“Neka cijeli ovaj svijet…“… uz taktove poznate melodije iz mjuzikla “Jalta, Jalta”, skladanog od strane legendarnog Alfija Kabilja, startalo je drugo izdanje Lucky Trail Trakošćan, istog onog za kojeg sam prošle godine rekao kako je riječ o pravom trkačkom Woodstocku. Prošle godine sam u timu s Brankom i Andyjem kasnio 25 sekundi do postolja. Nismo se ni nadali da bismo mogli biti tako brzi, no osjećaj da smo mogli više poslije je nekako ostao iako ne baš kao nešto čime bismo bili opterećeni. Ove godine smo rekli da ćemo dati sve od sebe pa kako bude. Dva dana prije razmišljam kako stati na nogu jer me koljeno probada već tri tjedna i nemam pojma kako ću trčati te bi li bilo u redu da možda počnem tražiti zamjenu za sebe jer cure su fakat brze: Branka Žokvić i Andreja Ložnjak (srebrna i zlatna sa Samoborske zimske trail lige). Branka je netko tko me gura i u već nekoliko utrka i od prve je moj odabir broj 1 (istrčali smo mi i Premužićevu stazu zajedno). Andreja je upala nakon što Martina Ferić Pattiera nije mogla i zapravo je pravo oduševljenje. Znači i jedna i druga kopaju kao da nema sutra. Uz takve dvije partnerice nema labavo. Daješ sve. I mislim da smo dali sve jer sam u 48. godini prvi puta stao na postolje. Drugo mjesto u kategoriji ŽŽM. Prvi tim je bio nedostižan, a činjenica da smo ukupno sedmi gdje se samo jedan tim ŽŽM (ukupno peti) našao ispred nas, a ostali su MMM! Da su imale Martinu ili Petru Kulić Domitrović (koja je isto bila opcija), vjerojatno bi imale najbrži ženski tim, no možda to nisam ni trebao spominjati jer bih mogao ostati bez tima!

Eto, baš sam želio napisati ovakvu priču nakon prvo Lucky Traila! U petak je koljeno popustilo boljeti, no znao sam da to nije još to, ali atmosfera je odlična! Imam najbolje moguće partnerice za utrku, imam svoju Maju koja nas logistički prati i imam želju za dobrom utrkom na stazi koju sad već poznajem i znam što me čeka. Dolazimo rano, postavljamo šator kao i prošle godine, polako se aklimatiziramo, grlimo sa svima poznatima koji se nekako slažu oko nas. Nina, Anita i Josipa složile logor pored nas, kao i Ivana, Ivan i Mijo. Bilo je tu ekipe od prošle godine i nekih novih lica, ali sve u svemu ugođaj je na vrhu! Vidim Mikašeke kako sa svojim timom vode ovaj dobro orkestrirani blatnjavi mjuzikl. Simke (op.a. Siniša Mareković, autor medalje) ove godine ne trči jer je zahtjevno (ne)vrijeme tražilo svaki slobodan par ruku da sve bude kako valja. I bilo je! Apsolutno je bilo! Voditelj je bio nezaustavljiv tijekom cijele utrke. Cure su mi nekoliko puta rekle da ne spominje stanje u ŽŽM kategoriji (naime ne postoji ukupni pobjednik već samo po kategorijama) no govorim im da samo tiho i polako jer nitko ne mora znati da smo fakat dobri i da mislim da smo dobro pozicionirani. Teže je bilo pratiti situaciju na terenu jer je ove godine bila mini utrka u kojoj su štafete išle tako da je svaki član trčao samo jednu dionicu pa je teže bilo popratiti koji je koji tim jer je na stazi bila veća gužva. No nas to nije smetalo. Jurili smo. Svatko je odradio svoju dionicu superbrzo. Moja je bila prva dionica, Andreja je ubila drugu, a Branka razvalila treću. Mislim, iskreno, cure su razvalile sve tri, ja sam samo pokušavao održati njihov tempo. Kao što sam i rekao u prethodnom osvrtu o prvom izdanju, ovdje ne trčiš sam za sebe nego trčiš za još dvoje partnera, u mom slučaju timskih partnerica i daješ sve od sebe. Raspored trčanja drugih timova može biti drugačije raspoređen i možda svojim slabijim tempom staviš u nezgodnu situaciju slijedećeg člana da mora nadoknađivati. Dakle daješ sve od sebe! Izgaraš!

Koga zanimaju detalji lokacije neka pročitaju prethodni članak na blogu (gore je u linku) da se sad ne ponavljam, ali ono što je ove godine bilo drugačije je da je jezero bilo isušeno, prva je staza bila nešto kraća, ali s više elevacije, a druge dionica je bila opaaaaaaako blatnjava! E to ju Andreja razvalila. Kakav osmjeh na kraju te dionice! “Meni je baš bilo super! Ja volim blato! Dajte ga još!”. Ne znam baš da mi je t odgovaralo, jer mi je forte upravo downhill što na blatu baš ne ide, pogotovo kad želiš s jednim polovičnim koljenom izdržati do kraja. DNF nije bila opcija.

Netko bi rekao: “Ali to je druženje, zajebancija,… daj se opusti,…“… iskreno nije baš tako. Nekome je to utrka u kojoj želi pobijediti. I to se vidjelo na onima koji su stajali na postolju. Željeli su to. Ne očekujem da mi se ljudi miču na stazi jer svatko je u svojem filmu i fokusiran na podlogu. Ja obožavam utrke i većinu vremena meni je to samo odlazak na druženje kroz sport, no kad osjetiš da bi mogao na postolje, onda to više nije samo zekica. U konačnici, to je utrka u kojoj se proglašavaju pobjednici i to treba poštivati. Na tragu toga, svima koji dolaze na slijedeće utrke u nizu, a ovo je samo prva od četiri (Trakošćan, Delnice, Papuk i Nin), želio bih samo dati savjet da van ciljne zone čekaju svoje članove tima koji se vide na 100-200 metara pa ima dovoljno vremena za pričekati ih u cilju i preuzeti čip koji se stavlja na nogu (odlično riješeno od strane organizatora kako bi se izbjegla neobična preuzimanja štafete u ciljnoj zoni kojih je bilo prošle godine). Organizatori su si dali truda objasniti te ponoviti to tijekom utrke nebrojeno puta, a stavljena je i ograda koja je to trebala osigurati. Trkači dolaze u jednom trenutku iz dva smjera, pogotovo s novom, kraćom utrkom pa je dobro znati da vam netko može dotrčati iz suprotnog smjera. 🙂 Eto, samo mali podsjetnik za sve oni koji će tek doći da imaju to na pameti.

Moram spomenuti da su se organizatori iz 3sporta.com fakat potrudili i ove godine da vode, Hydre i pive ne nedostaje, a onima koji tako žele, osigurali su posebnu pogodnost organiziranog ručka (trebalo je nadoplatiti 30 kuna). Mi smo bili samodostatni sa svojom plant-based papicom (sori Nina što smo otišli, a da nisi probala, ali tvoje kuglice su zaaaakon!!!). Majica je ove godine veselija i posebnija od prošlogodišnje. Šarena je, a uzeo sam XS mušku za sina kojem će dobro doći, jer ja ionako imam previše majica! Medalje se ove godine ne slažu u jednu veliku po pojedinoj utrci, već su dio serijala od četiri utrke, što je odlična navlakuša i podržavam apsolutno! Neke stvari treba ponoviti, a neke valja ažurirati i unijeti svježine. Zvone, Simke i ekipa to jako dobro znaju i to se vidi. Startni paket je sadržavao i bon za ulazak u dvorac Trakošćan te bidon sponzora Intersporta. Bravo!!! Fakat želim doći 18.6. u Delnice. Dan prije rođendana, u Goranski kraj iz kojeg vučem obiteljske korijene, u Delnice u kojima imam prijatelje poput čudesno dragog i snažnog Darka Pirca i njegove crossfit zajednice!

Sve u svemu, naš tim je u cilju završio gotovo bez blata. Ok, tenisice su bile neprepoznatljive od kaljuže koju bi svaka divlja svinja poželjela, no nije bilo padova, nije bilo ozlijeda i bilo je brzo. Dovoljno brzo da budemo drugi i da doma odemo s malim stalkom kao podsjetnikom da smo se uzverali na postolje te stalkom za medalje virtualne lige Hrvatska trči. No dodatno me razveselio bon od 200kn sponzora utrke Intersporta jer sam odmah po povratku otišao do poslovnice u Areni i kupio nove Salomon Ultra Glide. Em su bile na popustu, em sam ih još smanjio za 200 kn i odlično trgovao. Ovaj sam tjedan od Intersporta naručio trkačku majicu i Salomon Bonatti Waterproof jaknu koji sam iznos umanjio za 20% pri online kupovini što je bila posebna ponuda svima koji su se prijavili za utrku. Ja volim Salomon i držim se onoga u što vjerujem pa mi je ovo sve skupa leglo odlično.

Vrijeme je izdržalo do kraja iako je pred samo proglašenje pobjednika prijetila kišica (čak je palo nekoliko kapi) no dan je bio pravi proljetni. Ponavljam još jednom što tupim već godinama – čovjek nije otok i treba uživati u ovim zajednički trenucima. 3sporta.com nas sve skupa virtualno vuče i okuplja ove posljednje dvije pandemične godine i s veseljem sudjelujem i ovim ne-virtualnim događanjima jer volim ljude i volim druženje. Hvala Zvone, Simke i organizacijski tim (koje smo izgrlili prije odlaska), s posebnom zahvalom svim volonterima (hvala Dragana!) i HGSS-u koji su nas pazili na utrci i dali nam priliku da maksimalno uživamo. Hvala svim ljudima dobre volje koji su bili tamo, posebno onima oko našeg šatora. Posebno hvala mojem prekrasnom timu žena: Andreja, Branka i Maja bez kojih ja ne bih ovako uživao! Nadam se da se vidimo u Delnicama! 🙂

Podijelite ovaj članak, ako Vam se sviđa što ste pročitali. Pa čak i ako Vam se ne sviđa. Imajte na umu samo da je blog i njegov sadržaj vlasništvo autora.

Označite ga sa “sviđa mi se”, a svaki komentar je dobrodošao! Blog je besplatan, a budite slobodni i pretplatite se na obavijesti!

I hvala Vam što čitate!