Često me ljudi pitaju gdje sam našao dvojnika, jer nije moguće da stižem na sve strane. E pa to je samo privid, jer ne stižem na sve što pomislim da bi mi bilo super… vjerojatno je u pitanju dobar marketing. No ja u tjednu odradim između 5-10 treninga. Kad danas, u svojim srednjim 40-ima gledam na sebe kao klinca, potpuno mi je jasno kako se zapravo malo toga značajno promijenilo u načinu na koji percipiram svoje slobodno vrijeme i to kako ga treba upotpuniti. Odrastao sam u mirnoj ulici gdje se slobodno moglo trčati iz vrta u vrt… barem je nama klincima to tako izgledalo, iako susjede nisu bile baš blagonaklone našem “bušenju” njihovih živica i učestalim pretrčavanjima preko terasa i vrtova. Kao zaposleni otac, malo je manje vremena za skakanje, no odlučio sam kako ću vrtove i terase zamijeniti ipak malo širim prostorima. Nekako to odrastanje ipak nadođe… no moji su se odlasci na Sljeme iz srednjoškolskih dana nastavili i danas pa sam tako na Medvednici u prosjeku 2 puta tjedno, bilo biciklom bilo pješice. Čini se kako sam oduvijek volio otići van, ali ne pobjeći od doma, već jednostavno vidjeti svijet koji me okružuje. Poslovne i roditeljske obveze me ipak nešto malo drže u određenim okvirima, no apetiti rastu s godinama, to je sigurno.
U tom se smislu skoro ništa nije promijenilo od vremena kad sam bio klinac. I zapravo sam jako sretan što je tako. Ja volim biti vani, u prirodi,  reklo bi se  prilično neobično za jednog “gradskog dečka iz centra”, no koliko god volim svoj Zagreb i tu vrevu, odlazak u prirodu mi je neophodan, makar da odem otrčati kroz Maksimir neku kratku ruticu od 5-7 km. No vratimo se priči o potencijalnom dvojniku. I dalje ga nemam, ako ste pomislili na trenutak da ću priznati suprotno. Dakle, svako toliko se netko čudi kako sam ja stalno “negdje” i “od kuda mi vremena” za sve te moje aktivnosti. Valjda pomno prate moj profil na Stravi, Garmin Connectu , Instagramu ili FB pa bih savjetovao, onako nepretenciozno, da to vrijeme iskoriste za stvaranje svojih aktivnosti, umjesto što uživaju u mojima.
E pa ključ mog uspjeha, kao i većine likova poput mene je u činjenicama da to silno želim, da sam prilično fokusiran i da sam fleksibilan oko izbora aktivnosti. Ima nešto i u planiranju, ali ne bih sada o tome. Ne odmaže ni činjenica da sam zainteresiran za nove vještine i unapređivanje postojećih pa mi je malo koji sport baš totalna nepoznanica, a nekako se brzo adaptiram na novu situaciju, ako ništa drugo kada je riječ o sportu.
No ja i dalje želim biti i najbolji mogući roditelj, jer je meni moj sin najbitniji na svijetu, ali (pazi sad!!!) bitan sam i ja sam sebi. Nisam sebičan, već sam iskren. Ja sam živio prije njega i imao neke svoje želje (kao što on ima svoje), shvaćam svoje obaveze vrlo ozbiljno, kao i njegove želje pa je red da budem iskren i prema sebi i svojim potrebama. Kako sam po prirodi hiperaktivan, koristim svaki trenutak za neki od sportova, ako se uklapa u raspored. Da biste to uspjevali morate biti fokusirani i odlučni. Što bi to značilo jednostavnim rječnikom? Ako želite nešto, onda ne postoji stav da mi se ne da.

“Motivacija je sranje”, kaže g. David Goggins, “dođe i ode. Treba biti driven” (pokušao sam to prevesti, ali jednostavno ne postoji dobar prijevod). Pojednostavljeno, stavi u raspored i drži se rasporeda. Nema da ti je “loša frizura”, “puk’o mi lak”, “ne da mi se”, “boli me glava”,…uglavnom shvatili ste, to ne postoji. Kada si stvari tako postavite, onda to postaje dio vas, vaše osobnosti, vaše dnevne rutine. To je dio vas, kao što je i roditeljstvo, vaše poslovne obaveze, obiteljske obaveze, ali ovo je samo vaše. To je vrijeme koje postavljate samo za sebe, dugoročno na vašu dobrobit, ali i dobrobit vaše okoline, jer vi kroz tjelesnu aktivnost postajete daleko zadovoljniji i time ste sposobniji lakše i bolje prosuđivati u svim ostalim stvarima.

Dan mi počinje treningom prije posla, najčešće treningom snage ili funkcionalnim treningom (HIIT ili Crossfit treningom, kako kome bude jasno). To zahtjeva dizanje sat vremena ranije. Doručak, moj uobičajeni shake napravim večer prije da što manje vremena gubim ujutro. Ne buljim u telku do 1 ujutro, jer je odmor krucijalan i bez njega ne ide. Dakle, ujutro odradim trening, odlazim na posao, a nakon posla, ovisno o rasporedu aktivnosti svoga sina, odradim još jedan trening ako je moguće. Na godišnjem odmoru  se načelno odmaram prvi dan, dok gotovo svaki slijedeći dan počinje treningom plivanja ili trčanja kada drugi ujutro spavaju ili se vraćaju iz izlaska. Ja ne izlazim, ne napijam se, nemam tih problema,… malo stvari bi mi moglo zamijeniti jutarnji plivanje u uvali Čigrađa na Murteru ili Novljanskoj obali, gdje sam gotovo naučio po konfiguraciji dna, kada dođe 500m, a kad je 1000m, kako bi napravio okret za punu dužinu koju plivam. I onda kada sam gotov, onda sam tata, sin, stric, zet, šogor,… sto god je potrebno ostatak dana! Logistički sam dobro posložen i blagoslovljen razumijevanjem obitelji za mojim bavljenjem sportom, ali od svojih obiteljskih obaveza nikada nisam bježao pa je stoga bitno postaviti prioritete. Ukoliko se ukaže prilika, za vrijeme popodnevnoga odmora na moru, tata (čitajte moja malenkost) ima pravo na drugi trening u danu, uglavnom rezerviran za bicikl (off ili on road) i to načelno ne propuštam bez obzira na visoke ljetne temperature. Nisam bojažljiv kada su u pitanju visoke ili niske temperature, no izbjegavam pedalirati ispod nule, jer neke dijelove tijela ipak treba bolje čuvati.

Netko može ići samo na nogomet, a neki ljudi traže izazove u svim sportovima koji im se ponude. Odrastajući na zagrebačkoj Šalati (znam, opet sretnik), bio sam izložen priličnom broju sportova pa sam tako stekao neke prilično dobre vještine koje su mi i danas kao roditelju korisne, jer mogu ili sudjelovati u aktivnostima svoga sina ili prenositi ta neka znanja na njega. Ja penjem stijenu kad ju sin penje, plivam kad sin pliva, učim ga voziti bicikl, rolati, klizati, a kad je on na judu ja odlazim trčati,… kužite me? Maksimalno koristim dano mi vrijeme. Netko ode sjesti u kafić i naruči pivu, što je potpuno legitimno, no ja odem trčati ili na crossfit. Svatko ima svoj izbor, ali nemojte se pitati od kuda “rezervna guma” oko struka. Vikendom se trudimo otići na Sljeme ili bar u Maksimir biciklima. Ako ne ode sa tatom, često ode sa mamom. To je tako kad imaš roditelje kojima je fizička aktivnost sastavni dio kulture življenja. Nadamo se kako bi moglo ostati kao “muscle memory”. Koliko god uživam u svojim samostalnim aktivnostima, najveća sreća mi je prenijeti dio toga na sina i s njim uživati u tome.

No ne brinite, balans mi je bitan tako da sam ponešto naučio i o Play Stationu, Minecraft-u, Fortnite-u, youtuberima i sličnim stvarima o kojima klinci danas fantaziraju. I kad je sinko bio 2-3 godine, mene to nije spriječilo da se krećem. Stavio sam ga u ruksak-nosiljku na brdo, u sjedalicu na biciklu i vozili smo se posvuda, po cesti i po makadamu… i još vukao i psa, rolali smo s kolicima na Jarunu,… Ne, ja nisam nekakav superposeban tata (osim svom sinu nadam se). To što ja činim, čini i puno drugih roditelja. Želim vam reći da kad nešto želite i volite, pronaći ćete način za pomiriti sve želje.

U posljednjih nekoliko godina volim otići na utrke, uglavnom je trčanje u pitanju pa me i to ljudi pitaju kako stignem. Pa ne stižem na sve utrke. Znate li vi uopće koliko danas ima utrka samo u Zagrebu, da ne kažem u Hrvatskoj! Mogli bi ići svaki vikend na 3 skoro. Idem na neke… i ako pogledate, to nije možda više od 1-2 mjesečno. Nisam siguran ni da je toliko. Ne možete odvojiti 1 dan u mjesecu za (put na) utrku? Stvarno? Ne vjerujem vam. Dajte djecu didama i bakama. To su radili naši roditelji, ne vidim razloga da vi ne biste činili isto. Oni su se služili tim trikovima isto i vas će to zapasti sigurno jednog dana da čuvate unuke (nadam se i držim vam fige). Jasno mi je da neki roditelji nisu u mogućnosti koristiti blagodati baka i djedova, no uglavnom kukaju oni koji imaju tu beneficiju. I uostalom, nemaju svi djecu koji ovo čitaju…

Slijedeći u nizu izgovora za nebavljenje sportom je “suprug/supruga mi brani, gunđa,…“. E to je čak malo ozbiljniji problem i nije za šaliti se (pogotovo ako gospođa gunđa), ali ne biste vjerovali, više žena ima problem s tim nego muškarci. Imate par opcija. Navucite ih na sport, objašnjavajući benefite redovnog bavljenja sportom. Ako ih to i dalje ne zanima, razgovarajte s njima i objasnite im koliko vam je to bitno nudeći kompromis. Smanjite neke druge stvari, budite korisni(ji) doma, stvorite ravnotežu. Ne napijte se u petak pa da cijeli vikend ode vrit jer ste mamurni do nedjelje.

“Je, ali ti imaš teretanu na poslu, tako bi’ i ja mogao/la!”, “Jedva čekam doma sjesti pred TV nakon cijelog dana na poslu. Pa gdje bih stigao/la još i trening?”.

Obožavam ovu retoriku. Za trening vam ne treba teretana. Kad mi je klinac bio manji, kada bismo ostali sami (scenarij kada je drugi roditelj na putu recimo) i žena i ja smo trenirali u podrumu. No trening se može napraviti i u dnevnom boravku, pogotovo ako se bavite jogom recimo. Sjesti pred TV? Ja ne sjedam pred TV. Jednostavno mogu bolje iskoristiti vrijeme. Preumorni? Znate li koliko sam puta otišao na trening umoran i vratio se napunjen? Znate li koliko takvih ljudi još poznajem? Reći ću samo – puno! Uglavnom shvatili ste. Ne postoji idealno rješenje, no ono postoji i to je najbitnije! 

Kompromis je sranje, znam. Zapravo ste prisiljeni činiti nešto što vam se ne da…. ali to je tako. Koji puta je to stvarno tako, jer su alternative prilično drastične. 

Prošle godine mi se sin razbolio neposredno prije 3 utrke, od kojih su dvije za vikend bile u Delnicama… propustio sam sve 3 da nisam ni trepnuo i propustio bih svoj život koliko mi je bitno da je on dobro. Bolesti se događaju i to su stvarni problemi. Nemojte zamišljati da su vaši “loši dani” nekakav problem. To su setbacks, zastoji… to su samo neke male preprekice koje treba prijeći na najpametniji i najoptimalniji način. Ne umišljajte si da imate probleme, jer kad vam se, ne daj Bože, dijete razboli ili se vi sami razbolite, shvaćate kako sve ostalo nije bitno i može čekati. Primijenite taj način razmišljanja češće i možda se malo osvijestite i vidite da te stvari jedete za doručak koliko su minorne.

Stoga, SAMO MI NEMOJTE REĆI DA NEŠTO NE MOŽETE! Malo je stvari u životu koje su toliko teško izvedive da bismo mogli reći da je nemoguće!

Vi nešto ili ne želite dovoljno pa to nećete nikada učiniti ili možete pa ćete poduzeti sve da to nekako i ostvarite.

Slijedite svoje želje i porive, nemojte zaboraviti na ljude koji vas okružuju i njihove potrebe, razgovarajte, pomno planirajte, motivirajte i inspirirajte druge. Uživajte u svakom treningu i svakom trenutku sa svojom obitelji.