Već i vrapci na granama znaju kako svi psiholozi (i oni srodnih zanimanja) tvrde kako djeci treba dosada. Društvene mreže su prepune uputa kako djecu ne treba zabavljati već ih pustiti da se dosađuju, jer tada se rađaju najbolje ideje. Današnji pametni telefoni bi se trebali prestati zvati “telefoni” jer ono za što je telefon izumljen je verbalna komunikacija. To se danas najmanje događa, a ako pogledate vrijeme korištenja baterije, vjerojatno ćete vidjeti kako ste najviše potrošili na neku društvenu mrežu ili tekstovnu aplikaciju poput WhatsAppa (i ne, ovo nije reklama). Dakle, upute kažu oduzmite djeci “ekrane” i neka idu van. Nama roditelji nisu mogli puno ekrana oduzeti jer je uglavnom bio jedan i na njemu i ne Bogznakakav program pa ako nisi želio gledati partizanske ili kaubojske filmove, eventualno “Opstanak” (ne ovaj kakav danas gledamo) ili poljoprivrednu emisiju mimo sportskih događaja koji su se uglavnom svodili na nogomet i košarku… da, tada smo svi gledali košarku i tada je još košarka bila interesantna.
Uglavnom, kako ovo ne bih pretvorio u laprdanciju o tome što našoj djeci treba, reći ću kako sam u subotu shvatio da sve što sam i pomišljao za nedjelju je otpalo. A istovremeno vrijedila mi je slovenska vinjeta kupljena u ponedjeljak kad sam sa sinom bio na Krvavcu i Ljubljani. A prognoza kaže “moguće sunčano” na Krvavcu! Pitam jednog frenda, pitam sina, pitam još neke frendove,… nitko ne želi ili ne može, a ja… ja znam da ću se ubiti od dosade ako ostanem cijelu nedjelju doma i buljim u još kakav Netflix uradak, apsolutno nevrijedan moje pažnje! A ove sezone, kao ni prošle nisam bio niti jednom na turno skijama. I to zapravo ispada idealno! Mislim, za mene društvenu životinju nije idealno da idem sam, no da sam išao s bilo kim osim jednim frendom, ne bi bilo turno jer nije fora da se odemo družiti pa svaki svoje skija. I tako, ja odlučim ići sam jer dosada nije opcija. Prokockati takav lijepi dan na dosađivanje pred televizorom je za svaku osudu! Ne želim da dijete u meni ikad odraste. Želim biti to dijete koje prkosi dosadi nemirnim duhom i željom za avanturom.
Vitu sam prebacio sinu i njegovoj mami na čuvanje večer prije i s prvim jutarnjim zrakama uputio se prema sad već omiljenom mi Krvavcu, vjerojatno najboljem skijalištu u Sloveniji. Planini s čijeg vrha puca pogled na Kamniško-savinjske Alpe kojima Krvavec pripada, zajedno s najvišim vrhom Grintovcem, ali i na udaljeni najviši vrh Slovenije i Julijskih Alpi, Triglav. Krvavec i njegov vrh Zvoh daju vam pogled od 360 stupnjeva potpunog gušta na nešto mrvu ispod 2000mnv. Pod pretpostavkom da je na vrhu bistro, što je na Krvavcu lutrija i kad je prognoza dobra! Pa stoga i savjet, ako je jugo i moguće oblačno, preskočite Krvavec, jer je vrlo vjerojatno da ćete se skijati u magli, izuzet ako je to ono što vas veseli.
Kad zamislim da sam mogao buljiti u ekran nekoliko sati umjesto da uživam u čudesnom pogledu s gotovo 2000 mnv, male me dođe prpa. Pred sam vrh na prvom usponu (od dva, dolje je link na aktivnost Garmin Connecta), bio sam okružen oblakom, ali plavo nebo se naziralo i nekako sam u sebi zamolio planinu da mi podari izlazak na vrh bez oblaka, sa suncem, da uživam u toj divoti prirode i pogledu prema okolnim planinskim vrhovima. I ne bi vjerovali, planina mi je upravo to dala. Potpuna je iluzija takvo što objašnjavati ili pripisivati ovom ili onom. Treba biti sretan što se dogodilo i upiti to maksimalno. Nazvao sam video pozivom sina da mu dočaram bar malo ono što se mene toliko snažno dojmilo. Volio bih da je i on bio gore. Volim podijeliti svoja iskustva s drugima, jer meni je tako ljepše. Ljepše je u dvoje, zar ne? A osim radosti koju dijeliš, iskreno i sigurnije je u dvoje. Često pomislim kako me frka da mi se nešto dogodi (jer to je outdoor aktivnostima prilično moguće) i da moram žicati da netko dođe po mene i auto, a sve ostalo je čisti gušt. Čak i kad odlučiš ići težom rutom cikcak, umjesto uz rub staze krečući se gotovo pravocrtno, tim je veći gušt na vrhu jer znaš da si dao više od planiranog. To je često i prilično bitno jer stječemo nova iskustva, nove emocije, nova znanja,… to ostaje duboko ukorijenjeno u nas. To nas tjera da se ponovno pokrenemo, da se prisjetimo onog osjećaja sreće i ponovimo ono što nas čini pomalo i drugačijima, a opet smo često okruženi potpunim strancima, istomišljenicima. Ne treba sve biti ludost i opasno, na marginama ozljede. O riziku treba promišljati kroz racionalno preispitivanje svojih mogućnosti, snage, spreme, znanja, iskustva, opreme koju koristimo, vanjskih utjecaja poput vremenskih uvijeta,… temeljem ćega donosimo odluku da smo za nešto vrlo izvjesno spremni ili ne. Tako sam sretan što sam otišao. Tako sam zahvalan planini da me nagradila. Ako imate svoju priču, ispričajte je u komentaru.
Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora. Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan i neprofitabilan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!
I hvala Vam što pratite!
