je moj brat i sad smo tu gdje jesmo. “Osuđeni” jedan na drugog, kao i na sve ostale članove naše obitelji s kojima održavamo neki oblik kontakta. Ja sam sklon razmišljanju kako i unutar obitelji imamo pravo odlučiti s kim ćemo se družiti, a s kim ne, što je također vrlo promjenjiva kategorija. S kim god biste krenuli u potpuno otvoren razgovor, lišen bilo kakvih tajni, laži ili pokušaja uljepšavanja, shvatili biste kako vaša obitelj nije najgora i kako se zapravo svima događa neki oblik nasilja, psihičkog ili čak fizičkog, u kojem stradavaju oni najslabiji… ili kasnije postaju najotporniji. No možda ti “najotporniji” su zapravo oni “najoštećeniji”. Ovisno tko ih promatra i “tumači”.

Ono što sam s vremenom naučio je prije svakog obiteljskog druženja, koje može biti veće obiteljsko druženje (takva su mi dobra samo u startu) ili odlazak na planinarenje (to mi je čak puno prihvatljivije), “popijem” svoju zamišljenu pilulu Family Lite. Ja to tako zovem. To je ona tableta od koje prestanete očekivati neku posebnost od članova obitelji o kojoj slušate od rođenja, gdje vam objašnjavaju kako “krv nije voda”. Apsolutno nije, a ako mene pitati, krv se ne pije pa mi je teško pojmiti da mi netko “pije krv na slamku” svojom pojavom, svojom umišljenom veličinom, svojom gorčinom, zbog koje svi oko te osobe imaju želju pobjeći. Možda sam upravo ja ta osoba. Možda. Možda samo ponekad. Možda. Ali teško mi je pomisliti da unatoč disfuncionalnosti moje obitelji, iste se odreknem, iako sam neke članove davno prekrižio. Zašto? Zato što, unatoč optimističnom i pozitivnom stavu prema svijetu koji me okružuje, čvrsto stojim na svoje dvije noge i pokušavam realno sagledati stvari ne dozvoljavajući nekome da od mene napravi svoju boksačku vreću ili pak moju krv stavi u kontekst mojita kojeg će ispijati polako. Pa kako bih zadržao i svoj dignitet, svoju integritet, ali i svoju prilično malu obitelj koja se jasno smanjuje, a budućnost nedvojbeno donosi odlazak starih nukleusa čije ćemo uloge morati preuzeti moj brat i ja, uzimam tu svoju “pilulu” kad god mogu, kako ne bih potpuno zatro i to malo odnosa koje imam, jer kad tad će se dogoditi da ću zažaliti za ponekim druženjem koje je nemoguće ponoviti, čak i nekom sočnom prepirkom koja mi se u startu nikad nije svidjela. Obitelj nitko nije tražio svojim rođenjem. Ili ju je dobio ili nije. Nije svatko sretan s činjenicom da ju ima, kao što ima puno onih koji bi dali sve da imaju članove obitelji, makar da se s njima posvade. Pa stoga, prije nego otkantate te svoje “nepodnošljive” članove obitelji, možda da si date šansu i od svojih obiteljskih odnosa krenete očekivati puno manje jer samom činjenicom da nam je netko mama, tata, brat, sestra,… daleki rođak, ne treba značiti da su besprekorni. Nismo ni mi. Ja svakako nisam. Možda da svi skupa manje očekujemo pa ćemo si prizivati manje razočaranja i jasnije vidjeti ono što drugi stvarno jesu i što vam žele prenijeti, umjesto da ih tumačitmo onakvima kakvi nisu.

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što pratite!